Biskup Križić za Lika Club: Kada s Bogom živiš, nosiš u sebi mir i vedrinu bez obzira kakve bile okolnosti

Razgovarali smo s mons. mr. Zdenkom Križićem, biskupom ordinarijem Gospićko–senjske biskupije.

O njegovom životnom putu i dolasku na mjesto biskupa Gospićko-senjske biskupije, stanju u biskupiji i slici Crkve u medijima, izgradnji samostana u Gospiću, hodočasničkim lokacijama u Ličko-senjskoj županiji i još mnoštvo tema pročitajte u nastavku ovog teksta.

Za početak, recite nam nešto o sebi i svome životu. Gdje su Vaši korijeni?

Rođen sam u bosanskoj Posavini, između Doboja i Dervente. Tamo sam završio i osnovnu školu, a 1967. sam nastavio srednju školu u Zagrebu. Nakon toga filozofiju u Firenci, teologiju u Rimu. Poslije toga povratak u domovinu, jedno vrijeme sam radio, a onda se ponovno vratio u Rim, pa se vratio u domovinu, pa opet u Rim…

Što se tiče korijena, moji korijeni su, barem s očeve strane iz Hercegovine, a i djed je došao kao mali. Otac mi je rođen i majka, a djed je došao još za turskog vremena. Taj kraj su naselili uglavnom ljudi iz Hercegovine i Imotske krajine, tamo je uvijek bilo nekih problema za turske vlasti i kad se napravi neki incident, onda ljudi bježe što dalje da se prekriju tragovi. Ima više različitih verzija, vjerojatno tako je vjerojatno bilo s djedom pa je naselio taj kraj.

Svećenik ste više od 40 godina i za to vrijeme obavljali ste razne službe u crkvi. Koja od tih službi, i u kojemu mjestu, vam je najviše vam ostala u sjećanju?

Službi je bilo puno, kroz cijelo to vrijeme su bile neke odgovornosti. Na početku, kao mladi svećenik od 26 godina, bio sam zadužen za sjemenište, za mlade u srednjoj školi. Bio sam prefekt za njih petnaestak kroz šest godina te službe. Onda su bile druge službe s odraslima – poglavar zajednice, provincijal, službe u Rimu itd.

Ono što mi je ostalo najdublje u sjećanju je služba kada sam izabran prvi put za provincijala karmelske provincije 1990. To je bilo vrijeme napetosti oko nastajanje hrvatske državne samostalnosti, a onda rat i prognanici. Kroz to vrijeme sam se najmanje bavio onim čim sam se trebao baviti i što je služba zahtijevala, a daleko više sa prognanicima. Prognanika je bio pun samostan, ležali su i na hodnicima, na madracima jer nije bilo kreveta. Susreti s tim ljudima, njihove životne priče, razočaranja, suze – to mi je ostalo duboko u sjećanju. Onda briga za njih, Caritas, tražili smo pomoć od poznatih, prije svega iz Italije i zbilja su mnogi ljudi dovozili puno toga.

Ali, gledati te ljude koji su imali sve i ostali bez ičega, kako dolaze u redu u Caritas, a nisu navikli prositi, tako puni razočaranja i tjeskobe, pogotovo oni malo stariji koji su bili svjesni da oni ne mogu započeti iznova… To mi je ostalo duboko u sjećanju pa mi se čini kao da mi je to vrijeme preskočeno, kao da sam u to vrijeme ispao iz tračnica i nekako išao nekim drugim putem. Neko izvanredno, nenormalno vrijeme. Koliko god sam radio neke stvari koje nikad nisam mislio da ću raditi, iz toga sam puno naučio od susreta s ljudima patnje.

Jeste li ikad prije imali susreta s našim krajem, i jeste li mogli zamisliti da ćete doći u službu baš u Gospićko-senjsku biskupiju?

Nikad mi to u snu nije došlo, niti u javi. Nisam mogao ni na koji način o tome ni sanjati. Poznavao sam svaku biskupiju barem djelomično, jer sam puno djelovao kroz duhovne vježbe, duhovne obnove i misije…ali na teritoriju Gospićko-senjske nisam skoro ništa. Osim u Oštarijama Ogulinskim, tamo su jedno vrijeme Karmelićani bili nekoliko godina. Jednom su me pozvali za Veliku Gospu da bih imao misu i to je jedina crkva koju sam upoznao s teritorija Gospićko-senjske biskupije prije nego što ću u nju doći.

Papina odluka o biskupskom imenovanju zatekla vas je na dužnosti rektora Karmelićanskoga međunarodnog zavoda Teresianuma u Rimu. Koliko nam je poznato, karmelićani još nisu imali biskupa iz svojih redova u Hrvatskoj. Što mislite što je bio glavni razlog, koja Vaša osobina, zbog koje Vas je papa Franjo imenovao biskupom?

Mogao bih samo nagađati jer to zbilja ne znam. Ne znam znate li koja je procedura kad se traži osobu prikladnu za biskupa. To traži nuncijatura u toj zemlji. Tako je nuncij u Hrvatskoj, kojeg prije toga nisam poznavao, vodio proces. Kada se traži za neku ispražnjenu biskupiju biskupa, pošalje se različitim biskupima i provincijalima da predlože neke kandidate. Onda oni predlažu, pa se opet šalje mnogima  da diskretno napišu nešto o toj osobi – da li smatraju da je prikladna, koje su joj kvalitete, mane… tu je dosta pitanja na koja treba odgovoriti i prođe sigurno 15-20 osoba o kojima se nuncijatura konzultira. Kada pristigne jako puno odgovora, onda nuncij sa svojom ekipom pročita sva ta izvješća i izabire trojicu koju prosljeđuje u Rim na kongregaciju.

Što su drugi pisali o meni ne mogu znati niti ću ikad saznati. Onda na kongregaciji, gdje su uglavnom kardinali, oni također prostudiraju te materijale i izdvoje dvojicu koju predstavljaju Svetom Ocu koji odlučuje. Ne znam na koji način sam predstavljen, kao ni zbog kojih osobina se Sveti Otac odlučio za mene. Nema smisla da nagađam jer mogu posve promašiti.

“FRANJO BISKUP, SLUGA SLUGU BOŽJIH, ljubljenomu sinu ZDENKU KRIŽIĆU, iz Reda Bosonogih karmelićana Braće Blažene Djevice Marije od Gore Karmela, dosadašnjemu rektoru Zajednice Međunarodnog zavoda Teresianum u Rimu, postavljenom za biskupa gospićko-senjskog, pozdrav i apostolski blagoslov. Želeći kao nasljednik blaženoga Petra providjeti biskupa biskupiji Gospićko-senjskoj, koja je odreknućem časnog brata Mile Bogovića ostala bez njega, čuvši Kongregaciju za biskupe, tebe, dragi sine, urešena prikladnim darima, iskustva u crkvenim stvarima i poznavanja duhovnosti, smatramo prikladnim da njome upravljaš. Stoga te svojom vrhovnom vlašću imenujemo Biskupom gospićko-senjskim sa svim pravima i obvezama. Dopuštamo da te zaredi bilo koji katolički biskup izvan grada Rima u skladu s liturgijskim propisima i uz prethodnu ispovijest katoličke vjere i položenu prisegu vjernosti nama i našim nasljednicima, u skladu s propisom svetih kanona. Uz to nalažemo da se ovo pismo obznani svećenstvu i narodu tvoje biskupije; potičemo ih da te rado prime i trajno ostanu u zajedništvu s tobom.” Na dan kad ste ovo pročitali, recite nam kako ste se osjećali? Kako osobno doživljavate ulogu i poziv biskupa?

Taj dopis je došao nešto prije ređenja, a imenovanje se dogodilo već prije. Tako da su i moje muke i nesnalaženja počela daleko prije. Datum je bio 21. ožujka 2016., bio je Veliki ponedjeljak. Nazvali su me iz kongregacije da dođem, a baš dan prije imao sam temperaturu i to dosta visoku. A kad vas nazovu da dođete u kongregaciju – ili vas nešto trebaju konzultirati, dati vam neku službu, tražiti nešto – ili zbog toga što ste nešto pogriješili. Nisam se mogao sjetiti baš što bi to bilo veliko da sam pogriješio, a onda sam se bojao da bi to moglo biti to. I na veliki utorak se dogodilo. Razgovarali smo i kardinal mi je dao jedan dan za razmislim i odlučim.

I sad se vidim kako sam to činio. Najedanput bih odlučio: “Pa ne smijem odbiti, moram prihvatiti”. A onda nakon toga: “Pa ne, zašto, ima i drugih koji će biti i bolji i sposobniji, zašto bih ja onda trebao to prihvatiti.” U svakom slučaju, nisam tu noć ni spavao, dosta sam proveo u kapelici, molio se Bogu i bilo me strah odbiti. Jer i prije sam imao tih dilema, kad su me imenovali zamjenikom generala uprave, pa i rektorom. Imao sam osjećaj da trebam prihvatiti jer ako ne prihvatim, to je znak nepouzdanja u Boga. Svjestan sam da po svojim sposobnostima nisam taj, ali ako Bog nešto zove, onda On jamči pomoć.. I onda sam odlučio prihvatiti.

Istina, pred kardinalom sam naveo svoje razloge zbog kojih sam smatrao da to ne bi bilo prikladno, ali on je na svaki imao odgovor. Nekako sam pokušao, još malo kao Mojsije, kad ga je Bog zvao on se opirao i opirao, i onda kad više nije imao razloga da se opire, rekao je: Bože, bi li mogao poslati nekoga drugog? Tako nekako je i meni bilo pa sam rekao: “Pa evo ja još razmišljam, prihvatio sam, ali da li bi možda mogao netko drugi jer osjećam i strah od tog poziva?” Onda mi je kardinal samo rekao: “Mi trebamo one koji se boje, a ne one koji se osjećaju sigurni ili čeznu za tim.”

Za biskupsku službu izabrali ste geslo “Bog sam dostaje“ – „Solo Dios basta“ iz spisa crkvene naučiteljice sv. Terezije Avilske. Kakvo značenje to geslo ima za Vas osobno, te kako geslo komunicirate vjernicima?

To je izjava svete Terezije Avilske, prve žene koja je proglašena naučiteljicom Crkve. Nju sam puno studirao i o njoj sam radio magistarski rad. Ona je to izjavila iz svoga iskustva, proživljavala je različite teške situacije kad je kao žena u onom vremenu pokrenula obnovu jednog muškog reda. Žene se tada nisu mogle upisati na fakultet ili sveučilište, bile su osobe u kući, kućnoj klauzuri, a ona je osjetila taj poziv i suočavala se s bezbroj poteškoća.

Iskusila je tu istinu, kako je s Bogom sve moguće. Ne da se s Bogom mogu naći rješenja za sve situacije, nego taj osjećaj – kada vršiš volju Božju, kada s Bogom živiš, nosiš u sebi mir i vedrinu bez obzira kakve bile okolnosti. Pa čak i onda kad se prolazi kroz različite faze trpljenja. Stoga mi je to njezino geslo bilo posebno drago i sam sam uvjeren da je to istina – nešto iz vlastitog iskustva, ali želim da to iskustvo bude još veće.

Gospićko-senjska biskupija je teritorijalno jedna od najvećih biskupija u Hrvatskoj, ali po broju stanovništva jedna je od manjih. S obzirom na stalnu tendenciju ka iseljavanju, je li teško popuniti svećenićka mjesta u malim župama? I ima li dovoljno časnih sestara za brigu o vjernicima?

Naša biskupija teritorijalno je najveća u Hrvatskoj. Župe su nam podosta razbacane, često jako udaljene jedna od druge. Imamo 86 župa i 30 svećenika, ali nema potrebe da u svakoj župi bude svećenik. Imamo župa koje su nekada bile velike župe, a sada su se svele na tridesetak starijih osoba, tako da svećenici opslužuju po nekoliko župa odjednom, uglavnom po tri. Nitko osim Gospića nema samo jednu župu tako da smo sa svećenicima relativno dobro pokrili taj teren.

Što se tiče časnih sestara, u biskupiji ih praktički nemamo. Imamo još jednu sestru u Otočcu koja predaje vjeronauk, ali ona je pred mirovinom, a mlađih nemamo. Imamo zajednicu od 4 starije sestre u Otočcu, to je jedini ženski samostan koji imamo. Kako je zvanja sve manje, ne znamo dokle će on moći opstati. Zasad imamo snage koje mogu sve pokriti pa se nadamo da će i u budućnosti tako biti.

Koliko često današnji mladi idu u sjemenište? Kakav je interes mladih ljudi na području vaše biskupije – za duhovna zvanja?

Nemamo duhovnih zvanja kao nekada, vremena su se tu radikalno promijenila. Danas mladi ne idu rano kao prije u sjemenište. Sve je manje onih koji odu sa 14 godina, kao što sam otišao ja. I bolje je da ostanu malo duže u obitelji i više sazriju da se mogu opredijeliti. Međutim, sve manje se opredjeljuju.

Radeći s mladima uvidio sam da neki i osjećaju poziv, ali se plaše da neće moći odgovoriti, da će ga morati napustiti pa bi to onda bila sramota. Ja sam nekima i rekao: “Pa nije, ti pođi pa ako nije za tebe – izići ćeš, zašto bi to bila sramota.” Jedino ne bi bilo dobro doći do svećeništva pa onda krenuti nazad, to bi bio znak da je netko nezrelo sve prihvatio. Osim toga, mladi imaju neka svoja očekivanja koja danas nije moguće ispuniti. Nekako skaču s jednog očekivanja na drugo i vidi se često problem nestabilnosti. Rado bi iskusili još puno toga, žele živjeti u fragmentima, tako da nemamo zvanja onoliko koliko nam je potrebno.

Zasad pokrivamo našu biskupiju i ove godine ćemo imati, ako Bog da, tri nova zaređena svećenika.To se u budućnosti vjerojatno neće tako brzo ponoviti. Sljedećeg ređenika morat ćemo čekati 3-4 godine, vidjet ćemo još. Tako da imamo poteškoća kad su u pitanju nova zvanja, i ne govorim samo za našu biskupiju, mnoge druge biskupije imaju daleko većih poteškoća jer nemaju dovoljno pastoralnih snaga.

U Gospiću će se uskoro graditi samostan sestara Karmelićanki te svećenićki dom za umirovljene svećenike. Recite nam nešto više o tim projektima, te kada bi mogli biti stavljeni u funkciju?

Krenuli smo s pouzdanjem u Boga. Svećenićki dom nam je potreban, sve biskupije ga imaju osim naše. Stariji svećenici nemaju kud, često završavaju kod rodbine pa životare. A kada žive zajedno, uvijek imaju tema za razgovor, to su uglavnom kolege pa im bude puno ljepše. I zato je taj dom potreban, ali neće biti velik, imat će šest soba za šest svećenika i nadamo se da više neće trebati.

Za samostan Karmelićanki odlučio sam se konzultirajući sve svećenike i baš zbog toga što nemamo redovnica u biskupiji. To je specifičan stil života. One su osobe koje ne izlaze, njihov život je molitva i rad. Bude obično samo jedna osoba koja izlazi kada treba nešto nabaviti ili otići u ljekarnu. Druge sestre ne izlaze, osim liječniku, zubaru ili na glasovanje. Potrebna nam je jedna zajednica koja će moliti za našu biskupiju, za ljude koji su ovdje puno propatili u prošlosti. Smatrao sam da će to biti božji blagoslov za biskupiju.

U to smo krenuli, ali nemamo sredstva za završiti za nekoliko godina. Ali opet, ako ne počnemo, nećemo nikada ni završiti. Bog potakne uvijek neke dobročinitelje koji daju koliko mogu i ciglu po ciglu ćemo to jednom i privesti kraju. Smatram da ćemo svi biti zadovoljni kad dođe ta zajednica živjeti i moliti među nama.

Prošlo je 20 godina od kada je sveti papa Ivana Pavao II. uspostavio biskupsko sjedište u Lici. Jeste li zadovoljni današnjim stanjem u Biskupiji i koji su najveći problemi s kojim se Biskupija svakodnevno susreće?

Ono što sam rekao za sebe, kažem sad i za biskupiju Ne mogu reći da nisam zadovoljan jer ima puno dobroga, ali ne mogu reći ni da sam zadovoljan jer može biti i bolje. Uvijek moramo težiti prema boljem, u svakom smislu. Biskupija ima svojih poteškoća i problema, ali ima tu i puno toga vrijednoga što se čini.

Ako bismo govorili o problemima iz svakodnevice, oni su različiti. Mogao bih izdvojiti dva problema u širem značenju. Jedan je materijalne naravi. Imamo 86 župa, to je 86 crkvi plus filijale i župni stanovi. To vam je stalno obnavljanje – nekada ode krov, negdje statika, negdje fasada, negdje vlaga… i jasno, župnici stalno traže. Mi želimo obnavljati naše crkve, ali je financijski nemoguće. Uglavnom su crkve pod zaštitom, spomenici kulture. Npr. u Josipdolu je statika izdala, crkva puca i treba to popraviti. Proračun je negdje 1.200 000 kuna, a Ministarstvo kulture daje 50.000. To su ti problemi, nekada se i župnici bune, a ja kažem svakom: “Dođite, svi  imate uvid u knjige, što imamo i kuda novac ide“. Ali ne možemo dati ono što nemamo pa onda moramo krpati, a ne temeljito obnavljati.

To su ti materijalni problemi, a drugi su oni duhovne naravi. Promicati vjeru u narodu, duhovnost, plemenitost, solidarnost – to je također naša zadaća i tu osjećam da trebamo više. Nadalje, možemo još više napraviti za siromašne. Imamo Caritas i popis naših obitelji u biskupiji kojima pomažemo. Osim materijalnih siromaha, ima i onih drugih. Pa nekad su i problemi s brakovima, toliki razvodi, dolaze ljudi za poništenje brakova. Sve su to poteškoće s kojima se moramo suočavati, životni problemi ljudi koje i mi moramo nositi pa se nekad pitam –  nosimo li to kako treba?

Koji je Vaš dojam, kakva je slika Crkve u današnjim medijima?

Crno-bijela. Ima zbilja novinara koji to čine profesionalno i razumije se u ono što pišu i pišu objektivno. Ali ima, nažalost, jako puno onih koji to nisu, koji ne razumiju ni stvarnost Crkve ni teologiju. Jedna od mučnijih stvari je generaliziranje. Nekad bude neki slučaj kao što je primjerice pedofilija i to se tako naglasi kao da su svi svećenici pedofili. Percepcija bude takva. To je zlonamjerno.

Ili recimo ono što je sad vrlo aktualno – Bleiburg. Znamo koliko se u BiH i Hrvatskoj bure tu digne, a nizašto. Da ljudi malo razumiju o čemu se radi, ne bi bilo buke. Ako se misa slavi za pokojne, ne slave se pokojni. I kad netko od vas dođe platiti misu za svog djeda, mi ne slavimo tog djeda. Mi za te ljude molimo da im Bog oprosti grijehe. To nema veze s nekim promoviranjem ustaštva, što se često prikazuje u medijima. Mi imamo obavezu moliti za sve ljude. Isus kaže molite i za svoje progonitelje. Hoću vjerovati da je to u medijima neznanje, ako nije neznanje, onda je zloba.

Ili slučaj radne nedjelje. Crkva se zalaže da nedjelja bude neradna. Ali dolaze optužbe da se Crkva miješa u politiku. Šta znači politika? Politika je briga za građane. Valjda se Crkva ima pravo brinuti za njih. Ali, nekad se interpretira da Crkva želi da trgovine budu zatvore da ljudi mogu doći u crkvu, da mogu dati milostinju. One su smiješne. Mi imamo iskustva. Onaj tko će doći u crkvu na misu, on će doći jer u kupovinu može otići cijeli taj dan. Mediji često predstave mnoge stvari na način da sugeriraju ljudima kako nešto trebaju razumjeti, a često su te sugestije negativne i to nam je žao,

Duhovnost Crkve, odlazak na svete mise, poštivanje vjerskih običaja, na području Like uvijek se je nekako podrazumijevalo. Međutim, Hrvata je sve manje. Stanje je isto i kod nas u biskupiji. Što je potrebno učiniti da bi vjernika i naroda bilo više? Kako se biskupija, županija i država, mogu i demografski oporaviti?

To je teško pitanje s kojim se svi bore i odgovora pravog nitko nema. Jedna stvar je ta da se ljudima omogući posao i pristojan život. Kad je u pitanju naša biskupija, smatram da ona ima potencijala za poljoprivredu, stočarstvo, turizam, ali treba to subvencionirati  – da ljudi mogu proizvesti i od toga živjeti. Bavarska je bila među najnerazvijenijim zemljama do kraja 60-tih. Onda je došao Strauss i sve stavio na poljoprivredu. Ljudi su završavali fakultete i radili u poljoprivredi, ali su pristojno i dobro živjeli i tako se razvila. Mislim da, ako hoćemo zadržati ljude, nema drugog puta. Ali tu treba ulagati, jer ne može naš proizvođač krumpira konkurirati onome koji ima subvencije –  njemu se isplati za kunu ili pola kune dati proizvod, a našem čovjeku se to ne isplati.

To je jedna stvar, a druga stvar je… duboko sam uvjeren, čuo sam to i od drugih, nije samo ekonomska komponenta razlog slabe demografije. Bila je jedna učiteljica u jednoj našoj župi, mlada žena s troje djece. Razgovarali smo o demografiji i ona je rekla: “Biskupe, nemojte vjerovati onima koji nam kažu da demografija zavisi prvenstveno od ekonomskih uvjeta. To nije istina.” Demografija zavisi i o ljubavi prema životu, prema djeci, o spremnosti da se žrtvuje za tu djecu. Da samo o ekonomiji zavisi, onda bi bogati imali po desetero djece, a koliko imaju? Puno moraš uložiti ljubavi da formiraš dušu i duh tog djeteta, ali onda i osjećaš da si dao. Potrebna je žrtva roditelja, ali nitko se nije pokajao što je imao više djece. Dok se ne dogodi veća ljubav prema djeci i prema životu, nema demografije.

Po našem turističkom istraživanju, dvije godine zaredom Crkva hrvatskih mučenika u Udbini bilježi veliki rast broja hodočasnika. Riječ je vjerskom turizmu koji se razvija “ispod radara”, a zapravo čini i duhovno i turističko bogatstvo. Imamo li za Udbinu neki uzor, primjerice velika talijanska svetišta poput Asiza? I smatrate li da se više može razvijati upravo vjerski turizam u cijeloj Lici?

Kad se govori o nekakvom vjerskom turizmu, misli se na malo masovniji dolazak u različita svetišta. Svetišta se ne mogu umjetno napraviti, narod to mora doživjeti. Kad čovjek dođe u svetište, mora osjetiti “miris” svetoga,  božanskoga i on će se tu rado vratiti. Ako toga nema, teško ćemo moći stvarati svetišta. Što se tiče Udbine, postala je privlačna našem narodu jer je crkva hrvatskih mučenika, spomenik na žrtve naših ljudi kroz cijelu povijest. Tu se dogodila Krbavska bitka, tad je počelo i raseljavanje Hrvata, a to su počeci nekakve jače tragedije. Onda su se te tragedije nastavile i križnih puteva imamo jako puno.

Htjeli smo da ta crkva bude zahvalnost Bogu za naše mučenike – ne samo one iz prošlosti, nego i sadašnjosti. Na ljude koji trpe i nose svoju patnju na dostojanstven način, na one koji ne psuju, ne proklinju i ne stvaraju u svojoj obitelji drame zbog teških situacija, nego pate iznutra. Da to bude svetište u kojemu ćemo zahvaljivati za patnje prošlosti našeg naroda i prikazivati Bogu patnje sadašnjosti. I ljudi će tu dolaziti, međutim, ono što vidimo jest da je u svetištu potrebno imati ispovjednika. Mnogi dođu moliti se i upotpunili bi svoje hodočašće s ispovijedi, a samo je jedan svećenik. Ako on vodi ljude kroz crkvu, ne može sjesti u ispovjedaonicu, a nemamo ljude koje možemo dati i za to. Vidjet ćemo koliko možemo napraviti, ali činjenica je da ljudi rado tamo dolaze.

Potrebno je spomenuti i svetište u Krasnu – kako će se ove godine održati svečanost za Veliku Gospu 15. kolovoza, s obzirom na situaciju s korona virusom?

Tamo nam je lakše jer je misa vani, u šumi, ima prostora, da dođe i 5000 ljudi mogu razmake napraviti. Ozvučenje će dobro, tako da s te strane neće biti problem. Iako još ne znamo kakvi će sve uvjeti biti, do osmog mjeseca ima još tri mjeseca, možda takvi zahtjevi neće ni postojati. I na Udbini imamo misu vani, druge subote u devetom mjesecu, tako da nam je lakše.

Ono što nam je teže – imat ćemo ređenje, a gospićka katedrala je mala. Trojica su ređenika i samo njihovi roditelji i rodbina da dođu, to će biti previše za kapacitet crkve. Pa ćemo vidjeti, možda bude na Udbini ili čak na otvorenom u Krasnu, ali o tome ćemo još razmišljati.

Imamo i jedno pitanje čitatelja, koji pita je li biskup ikada u djetinjstvu ili tokom života poželio biti nešto drugo. Što biste bili da niste svećenik?

Otišao sam u sjemenište s 14 godina i nisam imao nekakvih velikih ideja što bih sve mogao ili ne, ali volio sam nogomet igrati. Igrao sam dosta dobro, i to ne samo prema osobnom uvjerenju.

Ne bih znao reći što bi bilo da nije bilo ovoga jer sam o ovome počeo razmišljati već kao dijete. Družio sam se sa svećenicima i časnim sestrama koji su me voljeli, kad sam kao malo dijete počeo ministrirati sa 7 godina. Tako da sam se nekako usmjerio prema tome i nisam imao previše razmišljao o alternativi.

Za kraj našeg razgovora, što biste poručili našim čitateljima i vjernicima Gospićko-senjske biskupije?

Ono na što bih stavio naglasak jest – radimo na sebi i na svojoj nutrini. Jer svi mi u sebi nosimo svoj blagoslov, a i svoje prokletstvo, da tako kažem. To je u nama, možemo otići iz Gospića, naseliti se u Rijeku ili Zagreb, ali odnijet ćemo sebe. Raditi na sebi, izgrađivati se u dobroti, osjećaju za solidarnost i stvarati finu atmosferu unutar obitelji, da onda i djeca koja rastu u toj obitelji mogu upiti i biti nositelji tih vrijednosti – to je najvažnije.

Koliko je bogatih, pjevača, planetarno popularnih završilo na drogi i umrli su od droge. Zbog čega? Nisu u sebi mogli naći osjećaj i smisao života. Kad Crkva govori o formiranju nutrine, govori o duhovnosti. Duhovnost je utjelovljenje, ona se odnosi na ljubav i služenje, dobrotu, sve te kreposti koje su važne za međuljudske odnose. Kad na tome poradimo, onda ćemo osjetiti u sebi  puno više života, i to onog života koji se ne može kupiti  nikakvim novcem. Stoga, ono što želim svim vjernicima naše biskupije, našeg naroda i svih naroda je da izgrađuju u sebi svoje duhovno biće jer bez toga neće se naći sreća nigdje.

 

preuzeto: Lika Club

Galerija fotografija

  Vijesti - Sve