Biskup Križić s redovnicima i redovnicama slavio svetu misu u Katedrali
U utorak,31. siječnja redovnice i redovnici koji djeluju u Gospićko-senjskoj biskupiji nakon predavanja u dvorani Biskupskog ordinarijata koje im je održao biskup Zdenko Križić, pošli su u katedralu gdje je sv. misu predvodio Biskup, a koncelebrirali su tajnik i kancelar Mišel Grgurić, ekonom preč. Nikola Turkalj i redovnici. Biskup je na početku predstavio redovnice Srca Isusova koje djeluju u Gospiću i imaju samostan u Otočcu te redovnice milosrdnice koje imaju samostan u Ogulinu. Potom je predstavio franjevce iz Gračaca i jednoga koji djeluje u župi Kompolje te oce karmelićane koji pastoralno djeluju u Gospiću i u nekim susjednim župama. Oci kapucini iz Karlobaga i otac trećoredac iz Ogulina nisu mogli doći. Spomenuo je i sestre karmelićanke koje žive u klauzuri.
Pjevanje je predvodio katedralni zbor pod ravnanjem i uz glazbenu pratnju Nikole Perišića.
Biskup se u propovijedi, iz današnjeg Markovog Evanđelja o Isusovu djelovanju, osvrnuo na dva Isusova čuda koja On čini doticajem snagom vjere: vjere bolesne žene i vjere nadstojnika sinagoge. O ženi znamo samo podatak da je 12 godina bolovala od krvarenja. Prema židovskom zakonu (Lev 15) žena je u vremenu krvarenja tretirana kao „nečista“. I ona bi u tom stanju, sve što bi dodirnula učinila nečistim: bilo da su to stvari ili osobe. Žena je odlučila dotaknuti Isusa u vjeri da će je ozdraviti, ali i u nadi kako nitko neće doznati da je ona „nečista“, pa neće snositi nikakve posljedice. Međutim, Isus reagira s pitanjem: “Tko se to dotaknu mojih haljina?” Za učenike je to pitanje bilo čudno, pa mu rekoše: “Ta vidiš kako te mnoštvo odasvud pritišće i još pitaš: 'Tko me se to dotaknu?” Istina, mnogi su Isusa dotaknuli, ali samo je jedna osoba to učinila s vjerom. I Isus pogledom traži lice te osobe… Evanđelist iznosi da je žena bila „sva u strahu i trepetu“. Ona se baca pred Isusa i „i kaza mu sve po istini“. On joj reče: “Kćeri, vjera te tvoja spasila! Pođi u miru i budi zdrava od svojega zla!” Isus joj želi naglasiti da je vjera bila ta snaga zbog koje je ona ozdravila. Nije obični fizički kontakt onaj koji ozdravlja, nego osobni susret s Isusom, susret pun vjere i ljubavi.
Ima puno osoba koje dodiruju Isusa, ali mu vjernošću uopće nisu blize. Može ga se u euharistije dodirivati svaki dan, ali ostaje pitanje: koliko se to čini s vjerom i koliko to onda ima snagu ozdravljenja? Isus riječima „Vjera te tvoja spasila“, govori ženi da ona nije samo ozdravila, nego da je i spašena. U nju je na poseban način ušao Božji život.
Sjetimo se ozdravljenja 10 gubavaca, kada je samo jedan došao zahvaliti Isusu. Isus žalostan pita, gdje su ostalih devet, a potom reče ovomu: „Ustani i hajde, vjera te tvoja spasila“. Ozdravilo ih je deset, ali je spašen samo jedan.
I još jedan detalj: Kada se žena dotakla Isusa, on veli da je iz njega „izišla snaga“. I ovo može biti važna poruka: ne možemo činiti velika djela ljubavi bez napora, bez umora, bez trošenja snaga. I s tim se mora računati. Istina, svi bismo rado učinili mnoga djela služenja u zajednici, a da nas to ne bi previše umaralo i iscrpljivalo. Ali tako se ne može. Uglavnom, ono što ne umara i ne iscrpljuje i nije nešto posebno veliko, to ne spašava.
Imamo u ovom odlomku iz Markovog Evanđelja još jedno Isusovo čudo puno veće od prethodnog. Isus uskrisuje djevojčicu od dvanaest godina, kćerku uglednog čovjeka koji je bio nadstojnik sinagoge. On dolazi Isusu i usrdno ga moli da samo stavi ruku na bolesno dijete, da ga dotakne, i ono će ozdraviti.
Vidimo, da je vjera ovog čovjeka slična vjeri one žene koju je Isus ozdravio. Ona je vjerovala da će ozdraviti, ako se samo dotakne Isusa, a Jair vjeruje da će dijete ozdraviti ako ga Isus samo dotakne. Isus takvu vjeru ne odbija. Polazi s Jairom, ali se Isus putem zaustavlja, malo ovdje malo ondje i kasni. Jairu javljaju neka ne muči više Učitelja jer kćerka mu je već umrla. Isus je to čuo,
pa će nadstojniku: »Ne boj se! Samo vjeruj!« Jair je ustrajao u vjeri, vjerom je dodirnuo Isusa, a onda je Isus dodirnuo umrlu djevojčicu i ona je oživjela. Vjera proizvodi čuda - onda i danas. Tisuće i tisuće svetih duša, tijekom povijesti Crkve, svjedoče što je sve moguće učiniti s jakom vjerom. Istina, vjera nije laka.
Vjerovati znači, živjeti u skladu sa svojom vjerom. To je itekako važno i za posvećene osobe u Crkvi. Vjera nije nešto što raste i ide naprijed snagom inercije, nego snagom zauzetosti i dosljednosti. Lako je reći sa svetom Terezijom „Samo Bog dostaje“, samo je Bog dosta, kada se ima i sve drugo. Koliko smo to sposobni reći kada dođu oskudice, kada nas pogode ozbiljnije bolesti, kada nas udare poniženjima i neuspjesima? Zaista je važno provjeravati svoju vjeru i ljubav prema Bogu tijekom težih životnih kušnja! One su nužne jer ćemo samo kroz njih moći otkriti koliko je zbilja jaka naša vjera i naše pouzdanje u Boga. Crkvi su danas posebno potrebni ljudi jake vjere. To se očekuje napose od članova posvećenog života.
Papa Franjo u mnogim svojim govorima stavlja naglasak koliko je danas potrebna prisutnost Posvećenog života u svijetu u kojem vjera sve više postaje sporedna. Taj čudni duh nameće se sve više i posvećenim osobama i ima sve veći utjecaj na sve strukture Crkve. Papa upozorava na tzv. svjetovnu duhovnost i kulturu koja „vrlo suptilno ulazi u naše živote a da to i ne primijetimo. To je najgore zlo koje može pogoditi Crkvu“, veli papa. To je duhovnost i kultura koja sve manje računa s Bogom, relativizira sve vrijednosti, uglavnom, sve bazira na privremenosti, prolaznosti i prividu. Ta duhovnost i kultura idu za tim da se sve prilagodi ugodama i željama pojedinca, tako da se iz Evanđelja uzima samo ono što nekome odgovara. To potvrđuju i fraze koje se sve češće čuju i u našim samostanima: „Sviđa mi se“ ili „Ne sviđa mi se“. Žrtve i pokore postaju pojmovi koji se sve manje razumiju. Nakon više godina redovničkog života događa se da se osoba nalazi u stanju velike nesigurnosti s obzirom na svoj identitet. Osjeća da joj u životu sve više rastu slabosti i otuđenosti, pa se zbog toga počne sve više prepuštati emocijama.
Jasno je da tada redovnički ideali postaju sve slabiji. Osoba se sve više udaljuje od Boga. Nasljedovanje Krista zamjenjuje borba za nasljedovanjem svojih želja i ambicija. Briga za sebe i svoje prednosti potisnula je posve zauzetost za druge i zauzetost za zajednicu. Vlastite želje i prohtjevi učinili su da spremnost na žrtvu i darivanje sebe postane posve nerazumljivo; askezu i rad na sebi i na svom posvećenju zamijenila je askeza za sebe i za svoje afirmacije, itd.
Pitanje „što je volja Božja“, postavlja se sve manje, ili nema niti potrebe postavljati ga jer se već došlo do uvjerenja da se Bog s nama uvijek i u svemu slaže. To je put da završimo kao pogani s Evanđeljem u ruci.
Biskup je propovijed zaključio sa svetim Pavlom koji za sebe sretan veli: „dobar sam boj bio i vjeru sačuvao“. Neka nam Gospodin podari milost da i mi to isto jednom možemo reći. Da li će biti tako zavisi od toga koliko se danas trudimo dotaknuti Isusa s rukom naše autentične vjere. Amen.
teskt: s. Robertina Medven
fotografije: Matija Šarić
Galerija fotografija
