Biskup Križić predvodio misu Večere Gospodnje u gospićkoj Katedrali

Četvrtak, 9. 4. 2020.

Gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s biskupom u miru Milom Bogovićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom Mariom Vazgečem i đakonom Brunom Lovakovićem, predvodio je na Veliki četvrtak, 9. travnja, Misu Večere Gospodnje u gospićkoj katedrali Navještenja BD Marije koju su vjernici mogli pratiti putem izravnog prijenosa na Facebook stranici Gospićko-senjske biskupije.

Biskup je propovijed počeo riječima: „Slavimo Veliki četvrtak, dan velikih događanja u Isusovu životu, dan pun svijetla ali i tame, dan pun radosti, ali i velikih patnji. Isus u dvorani Posljednje večere govori učenicima: „Svom sam dušom čeznuo ovu pashu blagovati s vama prije svoje muke.“ (Lk 22,15). Isus želi učenicima prije rastanka ostaviti pod prilikama kruha i vina, samoga sebe, mogli bismo reći svoje srce, da bi tako trajno ostao vidljivo prisutan među njima.“

Propovjednik naglašava, da ustanovljenjem euharistije dan prije svoje muke, Isus svima nama daje konkretnu poruku: „svatko će u životu iskusiti svoju patnju, svoj križ i da bi mogao izdržati bit će mu potrebna izvanredna. snaga Ta snaga nalazi se u euharistiji. Isus u patnji želi biti blizu svakom svom učeniku. Možda, nikada do kraja nećemo moći razumjeti veličinu ovog Isusovog dara. Zato je Veliki četvrtak za nas dan svijetla, ali i dan tame i ljudske nezahvalnosti. Jedan od učenika Isusa izdaje, napušta, prelazi na stranu neprijatelja. Ovdje se ne radi samo o Judi, nego o mnogima koji su primili krštenje, a završili kao Isusovi neprijatelji. Tu moramo gledati i mnoge naše izdaje i mnoga naša ponašanja kada nismo mogli biti prepoznati kao Isusovi učenici. Isus je s učenicima proslavio Pashu, ustanovio euharistiju i svećeništvo, dao im novu zapovijed da ljube jedni druge kao što je on ljubio. To je još više od one starozavjetne zapovijedi u kojoj je naglasak da ljubimo druge kao što ljubimo sami sebe. Ovdje je naglasak ljubiti kao Isus. Ta ljubav ide do dara vlastitog života.“

Biskup, uz izdaju, napominje, da na završetku prve euharistije, kako izvješćuje evanđelist Luka „... nasta među njima prepirka tko bi od njih bio najveći.“ (22,24). Isus daruje samoga sebe do uzdignuća na križ, poziva učenike na ljubav i darivanje, ali njihova razmišljanja i njihove želje su drugdje. Oni se bore za prednosti, za privilegije, za bolje položaje, za neke svoje osobne interese. Još nisu razumjeli ni ljubav, ni žrtvu, ni služenje. Isus tada čini jednu veliku gestu poniznosti. Uzima u posudu vodu i ručnik i ide od jednog do drugog učenika perući im noge. Učenici su uglavnom, hodali bosi pa možemo zamisliti kakve su im bile noge. Isusa to ne smeta. On to čini s ljubavlju i daje još jedan veliki primjer poniznosti i služenja. Da bi učenicima oprao noge, morao je kleknuti i gledati ih odozdo, ne odozgo, s visoka. Poniznost je uvijek ona koja spušta osobu dolje. Poniznost je utjelovljenje, spuštanje dolje. Takva je i autentična duhovnost. Ponizna osoba nikada se ne nadimlje, ne uznosi, ne dominira nad drugima, nego služi. Tu je poruku Isus htio dati i ostaviti svojim učenicima. Zato im, nakon pranja nogu, upućuje pitanje s jasnom porukom: „Razumijete li što sam vam učinio? Vi mene zovete Učiteljem i Gospodinom. Pravo velite jer to jesam. Dakle, ako ja, Gospodin i Učitelj, oprah vama noge, i vi ih morate prati jedan drugomu. Dao sam vam primjer da i vi činite kako ja učinih vama“ (Iv 13,13-15).

Biskup Križić tumači dalje: „ Ovo je svaki od njih mogao dobro razumjeti. Istina, to što Isus traži nije naravi previše privlačno, ali ako će osoba to prakticirati, milost Božja će narav radikalno promijeniti. Kada osoba služenjem iskusi Božju milost, služenje postaje nutarnji imperativ punog srca.

Kad je Isus s vodom i ručnikom došao do Petra, Petar se opire i ne želi ni pod koju cijenu da Isus njemu pere noge. Nije to Petrova loša gesta, nego iskren stav kako ne priliči da učitelj učeniku pere noge. Obratno, bilo bi posve normalno, poglavito u onom vremenu. Međutim, Isus ne odustaje. On Petru veli: „Što ja činim ne možeš razumjeti sada, ali ćeš razumjeti poslije“. Ni drugi učenici to nisu razumjeli jer na Isusovo pitanje: „Razumijete li što sam vam učinio?“, nitko nije potvrdno odgovorio.“

Biskup naglašava da se i mi trebamo pitati do koje smo mjere to razumjeli? Imamo li dovoljno godina vjerničkog iskustva da bismo to trebali razumjeti ili možda, još uvijek mislimo da je služenje poniženje, odnosno znak da smo u dostojanstvu prenisko ispod drugih?“

Propovjednik pita, nisu li naša razmišljanja daleko od Božjih, te nastavlja: „ Da bi se ovo razumjelo nije toliko u pitanju razum, nego srce i duša. Ako se oslonimo samo na razum, samo na neku ljudsku logiku, služenje, žrtvu i ljubav nećemo razumjeti nikada. Razumijevanje ovdje dolazi, ponajprije, iz vjere. Bez jače vjere to nikada nećemo dobro shvatiti. U tom smislu razumljiva je Petrova reakcija jer on tada još nije imao jaku vjeru i zato mu Isus veli da to sada ne može razumjeti. Ali Isus zna da će on to kasnije razumjeti. Ostaje nam pitanje: Ima li Isus i u nas povjerenje da ćemo jednom razumjeti i do nas je - kada?“

I biskup je zaključio: „Euharistija je snaga koja nam pomaže u razumijevanju ovakvog Isusovog zahtjeva. U euharistiji primamo Isusa i njegove osjećaje prema Bogu i čovjeku. Dopustimo da nas ti osjećaji obuzmu, da oni postanu naši. Tada ćemo se i mi pretvarati u ono što smo primili. Svi će nas moći prepoznati kao Isusove učenike. Amen.“

s. Robertina Medven