BERGISCH GLADBACH: Pastoralni skup hrv. misionara
Skup, na kojem je sudjelovalo više od stotinu hrvatskih svećenika, stalnih đakona te pastoralnih suradnica i suradnika iz hrvatskih katoličkih misija i zajednica iz zemalja Zapadne Europe, započeo je u utorak 7. listopada zazivom Duha Svetoga. Gospićko-senjski biskup Mile Bogović, koji je u radu skupa sudjelovao uime predsjednika Vijeća Hrvatske biskupske konferencije i BK Bosne i Hercegovine za hrvatsku inozemnu pastvu dubrovačkog biskupa Želimira Puljića, pozdravio je okupljene uime domovinske Crkve. "U posljednje sam vrijeme bio u zajedništvu s brojnim hrvatskim (nad)biskupima od kojih prenosim pozdrave i vama koji ste došli na ovaj skup; koji želite pratiti, kao što je to Crkva oduvijek činila, svakoga našega vjernika po svijetu kako ne bi izgubio ono najvrednije što je dobio, a to su vjera i ljubav prema domovini. Vi im u tom pomažete, a mi biskupi podržavamo taj vaš rad i radujemo se svakom vašem uspjehu jer vaš uspjeh je i uspjeh nas i naše Crkve", kazao je mons. Bogović.Ravnatelj dušobrižništva za Hrvate u inozemstvu vlč. Ante Kutleša sve je potaknuo na daljnje pastoralno usavršavanje u što spadaju i ovakvi pastoralni skupovi. "Svima želim ne samo da Bog ostane prisutan u hrvatskoj književnosti već da i iz književnosti bude prenesen u naše zajedništvo i u naša srca". Uime Generalnog konzulata Republike Hrvatske u Düsseldorfu na skupu su bili konzul gerant Vjekoslav Križanec i vicekonzul Ivan Sablić. Konzul gerant Križanec je u toj prigodi između ostalog istaknuo kako mu je velika želja da se i ubuduće nastavi uspješna suradnja između hrvatskih državnih predstavništava i misija. Ujedno je podsjetio na podatak kako je samo preko hamburške luke u prekoceanske zemlje otišlo više od 400.000 Hrvata. "Katolička Crkva u Hrvata sa svojim hrvatskim katoličkim misijama širom svijeta jedina je u povijesnim vremenima, a poglavito za vrijeme bivše države, poput brižne majke branila, čuvala, promicala domoljublje, nacionalni identitet, jezik, kulturu, baštinu, predaju i dijelila sudbinu svoga hrvatskog naroda. Nisu to činile institucije ni diplomatska predstavništva bivše države, naprotiv one su kontinuirano radile protiv hrvatskoga naroda".
Delegat za hrvatsku pastvu u Njemačkoj fra Josip Bebić podsjetio je kako su ovakvi skupovi dragocjeni koji su plod dugogodišnjih susreta braće i sestara koji djeluju u hrvatskoj inozemnoj pastvi. "Kad ne bi bilo ovakvih susreta, hrvatska inozemna pastva bi bila osiromašena. Na ovim susretima nastale su mnoge ideje, produbljivalo se zajedništvo i prijateljstvo, vjera i pripadništvo svome narodu. Teme koje smo obrađivali davale su nam nove spoznaje o Bogu, Bibliji, Crkvi, o našim zajednicama, o čovjeku i znanosti. Na taj smo način bili poticani na još zauzetiji rad širenja kraljevstva Božjega među vjernicima hrvatskoga govornog područja, posebno među Hrvatima". U nastavku je istaknuo kako je moderna književnost posljednjih desetljeća osobito prikladna za problematiziranje preko jezika i slika da se neposredno dopre do čovjeka današnjice. "Premda je suvremena literatura uglavnom literatura nevjere, fatalizma i nihilizma, ona kao takva provocira, ali i producira vjeru", kazao je delegat Bebić, koji je potom otvorio rad skupa.
Predavanje o problemu Boga u suvremenoj književnost održao je mr. fra Josip Grbavac iz Sinja. Istaknuo je kako su totalna sekularizacija svih područja života, uzmak religiozne supstance u društvu, povlačenje umjetnika i intelektualaca iz Crkve, činjenice nad kojima kukaju mnogi vjernici. "Oni koji su time pogođeni nisu možda ni svjesni da sukob kulture i Crkve, religije i društva nije pojava današnjice, štoviše nerastavljivo je povezana s rastućom samosviješću čovjeka od početka novoga vijeka. Počeci toga razvoja leže, kako je poznato, upravo na isteku srednjovjekovlja i u renesansi, zapravo novovjekovni čovjek je počeo sumnjati, već u doba kasne skolastike, ali je, zbog manjka obrazovanja širokih masa i snage Crkve još stoljećima držan pod kontrolom. S 'kopernikanskim obratom' (heliocentrični sustav), još više s Galilejom i Newtonovim zakonom gravitacije, razbila se dotadašnja slika svijeta. I paralelno s tim, sa sve većim osamostaljenjem građanstva, počele su se i umjetnosti oslobađati vladavine teologije i vjere, da bi sa prosvjetiteljstvom postigle potpunu autonomiju s tim da se književnost počela još više služiti religioznim tekstovima koristeći ih kao rezervoar riječi i slika. Nakon mnogih društvenih revolucija i biološko-znanstvenih evolucija, ni književnost nije mogla ostati od toga pošteđena. U njoj možemo jasno pratiti literarne stilove i književne formacije, koji jasno odražavaju silaznu liniju od klasične stabilnosti, odnosno od čvrstih etičkih normi i estetskih kanona prema subjektivnom shvaćanju i osobnom doživljavanju. I kao što će estetika nošena povijesnim valom posumnjati u svoja načela, tako će kompletna europska kultura sa sumnjom u Boga posumnjati i u svoje nekadašnje vrednote na kojima je iznikla i rasla. Pisci sve više donose slike i teorije koje polako nagrizaju tradicionalnu sliku svijeta. Prije nastupa moderne svijet je bio čin Božje volje, a sada je nihilistička, slobodna igra mogućnosti, praznina i šutnja". Dodao je kako su u proteklim desetljećima neki pisci vjerovali da bi "smrt" Boga morala biti istina u koju ne treba sumnjati. "Drugi pisci ne negiraju Boga, ali ga ne uspijevaju razumjeti ni u njegovoj biti ni u njegovom djelovanju. Uglavnom su agnostici, pobornici "misterija", pobunjenici, izgubljeni hodočasnici. Opasnost i mučninu (težinu) vjere snažno ističu pisci koji su blizu kršćanstvu. Na žalost, mnoga djela u suvremenoj literaturi provociraju i vrijeđaju kršćanske čitatelje. Jedni osjećaju mučninu zbog gadljivih motiva, u kojima se besramno opisuju najniže ljudske strasti, neke smeta namjerna zloupotreba izvornih biblijskih metafora i simbola, a druge opet ležernost i nedostatak pijeteta u ophođenju sa svetim. Posljednjih desetljeća čini se da se nagomilao broj djela na području književne i filmske produkcije, u kojima se izruguju židovsko-kršćanske vjerske istine, u kojima se biblijski tekstovi zloupotrebljavaju a vjerska praksa ismijava, zbog čega se s pravom mogu interpretirati kao javni čin klevete i bogohuljenja. A i ateizam, kao bezvjerje, ima svoja lutanja. Nakon uvida u provokativne tekstove iz suvremene literature može se općenito kazati, da bogohulna odnosno blasfemična namjera, kojom bi se htjelo prvenstveno uvrijediti Boga ili vjeru, zapravo i ne postoji. Puno više umjetnika piše i oblikuje svoja djela zbog stava duboke osobne pogođenosti i potresenosti, zbog nemoći ili ljutnje na ponašanje ljudi iz Crkve, a ponekad zbog najsitnijih uvreda ili zaostataka neugodnih iskustava iz djetinjstva. Svi oni žele osvijestiti, raskrinkati odnosno svjesno šokirati i uzdrmati recipijente u njihovoj i time pomoći istini da izbije na svjetlo dana. To je međutim moguće samo ako se uklone nabori i nakupine s istine, ukoliko se svaki oblik otuđenja pa i onog religioznog dovede do apsurda, ukoliko se prividna svetost razotkrije a život u prepuštenosti bilo kojeg oblika prikaže kao smrtna opasnost", kazao je mr. Grbavac.
Predavanje o religioznosti i katolicitetu tijekom hrvatske književne moderne u dva dijela održao je dr. Vladimir Lončarević iz Zagreba. Kazao je kako je u hrvatskoj književnosti tijekom stoljeća, a naročito u 19. st., bilo različitih prijepora o stilsko- formalnim, tematskim, jezičnim i drugim pitanjima, no sve do kraja 19. st. u jednu se stvar nije diralo: u važnost vjersko-moralne prosudbe književnosti kao ni u validnost vjersko-moralnih književnih tema. "Pravi duhovno-idejni prijelom u hrvatskoj književnosti započinje dakle tek s Kranjčevićevom poezijom, s osobitom privlačnošću za mlađe pisce, potičući kontestatorski duh s obzirom na Crkvu i kršćanstvo, no ne i na sam fenomen religije, što se može vidjeti primjerice u pjesništvu prema korištenim motivima raznih religija, od poganskih romanskih (Begović), poganskih slavenskih (Nazor), do islamskih (čazim čatić), budističkih (Kranjčević, Krleža) i naravno, kršćanskih, nerijetko u ateističkom i antiteističkom kontekstu (Kamov, Krleža). Dapače, religiološki gledano, moderna je bila jedno od religijskim temama i motivima najprožetijih književnih razdoblja, što se ponajprije vidi u pjesničkoj ´sumi´ književne moderne Hrvatska mlada lirika, tiskanoj 1914. godine. Katoličkim misliocima vremena moderne nije mogao promaknuti proces zatvaranja modernoga čovjeka u njegovu samodovoljnost, u poziciju metafizičke osamljenosti, u otuđenost od Boga. Kršćanske vrijednosti, ideje i ideali gurnuti su ustranu. Sebi samodostatan čovjek počeo je i umjetnost odjeljivati od njezina transcendentna vrela, pa je i ona poželjela egzistirati sama radi sebe, kao l' art pour l' art". Govoreći o Hrvatskom katoličkom pokretu i književnosti, istaknuo je da je hrvatska katolička književnost nastajala u okolnostima završnih sukoba velike književne borbe, što se, okvirno uzevši, razvijala između 1898. i 1909. godine. Bio je to sukob između ´starih i mladih´, sukob između zagovornika tradicijskog pogleda na književnost u njezinoj prije svega moralnoj i domoljubnoj, a onda i vjerskoj prosvjetiteljskoj ulozi, i onih koji su držali da se književnost ima osloboditi svakog ´pritiska i tutorstva, smatrajući kriterij ljepote ako ne jedinim, a ono vrhovnim kriterijem njezine prosudbe i njezina smisla. To je dakako vrlo pojednostavljena slika, s mnogo nijansi i preklapanja poetoloških, estetičkih, socijalnih, političkih i drugih shvaćanja književnosti i njezine javne uloge i službe", kazao je dr. Lončarević istaknuvši kako je nužno osnivanje Katoličkoga instituta za kulturu, kakvi već postoje u svijetu, a koji bi u hrvatskom društvu afirmirao kršćanske vrijednosti i kulturu.
O ulozi staroslavenskog jezika i glagoljice govorio je mons. Bogović, koji je istaknuo kako u pogledu na glagoljicu ima svoj stav da je ona nastala u Hrvatskoj prije ćirilo-metodske misije u Moravskoj. I to zbog toga, kako je kazao, što je ona jedino kod nas normalno rasla i donosila plodove. U 13. stoljeću pokazala se za Katoličku Crkvu jako korisnom jer se tim putem moglo postići crkveno jedinstvo budući da je tada istočno pravoslavlje pokazalo spremnost da se ujedini s Rimom. Rim je pomogao glagoljici u 13. i 14. stoljeću tako da je glagoljaš postao i senjski biskup. Kasnije će Rim uvidjeti korisnost toga što smo mi sačuvali u Hrvatskoj. Za nas Hrvate je važno da imamo tisućljetnu glagoljsku kulturu i da je to nešto jedinstveno u svijetu. Razvijali smo jedno posebno pismo i na njemu stvarali velika djela. Imali smo i svoje tiskare na glagoljici. Kad je došao Drugi vatikanski sabor ono što smo mi njegovali to je prihvaćeno da svaki narod slavi Boga na svome jeziku. Zato mislim da je dobro da naši svećenici koji djeluju u svijetu poznaju povijest glagoljice kako bi se naš narod u pozitivnom svijetlu predstavio i sebi i svijetu.
U predavanju pod nazivom "Suvremena književnost - izazov teološkoj misli" mr. Grbavac je istaknuo kako književnost može pomoći u senzibiliziranju ljudi za stradanja, poniženja i teške okolnosti drugih ljudi, a ima i veliku ulogu u kultiviranju socijalno osjetljive empatije koja nikad ne isključuje i kritički sud. Književnost nerijetko ima i onu adamovsku funkciju uočavanja, prepoznavanja i imenovanja. I premda je svako imenovanje ujedno neki sud o stvari, prednost književnosti leži u tome što ona rijetko kad eksplicite uvjerava. Prije bi se moglo reći da književnost suočava. Osim odgojne funkcije književnosti bavljenje s poetskim tekstom vrlo je važno u ophođenju s Biblijom. Prvotno u praktičnom smislu: istraživačke metode i pojmovni aparat znanosti o književnosti danas su poznata sredstva i biblijske znanosti. Pitanje konteksta, tekstualne strukture, motiva i metafora, vezanosti uz vrijeme, namjere autora itd. od presudnog su značenja kod interpretacije književnih tekstova kao i biblijskih, koji najvećim dijelom ukazuju na poetsku strukturu. Drugi razlog leži u obogaćivanju (osvježavanju) jezika poetskim načinom izražavanja i slika. Književnost je u svim vremenima oživljavala razgovorni i znanstveni jezik. Mnogi učitelji i svećenici, koji iza sebe imaju znanstveni studij, koji su upoznati s navještajem vjere, trpe zbog "siromaštva" jezika u emocionalnom području. Ovdje može pomoći lektira fikcionalnih ili lirskih tekstova. čitatelj u suvremenoj književnosti može susresti oblikovane svoje osobne probleme, svoje želje i razočaranja, svoje čežnje i njihova ispunjenja. Ukoliko se čitajući identificira s likom priče, s lirskim JA pjesme, s dramskim likom, s junakom filma, to će reći da uzima udjela u njihovoj sudbini, da ga sudoživljava ili možda kritički sudi - služi mu da odredi samog sebe u odnosu, da može promatrati svoju vlastitu situaciju iz distance, može je izgovoriti i diferenciranije. No napetost i tihi sukob književnosti i teologije uvijek će ostati. štoviše rekao bih da tako mora i biti. Mora ostati razlika između fikcije i objave. Ali pojmove teologija i književnost ne moramo nipošto suprotstavljati. U fikciji je riječ o izmišljenoj verziji istine odnosno laži, kod objave se pak radi o čistoj Božjoj objavi istine".
Predavanje o obrani istine o hrvatskoj povijesti održao je mons. Bogović. Na pitanje kako spasiti povijest, kazao je: "Prvo, treba saslušati što prije još preživjele svjedoke događaja. Njih svakim danom ima sve manje, a i sjećanja sve više slabe. Time bi se moglo čuti i "drugo zvono", pored onog Udbinog i partizanskih sudova. Nešto je spasilo iseljeništvo svojim pisanjem, ali i tu treba biti oprezan jer su vijesti često dolazile iz nepouzdanih izvora i preko loše obaviještenih prenositelja. Ne bi valjalo također ako se sve iz postojećih arhiva i literature skroz zanemari. Drugo, potrebno je uspostaviti jedan institut koji bi izradio jasne smjernice za pisanje povijesti komunističke vladavine u nas. To je dobar zadatak i kongresa naših povjesničara. Pojedinac ne može sam savladati tako velik zadatak. Bez sumnje da je svakom istraživaču povijesti 20. stoljeća na našim prostorima potrebna uputa da znade kako su djelovali sudovi u komunizmu, kako je usmjeravano školstvo, koja je bila glavna uloga vojske i policije, i dr. Tek kada se formuliraju jasni kriteriji po kojima je usmjeravana i pisana povijest u vrijeme komunističke vladavine, moći će se procijeniti zašto je pojedina od spomenutih grana onako funkcionirala. Ne bi, naime, bilo korisno pobijati sustavno svaki krivi podatak u prijašnjim izvorima i literaturi. To ta vrsta pisanja ne zaslužuje. U mnogim slučajevima to bi bilo nemoguće zbog nedostatka podataka. Potrebno je dati jasne smjernice za čitanje. Svakako bi svim znanstvenim djelatnicima trebalo biti jasno da se spomenutim izvorima i literaturi treba pristupiti veoma oprezno i s jakom dozom kritičnosti".
Tijekom skupa sudionici su sudjelovali u misnim slavljima, pokorničkom bogoslužju te plodnoj raspravi. Priređen je i duhovno-kulturni program tijekom kojega je predstavljen zbornik s prošlogodišnjega skupa o temi "Novi karizmatski pokreti i gibanja u Crkvi" u izdanju Hrvatskoga dušobrižničkoga ureda. Sudionici su uputili pismo hrvatskim haškim uznicima s novčanim prilogom.