Biskup Zdenko Križić predvodio slavlje Velike Gospe u Svetištu na Krasnu

Na samu svetkovinu, u subotu 15. kolovoza, procesija sa svećenicima i kipom Gospe Krasnarske koju su nosile djevojke u narodnim nošnjama, u pratnji zastava braniteljskih postrojbi i župnih obilježja, krenula je iz svetišta do vanjskog oltara za euharistijsko slavlje koje je u 11 sati predvodio  gospićko-senjski biskup Zdenko Križić u zajedništvu s generalnim vikarom Marinkom Miličevićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, domaćim župnikom Stjepanom Zeba, njegovim bratom Perom Zeba, dekanom Tomislavom Šporčićem, ekonomom Nikolom Turkaljem, ravnateljem Caritasa Lukom Blaževićem i svećenicima: Richardom Pavlićem, Milom Rajkovićem, Jurom Ladišićem, Anđelkom Kaćunkom, Ivicom Miškulinom, Mariom Vazgečem, Herbertom Berisha, Nikolom Prša, Perom Jurčevićem, Domagojem Tujmerom, Pavlom Mokrim. Ostali svećenici su ispovijedali. Okupilo se više  tisuća hodočasnika. Pjevao je ujedinjeni zbor iz župa biskupije pod vodstvom Ivana Prpića Špike. Svirao je bogoslov Kristijan,  a uključili su se sviranjem na violini Ivana Stanovicki i pjevanjem pripjevnog psalma njezin suprug Aleksej Stanovicki, operni pjevač iz Zagreba  i njihova djeca.

Biskup je u propovijedi istaknuo da ovu svetkovinu Marijina uznesenja na nebo u našem narodu skraćeno nazivamo „Velika Gospa“. Marija je bila velika Božja službenica i suradnica u djelu spasenja, a puninu te veličine doživjela je u svom uznesenju na nebo. U kraljevstvu Božjem čovjek od Boga prima novu i izvanrednu veličinu koju mu zemlja nije mogla dati. Za Mariju u nebu mi kažemo da je okrunjena. Zapravo, to je Božji dar novog života koji joj Bog udjeljuje, kako je to rekao apostol Pavao: 'Što oko ne vidje, i uho ne ču, i u srce čovječje ne uđe, to pripravi Bog onima koji ga ljube.' (1Kor 2,10). To je ta stvarnost koju živi Marija uznesena na nebo. No, taj dar ima i svoju cijenu: cijena mu je vjernost Bogu, ljubav prema Bogu. Znamo svi da nema prave ljubavi bez žrtve. Isus je svoju ljubav pokazao križem. Ni Marija nije imala drukčiji put. Drugog puta ljubavi zapravo i nema. To je Marijin put u njezinom zemaljskom hodu: put ljubavi i služenja, put vjernosti Bogu u svemu što je život pred nju stavljao. To je put koji vodi uznesenju. To nije samo Marijin put nego i put svakog Isusovog učenika, svakoga od nas, ako želimo biti dionici nebeske slave.“

Propovjednik je naglasio da to nije lagan put, a ne može ni biti, jer se ništa velikoga ne ostvaruje na lagan i jeftin način. Vjernost Bogu ima svoju cijenu, ali se isplati. Marija nije odustala niti onda kada joj je prorok Šimun navijestio da će joj na tom putu mač boli probosti dušu. Nije to bio mač jednog poteza nego ubodi na rate sve do Kalvarije i trećeg dana Isusovog boravka u grobu. Na Kalvariji, gdje je patnja dosegla svoj vrhunac, Marija dobiva novo veliko poslanje: postaje duhova majka svih Isusovih učenika. Zašto tek sada? Odgovor nije teško naći: nema istinskog majčinstva bez patnje, a to je poznato svim majkama. Ni jedna majka, ako želi biti prava majka, ne može izbjeći patnju. Ne može izbjeći žrtve i odricanja koja su povezana s rastom njihove djece.

Biskup tumači odlomak  iz Knjige  Otkrivenja u kome smo čuli kako sv. Ivan apostol predstavlja žene u različitim ulogama: žena u sjaju, žena koja rađa, žena koja se bori sa Zmajem da zaštiti svoje tek rođeno dijete, žena kojoj sam Bog daje prebivalište na sigurnom. Svi tumači Svetog pisma slažu se da je u liku »Žene, zaodjenute suncem«, predstavljena  Marija, Majka Gospodinova. Ne toliko Marija u Betlehemu, koliko Marija na Kalvariji i poslije u nebeskoj slavi. Duhovna poruka ovoga odlomka upućena je svim ženama i majkama za sva vremena.

Dok nam Knjiga Otkrivenja predstavlja i „Trudnu ženu koja viče u porođajnim bolima i mukama rađanja ... pred koju stade Zmaj da joj, čim rodi, proždre Dijete“, pred nama je danas i jedna druga slika: slika mnoge djece koja viču u utrobama svojih majki koje im ne žele dati život. Kako je danas potresna i ova slika. Svi mi znamo koliko ima danas onih koji se zalažu za ubojstva djece u majčinoj utrobi. To nazivaju slobodom i pravima žene. Ističu kako bi sve to trebalo biti besplatno da bude lakše izvedivo i da bi to mogao činiti što veći broj žena. O pravima začetog djeteta kao da ne treba govoriti. Kako se neki „dižu na zadnje noge“  kada čuju za pokrete koji se zalažu za život od začeća. Hod za život mnogima podiže tlak, jer oni žele hod za smrt. Kamo ide ova civilizacija? Zmaj našeg vremena ne čeka da se dijete rodi nego žuri da ga proždere još prije, dok je u majčinoj utrobi. Kako je taj Zmaj danas postao moćan! Ne dopušta da se o tom ubijanju djece uopće govori, a one koji se tome protive etiketira se najpogrdnijim nazivima. Ovakvima nije stalo do djece i života, njima je stalo do toga da se nasiti Zmaja. Čemu se onda čuditi što ima toliko zla u svijetu! Ljudi su ti koji ga proizvode, pa kakvo čudo ako sami postaju žrtvom svog  zla! Zmaj, đavao, lako nađe svoje suradnike.

U daljnjem viđenju, pisac Knjige Otkrivenja, čuje jaki glas s neba koji govori: „Jao vama zemljo i more, jer je đavao sišao k vama s velikim gnjevom, svjestan da ima samo još malo vremena“ (12,12). Zlo može razarati, Zmaj može gutati i ubijati, može davati dojam da ga ništa ne može zaustaviti, ali nije tako. Na kraju svega Bog pobjeđuje. Odlomak iz knjige Otkrivenja, koji smo čuli, završava riječima: „Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova.“

Propovjednik nam  predstavlja Mariju kao Zdravlje bolesnih te veli:

„Već više mjeseci živimo u jednom čudnom vremenu pošasti epidemije nazvane: korona virus ili Covid 19. Kako se sve u svijetu poremetilo zbog ovoga zla?!  Nije to prvi put da se čovječanstvu dogodilo nešto slično. Vjernici su se uvijek, u ovakvim okolnostima, najviše utjecali Mariji, tražeći pomoć od one koju nam je sam Isus dao za majku i koju je narod prozvao „Zdravlje bolesnih“. Poznat je vapaj koji  je narod, u sličnoj situaciji, upućivao  Mariji još u 11. stoljeću: „O pomozi palom svijetu koji želi ozdravljenje, ti što rodi Stvorca svoga prirodi na udivljenje.“

Potrebno nam je ozdravljenje, ali nije danas najveća opasnost taj nekakav Covid 19, nego virus ljudske praznine, praznine Boga, praznine duha, a ta praznina stvara prikladan prostor za mnogovrsne viruse koji će nastaniti te praznine i trovati ljudsku nutrinu. Ako čovjek iz svoje nutrine izbaci Boga, ne može izbjeći problem besmisla života. Koji se smisao može dati životu, ako je on osuđen završiti u ništavilu? Koji se smisao  može dati tolikim životima mladih ili djece koji su se ugasili, a da pravo nisu ni počeli živjeti? Bez Boga nema odgovora na ova pitanja. Istina, mnogi danas u zamjenu za Boga traže smisao i ispunjenje života u nekim ugodama i užicima, razbibrigama i provodima, ali to su nadomjestci kratkog daha, koji iza svega donose samo još dublju prazninu. Zar tome nije dokaz i tržište droge koje u svijetu sve više cvjeta? Droga nije proizvod i potreba siromašnih, nego bogatih, ili bolje rečeno, potreba ljudi ispražnjena života.

Jedan veliki estradni pjevač rekao je: „Ja na svojim koncertima dižem ljude u trans. Mnogima sam idol. Oni misle da sam najsretniji čovjek na svijetu, ali oni ne znaju kako se osjećam kad koncert završi i kada se svjetla pogase.“ Svoju sreću i puninu, ako ne nalazimo u sebi, nećemo naći nigdje drugdje. A opet samo Bog može ispuniti ljudsko srce koje ima neizmjerne želje. Naš veliki pjesnik Đuro Sudeta u pjesmi „Praznina“ izriče taj osjećaj u stihovima: „O, kako je tužno kad je život prazan, kada pusto teče k'o voda u žlijebu, k'o oblaci vjetrom nošeni po nebu ... A u noćnoj tami na raskršću gradskom, stara crkva kisne – znamen svoga vijeka i Bog u njoj plače i uzalud čeka.“

Biskup Križić pozvao je sve da se okrenu Bogu koji nas ne čeka zato što bismo mu bili potrebni, nego zato što kao Otac teško gleda prazninu svoje djece. Samo je u Bogu moguće naći smisao i puninu života. Samo on jamči čovjeku život za kakvim ljudsko srce teži. Isus je rekao kako je došao da ljudi život imaju i u izobilju da ga imaju (Iv 10,10). Najdublja želja čovjeka je da ima život, radost, sreću. To se ne može kupiti, to se može samo primiti. Taj Božji dar ne mogu srušiti nikakve životne patnje ili porazi.

Biskup Zdenko završio je propovijed riječima:

„Stavimo pred Mariju, u ovom svetištu, na ovu njezinu svetkovinu, svoje strahove i praznine, svoje patnje i nadanja. Stavimo pod njezin plašt i njezinu zaštitu svoju obitelj, djecu i mlade, starije i bolesne. Ona nas  kao majka razumije i kada ne razumijemo sami sebe. Njezina pomoć neće izostati. Amen.“

Na kraju sv. mise župnik Stjepan Zeba pozdravio je biskupa, svećenike, sve hodočasnike koji su došli s raznih strana, posebno pripadnike Specijalne policije Ajkule iz Rijeke koji od Trulovih greda pješače, kao i mnogi drugi i svima zahvalio  na požrtvovnosti i uključenju u proslavu svetkovine Gospe od Krasna.

Vlč. Pero Jurčević blagoslovio je hodočasnicima nabožne predmete.

 

POPODNEVNA MISA U SVETIŠTU.

 

Sv. misu u 16 sati predvodio je i propovijedao ovogodišnji mladomisnik za Gospićko-senjsku biskupiju vlč. Bruno Lovaković. U propovijedi je protumačio biblijska čitanje te zaključio: „Svetkovina Marijina Uznesenja na nebo poruka je nade za sve nas! Bog zna što nam treba: on nas ljubi, ljubi nas neizmjerno! Istina, ne ispunjava Bog svaku našu želju i željicu, kako piše jedan duhovni pisac, ali Bog ispunjava svako svoje obećanje! Treba priznati: tako je i bolje! Jer mi bismo mogli poželjeti i ono što je za nas loše i pogibeljno. A Bog uvijek nastoji da na koncu našega zemaljskoga života zavrijedimo onakvo spasenje i proslavu na nebu,  kako je proslavio svog  Sina Isusa i Djevicu Mariju. Proslava će se odnositi i na dušu i na proslavljeno tijelo. Kakva će to proslava biti, Pismo je samo natuknulo, jer nema riječi koje to mogu opisati: „Što oko nije vidjelo, što uho ljudsko nije čulo i što srce nije poželjelo, to je Bog pripravio onima koji ga ljube“ (1 Kor 2,9). Dao Bog da prispijemo u taj život! Amen!”

 

tekst: s. Robertina Medven

foto: Zvonko Ranogajec

Galerija fotografija

  Vijesti - Sve