Biskup o Božiću
To je izazvalo nerazumijevanje kod njegovih suvremenika, a izaziva to i danas. Mnogi ga zato nisu prepoznali, a mnogi ga ni danas ne mogu prepoznati jer ne znaju pravo bogatstvo koje se znade očitovati u siromaštvu, pravu snagu koja se očituje u nemoći.
Očitovati svoje potrebe (siromaštvo) znači otvoriti se daru onih koji imaju, očitovati svoju nemoć znači otvoriti se za pomoć sa strane, očitovati svoju ovisnost znači otvoriti se podršci drugoga. To su očitovali i pastiri i kraljevi i onda kada su nosili dar Novorođenčetu. To su jednostavno zakoni ljudskoga rasta i napretka. Taj rast može ići prema bogatstvu, snazi i vlasti, ali samo je onoliko taj rast ispravan koliko se i dalje sačuva i očituje ona početna potreba (siromaštvo) i ovisnost od drugih. Ne valja nikada izgubiti onaj temeljni djetinji odnos prema okolini. Pa i onda kada čovjek ima svega u izobilja, valja da je i dalje otvoren poput siromaha dobroti svoje okoline; pa i onda kada je na vrhuncu svoje moći, valja da je i dalje otvoren za pomoć sa strane; pa i onda kada je na najvišem stupnju vlasti, valja da i dalje sačuva osjećaj ovisnosti od drugih. Ako se to ne ostvari, onda postignuto bogatstvo, snaga i vlast neće poslužiti životu, nego njegovoj propasti.
Isus se kao dijete očitovao potreban, nemoćan i ovisan. Zato je mogao ostvariti životni dodir (kontakt) sa svojom okolinom - bio je otvoren za darove svoje okoline. Korijen koji nije otvoren za dar svoje okoline suh je i neće se pokrenuti ni rasti. Stanica u živom biću ne može živjeti ako nije otvorena daru tkiva u kojem se nalazi. U tom smislu je Isus kao čovjek mogao rasti u dobi, mudrosti i znanju jer je preko svojih potreba, nemoći i ovisnosti bio otvoren za darove svoje sredine. On je te osobine ljudskoga rasta sačuvao i očitovao do kraja. U Njegovoj odrasloj dobi, apostoli i učenici, kao i mnogobrojan puk, bili su također svjedoci očitovanja njegova bogatstva, moći i vlasti. No, ono što je bilo do njegove pojave nečuveno i neviđeno, on je svoje bogatstvo, moć i vlast u potpunosti koristio za dobro drugoga. Kada to nije drugima služilo za dobro, onda je radije ponovno očitovao svoju potrebu, svoju nemoć i ovisnost. Stajao je pred Pilatovim i Herodovim sudištem potreban pomoći drugoga, tražeći oslonac u drugome, ovisan o drugome.
Što nam govori Kristova nemoć? Nikada ne imati potrebu da drugome činiš zlo, ne moći nikome učiniti nešto loše, ne biti u stanju vršiti vlast na štetu drugoga. Zato je Isus stajao mirno pred svojim tužiteljima, ne koristeći svoje bogatstvo, svoju moć i vlast.
Takvi odnosi postoje samo ondje gdje je ljubav u temelju svih odnosa, koja se umije izraziti i kroz bogatstvo, moć i vlast, ali još jači izraz nalazi kroz potrebu, nemoć i ovisnost. Važno je da se uvijek, u zgodno i u nezgodno vrijeme, očituje ljubav. Utjelovljenjem (učovječenjem) prenio je Sin Božji iz „svoga nebeskog zavičaja“, iz Presvetog Trojstva, takav odnos prema drugome među ljude. Bog Otac nije sam sebi dostatan. On je „potreban“ Sina i Duha Svetoga. Otac se u potpunosti predaje svome Sinu u Duhu Svetome, a tako se i Sin odnosi prema Ocu.. Nema pritom ništa što bi jedna osoba zadržala samo za sebe. Biti potreban drugoga i biti dar drugome, znači biti okrenut prema životu. Smrt nastaje kada nema više priključka na život drugoga. Govoreći ljudskim rječnikom, kada bi Ocu postao nepotreban Sin, ili Sinu Otac, ne bi bilo nijednoga, ne bi u njima bilo ni života ni blaženstva.
Božji govor čovjeku, istina, jest također katkada govor bogatstva, moći i vlasti, ali nikada bez ljubavi. Bog je u svojemu utjelovljenom Sinu pokazao da će radije očitovati svoju potrebu, nemoć i ovisnost - u ljubavi, nego svoje bogatstvo, moć i vlast - bez ljubavi. Ako čovjek u sebi ne osjeti potrebu drugoga, neće ga znati poštivati niti ga htjeti za nešto moliti. Takav stav se u odnosu na Boga izražava nevjerom i nesposobnošću za pobožnost. Ondje gdje nema ljubavi nastupa govor moći i sile, vlada pravo jačega. Tada se na čovjeka ne gleda kao na sliku Božju, nego na sliku potrebe koja se pokaže u pogonu ili stroju. No zato onaj kojemu je nepotreban čovjek, nego samo određena funkcija, neće ni on u svojoj sredini dobiti što mu je potrebno za rast kao čovjeka.
Rođenje djeteta pred dva tisućljeća snažno je ohrabrenje svakom čovjeku: i pastirima (tj. potrebnima, nemoćnima, ovisnima) i kraljevima (tj. bogatima, moćnima i ljudima na vlasti). Nije međutim tek slučajno da su prvi do Isusa došli pastiri (siromašni). Jer su bili svjesni svojega siromaštva, lakše su mogli osjetiti prisutnost dara koji je sišao s neba, iako se on očitovao u siromaštvu. Njihova potreba razvila je u pastirima molitvenu dušu koja je uvijek bogata svijetlom što vodi do izvora svakoga dara. Možda ni mi nismo još dobro primijetili očitovanje Božjega dara u našoj sredini? Može to biti zato što svoje bližnje tražimo u bogatima i moćnima, u Herodima i njihovim palačama, pa izgubimo svoju zvijezdu, svoje svjetlo na životnom putu. Naši bližnji su oni najpotrebniji, najslabiji i najponiženiji. Trebamo se prvenstveno njima okrenuti. To je poruka i poziv nemoćnog djeteta u jaslicama.
čestit Božić i blagoslovljenu Novu 2006. godinu želim svima vjernicima Gospićko-senjske biskupije, a posebno onima koji se osjećaju nemoćni i prepušteni brizi drugih. Neka osjete također vrijednost onih časova u kojima se očitovala Kristova spasonosna nemoć. I naša nemoć može biti spasonosna. Svima nama se Isusovim rođenjem očitovala „dobrostivost i čovjekoljublje Boga našega“, kako nam poručuje sv. Pavao.
Biskup:
(Dr. M. Bogović)
U Gospiću,
na blagdan sv. Nikole biskupa 2005. godine