Bog čovjeku vjere daje svoje znakove
Bog čovjeku vjere daje svoje znakove. Znakovima ga potiče da nešto učini ili da nešto ne učini. Bog nas određenim znacima želi pomoći u življenju naše vjere. Ti znakovi ne moraju biti nekakva viđenja, nekakva ukazanja, ili nešto toga tipa. Mogu to biti nekakvi mali događaji koji su posve neočekivani i koji nas jako iznenade. Tko se od nas u životu nije iznenadio nad nekim neočekivanim događajima i popratio ih pitanjima: „je li to moguće“, „tko bi to očekivao“, „nevjerojatno“, i slično. Problem je što se najčešće, osim ovog čuđenja, ne ide dalje. Ne postavimo si pitanje: da li nam Bog preko tih znakova nešto poručuje? Da li nas na nešto poziva? Kada nema ovih pitanja, onda ti znaci prođu bez odgovora, ne prikoriste nam ama baš ništa, ne promijene ništa u našem životu. Ovi mudraci su u vjeri odgovorili Božjem znaku i slijedili ga. Sigurno da im nije bilo jednostavno i lako. Morali su prevaliti dugi put, susresti se sa mnogim opasnostima i poteškoćama. Zvijezda ih nije vodila korak po korak. Bili su periodi kada nisu vidjeli nikakvu zvijezdu, nisu imali nikakvog svijetla. To se vidi i u evanđeoskom odlomku gdje se veli da mudraci u Jeruzalemu ponovno ugledaše zvijezdu i obradovaše joj se radošću veoma velikom. To znači da je jedno vrijeme nije bilo. Imali su sigurno oni na svom teškom putu dosta razočaranja i umora, dosta napasti da odustanu od puta, da kažu kako nema smisla ići daljei nastaviti put. Ali bili su uporni.
Draga braćo i sestre,
svi mi na našem putu vjere moramo računati i na tame, mnoge sumnje, pa i na razočaranja. Vjera nije laka stvarnost. Tražiti Boga, košta. Ali to traženje pokazuje koliko je nekome stalo do Boga. „Ti si Bog skriveni“, veli jedan tražitelj Boga u starom zavjetu. Često puta u vjeri želimo potpunu jasnoću, preciznost, da bude sve po našoj ljudskoj logici. No, to nije put vjere. Vjeru prati i tama, mnoga iznenađenja i nejasnoće. U tim situacijama se vidi koliko je tko vjeran. Lako je vjerovati kada sve ide kako želimo, kada imamo dobro zdravlje i uspjeh u poslu. Bog nekada pošalje i tame da vidi koliko pouzdanja imamo u njega. Nema sveca koji nije iskusio i tame u svojoj vjeri. I ova tri mudraca s istoka nisu iznimka. Mudraci su uz bezbroj problema stigli do Jeruzalema, uvjereni da će im tu svećenici i pismoznanci riješiti sve probleme. Bili su uvjereni da vjerski i politički vođe naroda sigurno znaju sve o Djetetu i oni će ih dopratiti do mjesta rođenja. Kakvo razočaranje. Ovi vjerski vođe teoretski znaju sve, ali ne pokazuju nikakav interes da bi i oni pošli s Mudracima i vodili ih do Betlehema putem koji dobro poznaju, te se zajedno s njima poklonili novorođenom kralju. Njihova vjera je hladna i samo teoretska.Ta vjera je jako slična nevjeri. Mudraci moraju nastaviti opet sami. I Bog se nadao da od Jeruzalema Mudracima neće više biti potrebna zvijezda. Zvijezda će im biti ljudi, vjernici, učitelji u vjeri. I Bog se razočarao. Ali kada čovjek ne želi pomoći, Bog priskače u pomoć na različite načine. Bog neće dopustiti da ljudi koji ga traže ostanu dugo bez svijetla i osjete se bespomoćnima. Kada čovjek ne želi pomoći, Bog pomaže prirodom: šalje ponovno zvijezdu koja nastavlja svoju ulogu vodiča. Čovjek može izdati ili zatajiti, ali ne može blokirati Božji plan spasenja.
Mudraci nalaze Dijete, obdaruju ga, iskazuju štovanje, i vraćaju se drugim putem u svoju zemlju. Oni koji su bili daleko stigli su do Boga, dok oni koji su bili blizu, nisu. Čudno je, kako je dragi Bog 4.000 godina spremao svoj narod za dolazak Mesije, a kada je on došao prvo službeno poklonstvo su mu dali pogani, daleki narodi koji nisu poznavali pravoga Boga. Bog nije navezan ni na koga. Nudi spasenje svom narodu, ali kada oni odbijaju on se obraća drugima. To nam je svima upozorenje. I naš narod je primio vjeru prije više od 1.300 godina, ali to nije jamstvo naše vjernosti. Vjernost se mora stalno potvrđivati. Ako ne, postoji opasnost da se udaljimo od Boga i da umjesto nas dođu neki drugi. Pozvani smo da budemo zvijezde u vjeri pokoljenjima koja dolaze. Da budemo svjedoci u vjeri mlađim naraštajima, prije svega onima s kojima živimo, da se dar vjere koji su primili naši pradjedovi ne ugasi. Pozvani smo da budemo Isusovi svjedoci, ili bolje rečeno, kristonosci, ljudi u kojima će drugi moći prepoznati pravo lice i srce Kristovo“.
Nakon svete mise prisutni vjernici uputili su se prema župnom domu, zajedno sa svećenicima i biskupom koji je i predvodio molitvu i blagoslov prostorija župnoga doma.