Biskup Bogović u znaku simbolike Presvetog Trojstva
Navješćujte onu ljubav koja je u Presvetom Trojstvu, a koju sam ja ovdje svjedočio prema vama. Bog nije pun samoće nego zajedništva. Kada bi se koja osoba osamostalila, ne bi bilo više Boga. Nikada u Bogu nije došlo do krize podjele. Povezuje ih čista ljubav – Duh Sveti. O tome sam govorio u većini svojih propovijedi, ne samo za blagdan. Tri osobe koje nemaju svaka svoje putove nego je jedna okrenuta svim što jest drugoj osobi kao dar. Najbolja slika je u obitelji. I ona je najsretnija, najplodnija, najživotnija što više osobe unutar obitelji žive kao međusobno darivanje. Nakon Duhova, apostoli su okrenuti svijetu! Na blagdan Duhova jedno od čitanja bilo je o Kuli babilonskoj; u njoj se međusobno nisu mogli razumjeti pa su se razišli cijelim svijetom. O blagdanu Duhova govori se o tome kako je raspršene ljude Duh Sveti okupio i da im moć da se razumiju, iako su bili iz raznih jezika. Govorili su jezikom ljubavi. Apostoli nisu išli prethodno učiti strane jezike pa onda krenuli; onaj glavni jezik (ljubav) su imali, a drugo se sve lako nauči. Taj jezik najbolje govori i razumije majka kada razgovara sa svojim djetetom. Najbolja usporedba. Majka Terezija je govorila tim jezikom na ulicama Kalkute.
Govoreći o opasnosti okrenutosti sebi, samodostatnosti, očituje stara predaja o Narcisu koji se utopio u sebi a sebe je držao samodostatnim. Sv. Juraj je u grad Silenu, gdje su bili brojni Narcisi koji su jedni druge ponižavali, iskorištavali, gurali u zlo, unosi kršćanski duh žrtvovanja za dobro drugih. To je koplje koje uništava (zloću) zmaja. I u našoj Sileni (domovini) razmahao se zmaj svojim repom nesloge i podjele. Potrebno je Jurjeve spremnosti da se izložimo jedni za drugoga. Kada sam govorio o Narcisu koji se utopio u samom sebi, u svojoj sebičnosti, nisam mislio reći da čovjek ne treba sebe ljubiti. Pače, onaj koji sebe ne ljubi ne može ni drugoga: Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe. Pa svaki čovjek je stvoren na sliku Božju. On nije kič ili slika nekog lošeg umjetnika. On je remek djelo Božjeg stvaranja. No on nije vrhunska vrijednost, sam od sebe; i oko njega su takva remek djela. Nismo mi kič i djelo šarlatana. Apostoli su povjerovali u sebe, oslobodili se straha, i krenuli u svijet. Povezani su bili međusobno, ali u prvom redu s Bogom po Kristu.
Nismo mi nemoćni i nevrijedni! Možemo mnogo učiniti!
No valja znati što je najvrjednije u čovjekovom životu. Najniže je kada drugoga prodaš za novac (karijera, bogatstvo, vlast), a najvrjednije je kada dobiješ rane jer se trudio za sve, predao se za sve. zato poštujemo branitelje koji svojim ranama svjedoče svoju ljubav prema nama i svojoj domovini. To Isus u današnjem evanđelju pokazuje kad im je pokazao ruke i bok. Predao se i za one koji ga nisu voljeli, koji su bili protiv njega.
Crkva hrvatskih mučenika je trajni poziv da cijenimo rane koje su za nas ponesene u našoj bližoj i daljnjoj povijesti. Dao sam vam knjižicu od Jubileja do jubileja. To je mojih 16 godina biskupske službe. Vidim da su najsvjetliji trenuci bili oni kada sam u teškoćama nastojao ogledati se oko sebi i vidjeti s kime se mogu povezati i ne biti sam. Imate roditelje, prijatelje... Ali posebno smatram dragocjenim one časove kada sam u teškoćama uspostavljao i jačao molitvom vezu s Bogom.