Biskup Marko Medo na blagdan Uzvišenja Sv. Križa predvodio misno slavlje u Ogulinu
U nedjelju, 14. rujna 2025., ogulinska župa Uzvišenja Svetog Križa svečano je proslavila blagdan svoga nebeskog zaštitnika. Središnje koncelebrirano misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo. Euharistijskom slavlju prethodila je procesija ulicama Ogulina, tijekom koje je biskup nosio relikviju s komadićem Isusova Križa, što je okupljenim vjernicima bio snažan i potresan znak vjere.
Liturgijsko slavlje u župnoj crkvi animirao je župni zbor pod vodstvom Marina Mićunovića, a u asistenciji su sudjelovali bogoslovi i ministranti.
U svojoj homiliji biskup Medo posebno se osvrnuo na duboki smisao blagdana Uzvišenja Svetog Križa. "Ova svetkovina nas vraća u 14. rujna 335. godinu, kada se u Jeruzalemu okupilo izvanredno mnoštvo vjernika radi posvete Bazilike Svetoga groba, koju je obnovio car Konstantin. Tom je prigodom spomenuto i otkriće svetoga Križa, što ga je, prema predaji, pronašla sveta Jelena, majka Konstantinova. Od tada se svake godine u Jeruzalemu slavila ova uspomena: svećenik bi podigao križ i pokazao ga na četiri strane svijeta, označujući time da spasenje koje dolazi s Križa vrijedi za sve ljude. Ovo se slavlje nije zadržalo samo u Jeruzalemu, nego se ubrzo proširilo i na Istok i na Zapad.
Zapitajmo se, braćo i sestre, koji je pravi smisao ovoga blagdana, tako dubokog i tako „skandalozno“ kršćanskoga: križ je, naime, bio sprava sramotne osude, a Krist ga je pretvorio u osudu same smrti i propasti!
U početku, navještaj Krista raspetoga izazivao je snažnu reakciju i podsmijeh. Apostol Pavao to otvoreno kaže: „Židovi znake ištu, Grci mudrost traže, a mi propovijedamo Krista raspetoga: Židovima sablazan, poganima ludost“ (1 Kor 1,22).
U Rimu, na Palatinskom brdu, još se može vidjeti prvi „napisani bogohulni podsmijeh“ protiv Raspetoga. U jednoj prostoriji staroga carskog palatinskog kompleksa sačuvan je grafit, djelo mladoga dvorskog sluge koji se htio narugati svom prijatelju jer je ovaj priznao da je kršćanin. Na crtežu je prikazan mladi kršćanin koji kleči pred Raspetim – ali Raspeti ima glavu magarca! Zašto? Prema tadašnjoj logici mladoga podrugljivca, Bog koji je dopustio da ga razapnu ne vrijedi ništa: to je „magarac“.
A mi, braćo i sestre, u toj istoj slici prepoznajemo dubinu otajstva: Krist je prihvatio slabost, porugu i smrt da bi upravo tu, u ludosti križa, objavio snagu i mudrost Božju. Križ nije znak poraza, nego pobjede; nije sramota, nego slava; nije kraj, nego početak novoga života. Tako razmišlja onaj tko ne poznaje pravo lice Boga, koje se otkriva upravo na Kristovu križu. Pokušajmo, dakle, razumjeti smisao križa, da bismo i danas mogli navijestiti Radosnu vijest koju on skriva i istodobno snažno naviješta.
Što je križ? Križ je objava prave Božje svemoći: Božja je svemoć u Ljubavi, i to do te mjere da možemo reći: Bog je Svemoguća Ljubav. Stoga Bog može činiti samo ono što Ljubav želi i hoće. Kad bi Bog imao neku drugu svemoć – na primjer svemoć gnjeva ili svemoć osvete – ovaj svijet odavno više ne bi postojao, jer bi ga Bog uništio iz gnjeva i osvete!
Ali svemoć Božja jest Ljubav! Evanđelje, jednostavnim i razoružavajućim jezikom, donosi nam najrevolucionarniju vijest: „Bog je tako ljubio svijet te je dao svoga jedinorođenoga Sina, da nijedan koji u njega vjeruje ne propadne, nego ima život vječni“ (Iv 3,16).
Križ je mjesto najuzvišenijega očitovanja te Ljubavi: križ je trenutak kada je Božja ljubav postala događaj u našoj ranjenoj povijesti; postala je izvor nove povijesti – povijesti svake istinske ljubavi i svake iskrene i prave dobrote.
Evanđelist Ivan, pišući izvještaj o Muci Gospodinovoj, kaže: „Isus je znao da je došao njegov čas da prijeđe s ovoga svijeta k Ocu. Budući da je ljubio svoje koji su na svijetu, do kraja ih je ljubio“ (Iv 13,1).
I još, donoseći posljednju riječ koju je Isus izgovorio na križu, Ivan piše da je Otkupitelj umro rekavši: „Svršeno je!“ (Iv 19,30), što znači: „Dao sam svu Ljubav, izrekao sam svu Ljubav koju Bog može dati i reći. Bog više nema što dodati: sada Bog čeka odgovor!“
Kako je lijepa ova vijest! To je Radosna vijest! Kada je sveti Franjo Asiški otvorio oči pred otajstvom križa, osjetio je kako mu srce probada i od toga trenutka osjetio je neodoljivu potrebu odgovoriti na Ljubav – ljubavlju. Tako je rođen sveti Franjo!
A mi, braćo i sestre, razumijemo li smisao križa? Jesmo li povjerovali u Ljubav koju Bog ima za nas i koju je snažno očitovao u znaku križa? Jesmo li shvatili da Bog čeka naš odgovor ljubavi?
Poslušajmo riječi Ignacija Silonea: „Zašto se još uvijek nazivamo kršćanima? Što je križ postao za današnje kršćane? Samo ukrasni predmet!“
Moramo priznati da su i sami apostoli, prema svjedočanstvu Evanđelja, teško prihvaćali jezik križa – jezik kojim se očituje Božja svemoć kao svemoć Ljubavi!
Evanđelist Matej pripovijeda da je Petar, nakon prvog Isusova navještaja muke, reagirao ovako: „Petar ga povuče ustranu i poče odvraćati govoreći: ‘Ne, to se tebi, Gospodine, ne smije dogoditi!’“ (Mt 16,22).
Petar nije htio prihvatiti Božje lice kao lice beskonačne Dobrote; bojao se da Ljubav može biti poražena, pa i onda kad se Ljubav poistovjećuje s Bogom samim.
A Isus mu odgovara: „Nosi se iza mene! (to jest: nemoj ti učiti Učitelja!), jer inače postaješ Sotona: ponavljaš njegov grijeh oholosti!“ (usp. Mt 16,23).
I u času Isusove muke, Petar je proživio istu krizu: više nije prepoznavao Isusa, više ga nije razumio, nije mogao vjerovati da je Bog svemoguć tako što se prepušta ljudskoj osudi i razapinjanju. Petar nije mogao vjerovati da Ljubav pobjeđuje – ljubeći do kraja, do znaka potpune predanosti!
I zato je zanijekao Isusa. Ali upravo u trenutku zatajenja, Petar je spoznao da je i za njega jedini put spasenja upravo ta bezgranična Ljubav, protiv koje se uporno borio. I zaplakao je, i pustio da ga Ljubav obaspe. I bio je spašen!
Zazovimo i mi, braćo i sestre, za sebe dar Petrovih suza – suza koje vode do obraćenja, do prihvaćanja Kristova križa, do spasenja u Ljubavi Božjoj. Amen."
Nakon svete mise, župnik vlč. Nikola Prša u ime župne zajednice zahvalio je biskupu Medu na dolasku i predvođenju svečanog slavlja te mu je zajedno s jednom župljankom uručio prigodne darove.
Uoči mise, biskup je na Trgu ispred župne crkve blagoslovio obnovljeni spomenik prvom hrvatskom kralju Tomislavu, koji je ondje postavljen 1926. godine, na tisućitu obljetnicu njegove krunidbe. Autor spomenika je slovenski arhitekt Vitburg Meck.
Galerija fotografija
