Biskup Križić na svetkovinu Svih svetih u Gospiću: “Čovjek nije stvoren da umre i nestane, nego stvoren je za vječnost”
Molitveno bdijenje uoči svetkovine Svih svetih pod nazivom „Holywin – svetost pobjeđuje“ predvodio je u ponedjeljak 31. listopada u katedrali Navještenja BDM u Gospiću tajnik i kancelar Mišel Grgurić. Nakon euharistijskog slavlja u 18 sati, slijedio je film u 20 sati u dvorani Caritasa o bl. Chiari Luce Badano, a potom euharistijsko klanjanje u katedrali koje su pjesmom i molitvama animirali mladi katedralne župe. Za vrijeme euharistijskog klanjanja na kojem je sudjelovao i biskup mons. Zdenko Križić, svećenici su ispovijedali i bila je prigoda za duhovni razgovor.
U utorak 1. 11. na Svi svete središnju sv. misu u 10,00 sati u kapeli Svih svetih na gradskom groblju Sv. Marije Magdalene u Gospiću, predvodio je gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, župnikom o. Antom Kneževićem i umirovljenim svećenikom vlč. Milom Rajkovićem. Asistirao je bogoslov Marko Butković i ministranti. Pjevao je katedralni zbor uz glazbenu pratnju i pod ravnanjem Nikole Perišića.
Biskup Zdenko je na početku propovijedi istaknuo da se na ovaj dan u mnogim župama naše Domovine, sv. mise slave na grobljima, jer danas i na Dušni dan koji je sutra, obilazimo grobove naših pokojnih, uređujemo ih, kitimo cvijećem, za njih i za njihove žrtve zahvaljujemo Bogu kao i za darovanu ljubav, za sve ono što su nam za života pružali. Molimo za one koji su pokopani u ovom groblju, kao i za one naše pokopane na drugim grobljima. Ima i onih koji ne
znaju za grobove svojih pokojnih. Na svakom groblju podignuti su križevi. Molimo pred njima za svoje drage pokojne gdje god su pokopani. Vjerujemo u uskrsnuće i znamo u vjeri da ćemo se jednog dana svi susresti u vječnosti. Isus nam je svojim uskrsnućem pokazao da smrt nema zadnju riječ u životu čovjeka. Da učenici nisu susreli uskrslog Isusa, nikada oni ne bi dali svoje živote za tu istinu. Čovjek nije stvoren da umre i nestane, nego stvoren je za vječnost.
U propovijedi biskup je nastavio: „Na blagdan Svih svetih spominjemo se svih onih pokojnika koji su proživjeli svoj zemaljski život u nastojanju da budu što vjerniji Isusu. Ima i puno živih koji su uistinu sveti, jer su suobličili svoj život Isusovom životu, ali Crkva nikada službeno ne proglašava svetima one koji su još živi.
Dušni dan je spomendan na sve vjerne mrtve. Zahvaljujemo Bogu i za toliku našu braću i sestre koji su živjeli uzornim kršćanskim životom, ali nisu službeno proglašeni svetim samo zato što nije nitko za njih službeno pokrenuo proces kanonizacije. To ne znači da su manje sveti od onih koji su službeno od Crkve proglašeni svetima. Sigurni smo da i na ovom našem groblju postoji puno onih koji pripadaju zboru svetih, iako nisu službeno proglašeni svetima, pa mi i njih molimo da nas zagovaraju kod Gospodina na našem zemaljskom hodočašću.
Na ovaj dan svake godine slušamo evanđeoski odlomak iz Isusova Govora na gori gdje je on službeno proglasio svetima mnoge čiji su životi, često veoma patnički, priskrbili našoj zemlji puno Božjeg blagoslova. U jednoj propovijedi nije moguće pojasniti svih osam Isusovih blaženstava da bi nam bilo jasnije zašto Isus pojedine kategorije ljudi, ili pojedina stanja ljudi, proglašava blaženima. Danas ćemo se zaustaviti samo na prvom Isusovom blaženstvu: 'Blago siromasima u duhu njihovo je kraljevstvo nebesko.'
Tko su ti ljudi koje Isus naziva 'siromasima u duhu' i proglašava blaženima? 'Siromah' i 'siromaštvo' su u Svetom pismu vrlo različiti pojmovi. Za razliku od 'siromaštva' koje je u Starom zavjetu uvijek negativno, jer od siromaštva čovjek trpi, riječ 'siromah' ima uglavnom, pozitivno značenje. To je često sinonim za poniznost. Neki i danas prevode semitski izričaj 'siromašni u duhu' sa 'ponizni u srcu'.
Vidimo, naglasak blaženstva nije na materijalnom siromaštvu nego na 'siromaštvu u duhu'. To znači da nije siromaštvo po sebi blaženo, nego siromaštvo u duhu, a to siromaštvo je suprotnost oholosti, egoizmu, isticanju sebe, nadmoći nad drugima, itd. Osoba 'siromašna u duhu' je ponizna osoba, iskrena, velikodušna, požrtvovna, osoba koja sluša Boga i služi mu u bližnjima.
Danas je možda, teško govoriti o poniznosti kao blaženstvu, jer mnogi to ne razumiju. Mnogi na poniznost gledaju kao na neki oblik poniženja, pa se uvjere da je poniznost prikladna samo za neke male, nemoćne i slabe ljude. Tada ispada da, ako hoćeš biti velik, ne smiješ biti ponizan. To je potpuno nerazumijevanje ove evanđeoske krjeposti. Poniznost je 'hod u istini', kako je to definirala prva žena naučiteljica Crkve sv. Terezija Avilska. Poniznost isključuje bahatost, egoizam, sebeljublje. Isključuje ono što mi definiramo nazivom: 'praviti se važan'. Zato Isus traži od svojih učenika da se odreknu sami sebe, tj. sebeljublja, gledanja samo na sebe i svoje interese.
Blažena Djevica Marija definira sebe kao neznatnu sluškinju Gospodnju i svima nama svjedoči da Gospodin baca silne s prijestolja, a uzvisuje ponizne. Ivan Krstitelj kaže da nije dostojan odriješiti obuću na Isusovim nogama, a Isus za njega veli da je najveći rođen od žene. To su Božji kriteriji. Svi mi vjerojatno, poznamo neke ugledne osobe koje su otvorene svima. Znaju razgovarati s istim srcem, s jednakim poštovanjem, kako s osobama izobrazbe i znanosti, tako i sa osobama koje se jedva znaju potpisati. To su osobe koje ispred sebe uvijek vide prvo čovjeka, a tek poslije sve drugo. Tako rade ponizni ljudi i zato su veliki.
Oni koji to nisu, prvo gledaju tko je taj drugi, kakvu poziciju zauzima u društvu, kakav ugled uživa, kakvog je imovinskog stanja, može li se od njega u nečemu profitirati? I u evanđelju vidimo kako neki ljudi višeg staleža dolaze Ivanu Krstitelju s pitanjem: 'Tko si ti?' To je prvo pitanje koje nalazimo u Ivanovu evanđelju. To nije pitanje poniznih ljudi, nego ljudi interesa. Njih jedino to zanima. Oni žele vidjeti kakvo značenje ima Ivan u društvu da mogu odlučiti trebaju li ga ili ne trebaju uvažavati.
Evanđelist Ivan potom donosi Isusovo prvo pitanje učenicima koje glasi: 'Što tražite?' Vidi se bitna razlika. Dok je tamo u prvom planu interes, ovdje je želja da se osobama pomogne naći ono što traže, ono što trebaju. U prvom slučaju je interes, u drugom velikodušnost. Velikodušnost je karakteristika poniznih osoba. Ovdje govorimo o velikodušnosti osoba koje ne traže da zvona zvone kada oni nešto drugima daruju, nego to čine u diskreciji, svjesni da to Bog vidi. Pored toga treba naglasiti da ponizna osoba nije plašljiva, ne boji se reći svoje mišljenje, reći istinu koliko god to koštalo. Ponizne osobe su hrabre u borbi za istinu i pravdu.
Poniznost se na latinskom jeziku naziva 'humilitas'. Od te riječi dolazi naša riječ 'humus'. Humus je plodna zemlja, zemlja na kojoj se može sijati i sve dobro uspijeva. To je zemlja koja sve što prima u život pretvara. Ovo se može reći i za poniznu osobu: sve je kadra pretvoriti u život, u blagoslov. Bilo da se radi o uspjesima ili porazima, o pohvalama ili uvrjedama, o postignućima ili poniženjima. Istina, nije lako živjeti poniznost. Nije lako biti jednostavan, iskren, velikodušan, pošten, milosrdan, uslužan … To je heroizam. To mogu samo sveci jer imaju Kristovo srce i njegovu misao. Tu je razlika između njih i onih koji to nisu. Ohol može biti svatko, za to ne treba nikakva askeza, ali biti ponizan, to se može razumjeti samo snagom Božjeg Duha.
Isus sebe definira kao osobu 'ponizna srca', onoga koji je 'došao služiti, a ne da bude služen', onaj koji 'ne traži svoju slavu nego onoga koji ga posla', onaj koji se ne bori za prva mjesta nego sugerira zadnja, koji traži bezuvjetno opraštanje i ne dozvoljava da se na zlo uzvraća zlom. Sve ove evanđeoske vrijednosti, koliko god bile teške ili čudne, nazivaju se blaženstvima i obilježavaju čovjeka koji je 'siromašan u duhu'. To je čovjek koji se trudi u svim životnim situacijama biti vjeran i dosljedan. Isus, kada govori o tome, zna da neki ljudi u trpljenjima i patnjama mole, dok drugi psuju i proklinju. I jedni i drugi jednako fizički trpe, ali nisu jednako blaženi. Isto tako, kada je u pitanju siromaštvo ili koja druga poteškoća, znači, potrebno je, u odnosu na takva stanja, prihvatiti novi oblik ponašanja koji proizlazi iz vjere u Krista.
Zato apostol Pavao, govoreći o svojim poteškoćama, veli: 'Naučio sam biti zadovoljan svojom sudbinom. Mogu oskudijevati, mogu obilovati. Navikao sam na sve: biti sit i gladovati; obilovati i oskudijevati. Sve mogu u onome koji mi daje snagu' (Fil 3,11-13). Evanđeosko siromaštvo je pouzdanje u Providnost, povjerenje u Boga, stav koji proizlazi iz vjere, nutrina preobražena Duhom. Pavao veli za sebe: 'Mogu obilovati, mogu oskudijevati, sit biti i gladovati.' To ima značenje: kada obiluje ne završava u oholosti i sebičnosti; a kada oskudijeva ne dramatizira, nego zna biti zadovoljan s onim što ima. Kako uspijeva? On sam daje odgovor: 'Sve mogu u onome koji mi daje snagu.' Taj Pavlov stav slobode ima svoje uporište u Bogu, i u tom smislu to je blaženstvo, ili siromaštvo u duhu.“
Biskup je na kraju propovijedi pozvao: „Molimo Gospodina da nam pomogne da u svim životnim situacijama sačuvamo pouzdanje u njega, ostanemo njemu vjerni, a on nas sigurno neće iznevjeriti. Amen.
Poslije sv. mise Biskup, koncelebranti, ministranti, pjevači i svi ostali vjernici pošli su u procesiji do glavnoga križa i izmolili odrješenje za sve pokojne na groblju i potom se za sve pomolili na grobu sestre Žarke Ivasić, milosrdnice, koja je ubijena i pokopana na gospićkom groblju prije 76 godina i vodi se postupak za njezino proglašenje svetom. Na kraju smo završili pjesmom „Kraljice neba raduj se, aleluja“!
tekst: s. Robertina Medven
fotografije: Lucija Starčević
Galerija fotografija
