Biskup Križić održao predavanje osobama posvećenog života: “Važna pitanja s obzirom na posvećeni život danas”
Gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić pozvao je, u utorak, 31. siječnja 2023. redovnice i redovmike koji djeluju u Gospićko-senjskoj biskupiji da zajednički proslave Dan posvećenog života. U 16,00 sati okupili smo se u vjećnici Ordinarijata. Počeli smo s molitvom Večernje iz časoslova. Nakon molitve, biskup Križić je na početku svog predavanja zaželio da nam Dan posvećenog života bude početak novog života. I nastavio je, kako se razmišljajući o čemu govoriti, opredijelio za temu: „Važna pitanja s obzirom na posvećeni život danas”. Pitanja mogu biti neugodna. Nije najvažnije na njih dati odgovor. Kad se pitanja dobro postave i odgovor će doći.
Rainer Maria Rilke, pjesnik unutrašnjeg života, nikad nije prestao tragati za istinom. Napisao je: „Gledaj da voliš pitanja koja su zaključana u sobama i knjigama – naglasak je da živiš s pitanjima. Ona prisiljavaju na razmišljanja.
U Konstitucijama imamo precizne upute na dugi rok, ali mnoge odredbe koje su prije vrijedile sad su već zastarjele. Ako nam je život pust, onda nam ni redovnički život neće biti drukčiji. Trebamo ponovno krenuti od Krista i postaviti pitanja: „Tko smo, gdje smo, koji su moji ideali?” Prvo pitanje koje je Bog postavio Adamu glasilo je: „Adame, gdje si?” – Važno je da znamo gdje smo. Postoje pitanja iz glave (retorika) i iz života, (iz nutrine), srca, patnje... Nekada je bio naglasak da se ulazi u redovnički život da bi se postigao život vječni. Danas je naglasak da bismo već ovdje umali život u izobilju. Tko ga nije imao ovdje, kako će ga imati nakon smrti?
VITA CONSECRATA Posinodalna apostolska pobudnica pape Ivana Pavla II. episkopatu i kleru, redovima i redovničkim družbama, društvima apostolskoga života, svjetovnim ustanovama i svim vjernicima o posvećenomu životu i njegovu poslanju u Crkvi i svijetu u uvodu ističe: „POSVEĆENI ŽIVOT, duboko ukorijenjen u primjerima i naputcima Krista Gospodina, dar je Boga Oca svojoj Crkvi posredstvom Duha. Zavjetovanjem evanđeoskih savjeta karakteristične crte Isusa - djevičanskog, siromašnog i poslušnog - poprimaju značajnu i trajnu ‘vidljivost’ usred svijeta i pogled vjernika ide prema onoj tajni Božjega kraljevstva koje već djeluje u povijesti, ali očekuje svoje puno ostvarenje u nebu.”
„U zbilji, posvećeni život se stavlja u samo srce Crkve kao odlučujući čimbenik njezina poslanja, budući da ‘izražava najdublju narav kršćanskog zvanja’ i težnju cijele Crkve - Zaručnice prema sjedinjenju s jedinim Zaručnikom.” Na Sinodi je više puta ustvrđeno da posvećeni život nije samo u prošlosti pomagao i podupirao Crkvu, nego je dragocjen i nužan dar i za sadašnjost i budućnost Božjeg naroda, jer duboko u sebi pripada njegovu životu, njegovoj svetosti, njegovu poslanju.
„U ono vrijeme dok je Isus izlazio na put, dotrči netko, klekne preda nj’ pa ga upita: ‘Učitelju dobri, što mi je činiti da baštinim život vječni?’ Isus mu reče: ’Što me zoveš dobrim? Nitko nije dobar doli Bog jedini! Zapovjedi znadeš:
... On mu odgovori: ’Učitelju, sve sam to čuvao od svoje mladosti.’ Isus ga nato pogleda, zavoli ga i rekne mu: ‘Jedno ti nedostaje! Idi i što imaš, prodaj i podaj siromasima pa ćeš imati blago na nebu. A onda dođi i idi za mnom.’ On se na tu riječ smrkne i ode žalostan jer imaše velik imetak.”
Za puninu života važan je odgoj za slobodu i odgovornost, a ne dresura u novicijatu, a onda nakon zavjeta, takva osoba radi što hoće. Bez slobode i odgovornosti nema pravog života.
Papa Grgur XVI. u 19. st. piše: „Crkva je društvo nejednakih u kojoj je jedan predodređen za upravljanje, a drugi služe.”
Pastoralna konstitucija Drugog vatikanskog sabora: »GAUDIUM ET SPES«, (RADOST I NADA), o Crkvi u suvremenom svijetu piše da se čovjek može obratiti k dobru samo u slobodi. Naglasak je na slobodi savjesti. Misli se da u slobodi savjesti svatko može raditi što hoće. U dubini savjesti čovjek otkriva Božji zakon i po tom zakonu će mu se suditi. Važno je formirati savjest. Bl. Alojzije Stepinac nosio je mir u sebi i govorio: „Moja je savjest čista.” Papa Ivan Pavao II. rekao je da crkveni autoritet nema monopol na istinu. Istina polazi od sadašnjeg trenutka povijesti.
Na kraju postavimo si pitanje: Zašto smo postali redovnici, redovnice? – Da se žrtvujemo za Crkvu, da živimo radost zajedništva s Bogom. Redovnički život je produžetak Isusovog djelovanja. Danas je ne mali broj redovničkih instituta, družbi, redova osuđen na nestanak. Završili su svoje poslanje. Nije pitanje, hoćemo li ostati, pravo pitanje je da iza sebe ostavimo što više blagoslova. Nije naglasak na ono što se radi, nego što jesmo. Pitajmo se do koje smo mjere znak, gdje smo, što smo, kamo idemo? Jesmo li ono što Bog od nas očekuje? Ako se otvorimo Duhu Svetomu, neke stvari ćemo mijenjati.
tekst: s. Robertina Medven