BISKUP ZDENKO KRIŽIĆ EUHARISTIJSKO SLAVLJE NA BOŽIĆ PREDVODIO U SENJU

Sv. misu u 10 sati na Božić, u senjskoj katedrali Uznesenja Blažene Djevice Marije, predvodio je biskup gospićko-senjski mons. Zdenko Križić, u zajedništvu s tajnikom i kancelarom preč. Mišelom Grgurićem i domaćim župnikom preč. Richardom Pavlićem. Pjevao je katedralni zbor uz glazbenu pratnju Milana Dučića i pod vodstvom Ivana Prpića-Špike.
Biskup je u propovijedi sažeo povijest Isusovog dolaska od njegovog navještaja u Starom zavjetu do danas. Propovijed donosimo u cijelosti:

„Stari zavjet pun je navještaja o dolasku Mesije, iako nije nigdje  zabilježeno kad će to točno biti. Narod je bio u trajnom iščekivanju i zapadao je često u beznađe, napose u vremenima kada su ga porobljavali ili odvodili u progonstvo te nije vidio kraja svojim patnjama. Tada su proroci naviješćivali Božju riječ i njegov pohod narodu te tako vraćali nadu.

 Kada su se nalazili u Babilonskom sužanjstvu kojem se nije nazirao svršetak, proroci navještaju oslobođenje koje im Gospodin uskoro donosi. Nije bilo puno onih koji su u to vjerovali, ali lijepi navještaji uvijek malo ohrabre, podignu moral klonulima, pa i onda kada se čini da ti navještaji nisu previše realni. U navještaju Božjeg pohoda narodu proroci su uporni, ne odustaju. Oni navješćuju ono što čuju od Boga a to nije nešto što oni samo naziru ili slute, nego oni to proročki i vide. Tako prorok Izaija, čiji smo odlomak slušali u prvom čitanju, veli kako ljudi na svoje oči mogu vidjeti da se na Sion vraća Gospodin. Ljudi to ne vide, nego to vidi prorok. Za proroka je to očito, iako drugi to tako ne vide.

Sion, koji prorok gleda, sama je pustoš i razvalina i tu nitko ne može vidjeti ništa lijepog, ali prorok vidi ono što će u budućnosti nastati. Zato već sada poziva narod na radost i klicanje jer se Sionu, toj ruševini, vraća Bog, vraća se s narodom kojeg izvodi iz sužanjstva.

Lako nam je u toj slici vidjeti i mnoge naše prognanike koji su nakon duge četiri godine čuli radosnu vijest da se mogu vratiti u svoj zavičaj i u svoje domove. Tih domova doduše, nije bilo, bile su samo ruševine, ali i pored toga radovali su se neizmjerno. Zaželjeli su slaviti Boga na svom ognjištu. Koliko je molitava i zahvalnica tada upućeno Bogu kojeg je narod vidio i u tim ruševinama!

Isti prorok Izaija donosi narodu u progonstvu Božju riječ u kojoj Bog objavljuje: 'Evo činim nešto novo; već nastaje. Zar ne opažate?' (43,19). To novo što čini Bog, vidio je samo mali broj ljudi. To su vidjeli proroci i ljudi Božjeg duha pozorni na Boga i njegovu riječ. To su ljudi vjere i nade koji snagom Božjeg duha vide i ono, običnom oku, nevidljivo.

Kada se u Betlehemu rodio Sin Božji, to nisu mogli svi vidjeli. Bog je to objavio siromašnim pastirima, a poslije i mudracima iz dalekih naroda. Ovi su pristupili špilji i sveti pisac veli da su se divili onome što su vidjeli. Evanđelist nije zapisao što su sve vidjeli ovi jednostavni ljudi i što ih je toliko zadivilo. Odgovor nije teško dati: sam Bog ih je osposobio da vide ono što drugi nisu mogli vidjeti. Bilo je sigurno puno i onih koji će nešto kasnije vidjeti dijete Isusa, ali se ne kaže da su vidjeli nešto više od običnog djeteta. Nisu se ničem posebnom divili. Tako je i danas.

Svi mi imamo mogućnost promatrati Božje otajstvo u jaslicama, u crkvi ili u svojim domovima, ali ostaje glavno pitanje: što tu vidimo? Vidimo li nešto više od običnih figurica? Koliko su te jaslice, sa svojom simbolikom i sa svojim misterijem, ušle u naše srce? Riječ, koja je tijelom postala, došla je da bi prebivala među nama i našla svoje boravište u našim srcima. Ako se to ne dogodi, proći će Božić kao prazan blagdan, unatoč svim ukrasima, svim okićenostima i svakom drugom obilju. Stoga je itekako, važno da nam Bog pročisti i prosvijetli oči srca kako bismo mogli vidjeti i prepoznati Božju prisutnost u tim malim simbolima Božića!

Evanđelist prepun žalosti konstatira: Božji Sin 'dođe na svijet; bijaše na svijetu i svijet po njemu posta i svijet ga ne upozna. K svojima dođe i njegovi ga ne primiše.' (Iv 1, 9-11). Nisu ga prepoznali, zato ga nisu ni prihvatili. Zašto ga nisu prepoznali? Nije im to Bog namjerno uskratio, nego im nije omogućila prašina u očima njihovog srca i duše. Vidjeti ono božansko ne daju mogućnost tjelesne oči, nego one duhovne, unutarnje oči. Isusa je moguće vidjeti i prepoznati samo očima srca. I sam je proglasio blaženima one koji su čista srca i naglasio da će samo oni Boga gledati. Ne samo u vječnosti, nego još ovdje na zemlji. S pravom se veli kako najbolje vidi onaj tko gleda srcem.

Zato evanđelist Ivan dodaje: 'Riječ tijelom postade i nastani se među nama, i vidjesmo slavu njegovu.' Evanđelist je Isusov svjedok jer je sve vidio. Vidio je i Ivan Krstitelj i zato može svjedočiti. Za njega se veli kako 'viče' da bi ga svi čuli. 'Viče' u želji da svi dođu i susretnu Boga koji je uzeo naše tijelo i postao našim bratom.

Sin Božji nije samo usput pohodio zemlju da bi se potom, definitivno vratio u svoju nebesku slavu, nego se trajno nastanio među nama (Iv 1,14), ostaje s nama 'u sve dane do svršetka svijeta' (Mt 28,20). On nam jamči svoju blizinu, ali je važno otkriti i prepoznati tu njegovu misterioznu prisutnost u našem životu. Ova istina njegove stalne prisutnosti s nama daje sigurnost našem životu. Ona nam je jamstvo da nikada nismo sami i da nema tih poteškoća koje s Njim ne bismo mogli svladati.

Ostaje uvijek pitanje: koliko smo svjesni ove velike istine? Ili možda, još važnije pitanje: koliko želimo njegovu blizinu? Ili želimo tu blizinu samo onda kada nam je teško, kada nešto trebamo, dok u drugo vrijeme i ne bismo baš htjeli da nam bude preblizu jer bi nam smetao, jer ne bismo htjeli da On vidi baš sve što radimo?

Distanca od Isusa nikada nije jamstvo uspjeha i istinske životne radosti. Bez Isusa ćemo, prije ili kasnije, završiti u nemoćima i klonućima. Biblija veli da je čovjekov život na zemlji borba i u toj borbi ne smijemo pretjerano računati samo na svoje snage, jer će nas one razočarati. Računajmo s Bogom pa će i nemoguće postati moguće. Isus je jasno objavio svojim učenicima rekavši: 'Bez mene ne možete ništa učiniti' (Iv 15,5). A to znači da s njim možemo sve. Koliko mu vjerujemo? Koliko s njim računamo u našim životnim planovima?

Biti s Isusom ne znači biti pošteđeni od svega što je naporno i teško, nego to znači sigurnost da ćemo u životu moći izdržati i pobijediti udarce svih vrsta. Biti s Isusom jamstvo je da nas životne nevolje neće slomiti, da nam one neće nikada oteti nutarnji mir i radost života. Njegove riječi: 'Ne bojte se', stalno će odzvanjati u ušima i srcu njegovih prijatelja.

Istina, kao ljudi suočavamo se u životu s mnogim gubicima i životnim porazima. To dakako, utječe na našu radost i vedrinu. Ljudski je biti žalostan, neraspoložen, tjeskoban, pa i uplakan. Ni Sin Božji se nije sramio plakati, žalostiti, pokazati da je umoran. Bio je čovjek kao i mi, sa svim iskustvom ljudske krhkosti.

Ali pouzdanje u Oca bila je snaga s kojom se suočio sa svakom patnjom i tjeskobu, pa i samom smrću. S tom snagom u svojoj nutrini nije nikada izgubio ljubav, radost, mir i puninu života. Zato je žarko želio da svaki njegov učenik ima u srcu njegovu ljubav (Iv 13,34), da nosi u sebi njegov mir (Iv 14,27), da bude prožet njegovom radošću (Iv 15,11; 16,22), i da bude ispunjen njegovim životom koji onda, i pored svih poteškoća i trpljenja, neće nikada izgubiti ljepotu i smisao (Iv10,10).

Dopustimo Isusu da uđe u naš život. Otvorimo mu ovog Božića širom vrata srca da u njemu nađe svoje boravište, da naša nutrina postane jaslice, mjesto njegovog prebivališta. On će za uzvrat biti snaga u našem životu i svijetlo na našem putu. Amen.“

Na kraju sv. mise župnik Richard Pavlić zahvalio je Biskupu što je došao u Senj i predvodio ovu sv. misu, čestitao mu je Božić i sve prisutne  pozvao na molitvu da se Božić, Isus Krist, nastani u našim srcima.

Biskup je uzvratio čestitku i zamolio svetu Nazaretsku Obitelj da svima život učini novim, ljepšim i boljim.

s. Robertina Medven

Galerija fotografija