BORIčEVAC: Proslava blagdana Male Gospe

      Oko dvije tisuće stanovnika župe Boričevac na početku II. svjetskog rata „kada je pukla prva puška u Lici“ protjerano iz svojih domova, a oni koji nisu uspjeli pobjeći ubijeni su. Kao ni Udbinjani, tkao se ni Boričevljni nisu smjeli vratiti na svoja ognjišta.

 Propovijed gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića u Boričevcu na proslavi Male Gospe 13. rujna 2009.
     Draga braćo i sestre!
     Svaki put kada sam išao na slavlje u Boričevac s jedne strane bilo mi je drago što ta stradala župa bar povremeno oživi, a s druge strane osjećao sam neku tjeskobu. Kako naći utješnu riječ za ljude koji su se samo bijegom s vlastitog ognjišta spasili, koji su izgubili svoje roditelje, braću, sestre, djecu, čija su kuće popaljene, groblja razrovana, crkva spaljena i uništena? Tu muku imao sam pripremajući se i za današnji slavlje. Ona je bila tim veća što sam upoznat da su Boričevljani u novije vrijeme zadobili novu ranu jer neki i danas podržavaju kult prve puške koja je ovdje bila uperena na sve što je hrvatsko i katoličko, koja je bila protiv svake hrvatske države. Tako, naime, Boričevljani tumače inicijative da se obnavlja spomenik onima koji su uništavali njihovo mjesto. Možemo li naći lijeka za tu novu ranu, naći odgovor na tu novu muku?
     Svakako možemo, ali nipošto tako da mi sanjamo o osveti i nasilju, da mi širimo kult neke naše slične puške. Odgovor je da širimo kult križa. Tim više nam se ta tema nameće pred blagdanom Uzvišenja Sv. križa.
     To je važno i za vas koji ste proživjeli strahote, ali i da dademo pravo usmjerenje ovoj mladeži koja danas pristupa sakramentima sv. krizme i sv. pričesti.  
Najprije želim reći da Boričevljani imaju pravo na punu istinu o stradanju njihova mjesta i ljudi. Pritom također želim istaknuti da ova država na razne načine pokazala svoj odmak od kulta ovdašnje prve puške; pa i time što je pristupila obnovi ove crkve. Moramo također biti svjesni ograničene vrijednosti političkih prosudbi. Dakako, takva je i moja kada na taj teren stanem.
     Mi kao kršćani trebamo biti svjesni da put spasenja i duhovne obnove čovječanstva ide preko križa, preko patnje pravednika. Doista ne vidim odgovora ako križ Kristov uklonimo. Ako križ nema vrijednosti, onda ćemo tražiti svoju priliku da se osvetimo. To ne smije biti naš odgovor. Tko tako reagira nije upoznao Krista. Kada bi postojao neki bolji put, put mimo križa, zacijelo bi ga Isus Krist izabrao, a ne bi prihvatio križ. No da bi naš križ bio spasonosan treba sličiti na onaj Kristov. On je nevin trpio. Po kršćanskom učenju već je to spasonosno. U kršćanski kalendar uvrštena su i nevina djeca koju je Herod iz mržnje pobio. Još je, dakako, uzvišenije kada se trpljenje dragovoljno prihvati za spasenje drugoga. Zar nije bilo mnogo nevine patnje za vrijeme stradavanja Boričevca?
     Jučer smo na Udbini proslavili Dan hrvatskih mučenika. To su nevino stradali, oni koji su svoje živote izložili i založili za život svoje braće. Tu je ta sličnost s Kristovom patnjom. Sve što ima u korijenu nasilje, bahatost, nije moralna i kršćanska vrijednost makar završavala s pobjedom. Slabi i nezaštićeni makar bili odbačeni i vrijeđani doprinose dobru čovječanstva i onda kada su u ovom svijetu poraženi.
     Znam da je to tvrd govor. No ovdje se ne možemo zadovoljiti s laganim rješenjima jer je riječ o životu i smrti.  
     Ovdje su živjeli mali ljudi koji nikome nisu ni mogli biti prijetnja. Teško je odgonetnuti zašto su za zaštitnicu uzeli Malu Gospu. činjenica da su tri najugroženije župe u našoj biskupiji uzele sebi za zaštitnicu Malu Gospu. To su župe Boričevac, Bunić, Palanka. I sve tri su u drugom svjetskom ratu uništene jer su bile u okruženju ljudi koji su vjerovali u korisnost i opravdanost sile i nasilja. . Doživjele su sve te tri župe sudbinu malenih i nezaštićenih.
Je li sudbina malenih i nezaštićenih uvijek i u svemu pogubna? Nije! To sam već rekao kada sam govorio o Kristovom trpljenju. Sada ću pokušati to pokazati i na nekim primjerima iz naše kršćanske i hrvatske prošlosti.
     1. Uzmimo najprije primjer sv. Franje. On je pred 800 godina utemeljio franjevački red. Svećenici toga reda već dulje upravljaju i ovom župom. Franjo je namjerno uzeo za sebe naslov manjega, mlađega, tj. manje zaštićenog brata. Zato se franjevci nazivaju mala braća. Manji i mlađi uvijek treba paziti što govori veći i stariji. Stariji se može na mlađega izvikati, dok mlađi takvo pravo sebi ne može priuštiti. I kada dobije udarce, ne smije jednako uzvratiti. Ali ako se pitamo kod kojega se od njih, jačega ili slabijega,  može lakše razviti zdraviji i bolji osjećaj za pravdu, za jednakost, za slobodu? Jasno je da je tu u prednosti onaj manji i slabiji. To znači da su takvi pravo bogatstvo čovječanstva.
     2. To što vrijedi za pojedince, vrijedi i za veće skupine i narode. Zar ne gledamo svakim danom bahatost velikih na svjetskoj sceni? Teško je njima prihvatiti da su jednaki drugima. Oni su uvijek jednakiji, kako bi rekao Orwell. S druge strane vidimo gdje je među katoličkim zemljama kršćanstvo najjače: u Irskoj, Poljskoj, Slovačkoj i Hrvatskoj. Dakle, upravo u onim narodima koji su poput mlađe i nemoćne braće bili podvrgnuti nepravednoj nadmoći većih. Papa Ivan Pavao II. isticao je da od tih naroda može očekivati da pomognu kako bi Europa spasila kršćansku dušu. U toj svjetovnoj podređenosti i slabosti bile su brojne prednosti za duhovni rast.
     Zato su spomenuti narodi pravo bogatstvo Europe.  
     3. Zar nisu vrijednost koju trebamo ugraditi u svoju memoriju (podići im spomenik) žrtve Ivezića u selu Brotnji koje su najprije mučili pa još žive pobacali u jamu Golubinjaču? Među njima je i seoski guslar Luka Ivezić, starac od 82 godine, kojega su zločinci prethodno natjerali da im svira; ili dijete Jure Ivezić od tri godine. Za boričevačkog župnika Vladimira Stuparića, imamo naznake da je u svojoj 37 godini morao sam sebi kopati grob u kojega su ga zločinci poslije bacili. No, koje li tragedije? Ne znamo ni gdje je to bilo!  
Crkva je uvijek stavljala težište na nevinu patnju u kojoj vidi vrijednost koja se pamti. Dakako nije bilo moguće ne uočiti zloću progonitelja. No, u kršćanima je sve više bljedilo sjećanje na njihove progonitelje a sve je više svijetlio primjer njihovih mučenika. Bilježili su njihova imena, vrijeme i mjesto gdje se mučeništvo dogodilo. Tako su nastali kršćanski kalendari. To kršćansko mjerilo primijenimo i na žalosne događaje koji su se ovdje zbili. Nevina patnja je tim vrjednija što je čišća od svake loše sklonosti, koja je podnesena u vjeri i ljubavi.
     Zato su ti ljudi pravo bogatstvo svijeta i takve treba čuvati u svom sjećanju, podizati im spomenike. Spomenike treba podizati borcima za suživot i zajedništvo.  
Ostavimo i mi svjetovnim sudovima i povjesničarima da prosude nedjelo koje se ovdje dogodilo. Molimo se Bogu da i oni shvate kako je vrijedno  čuvati u memoriji, podizati spomenik, mučenima a ne mučiteljima. A sve nas neka Bog očuva od bilo kakve podrške bilo čijoj zloći jer bismo onda bili njihovi nastavljači. No s druge strane sačuvaj nas, Bože, i od suda da u je u bilo kome utjelovljeno samo zlo, a pogotovo da se to proteže na šire skupine ili narod. Zloće ima svuda i važno je da nju ne prihvatimo kao vrijednost, kao moralnu normu koju valja ugraditi u našu memoriju (sjećanje), odnosno kojoj treba dizati spomenike. Zlih čina bilo je i u našoj daljoj i nedavnoj prošlosti, ali nemojmo nasjesti napasti njima dižemo spomenike. Najveća pomutnja u društvu nastaje kad se izgubi razlikovanje dobra od zla. Imamo mnogo događaja i ljudi koje trebamo čuvati u sjećanju, kojima valja podignuti spomenik.  
     Gradeći CHM želimo podignuti spomenik mučeničkom licu Hrvatske, ne samo onom koje je uočljivo u Boričevcu, na Udbini, Bleiburgu, Jazovkama i Križnim putovima, nego na svim drugim mjestima, gdje je naš maleni i slabi čovjek nevin stradao od nasilnika i mučitelja. Neka nas nikada obuzme osjećaj kako nama pripadaju prava koje drugima ne priznamo.  
Dragi Boričevljani! Želim da danas budete ispunjeni ponosom što u svojem mjestu, u svojoj župi, u svojim obiteljima imate ljude koji su nevini stradali, kao mali i nezaštićeni, a nipošto da se ispunjate gnjevom na one koji su ih mučili. Taj pravi kršćanski osjećaj želio bih da živi i u vama koji ste raseljeni izvan Boričevca, kao i u vama koje je sila i bahatost odvojila u nedavnom ratu od vaših zavičaja i domova u Bosni. Taj osjećaj prenesite i na ovu našu mladež koja danas pristupa oltaru da primi kršćansku okrepu u sakramentima sv. pričesti i krizme.

  Vijesti - Sve