UDBINA: Proslava Dana hrvatskih mučenika 2009.
Citirajući dijelove pjesme Augusta šenoe „Budi svoj", propovjednik je istaknuo kako je nužno upoznati sebe, svoje, svoju domovinu, kako bi se iz toga moglo poštovati sve druge. Tko ne zna u svojoj kući, u svojoj domovini, srediti pojmove svojega, neće znati pravilno postupati ni prema drugima, poručio je, i dodao kako će svoje mjesto u Crkvi hrvatskih mučenika imati svi oni koji su, kako je rekao, sluge svoje vlastite savjesti i ne okreću se kako im drugi diktiraju. Ovdje u Udbini svoje će mjesto imati i svi vjernici hrvatskoga naroda koji jesu i žele biti svoji, a pritom se trude živjeti u razumijevanju s drugim ljudima i nacionalnostima, drukčijim vjerama i nacionalnim opredjeljenjima, istaknuo je mons. štambuk.Potom se kritički osvrnuo na zahtjeve za uklanjanjem križa iz javnosti, a što se, kako je rekao, objašnjava potrebom za tolerancijom. Ali tolerancija je uvažavanje i prihvaćanje drugoga s njegovim osobitostima, a nije izbjegavanje svojega da bih se drugome svidio. To nije tolerancija, to je samoubojstvo svojeg dostojanstva, rekao je propovjednik. Spominjući pak skore predsjedničke izbore, biskup štambuk upitao se: Ne bi li bilo normalno i poželjno da budući predsjednik katoličke Hrvatske bude katolik, ne samo po listu, nego i po svjedočenju života?U misi su koncelebrirali domaćin gospićko-senjski biskup Mile Bogović, zadarski nadbiskup Ivan Prenđa, šibenski biskup Ante Ivas, porečko-pulski biskup Ivan Milovan, kanonici Senjskog kaptola i stotinjak svećenika.Misnom slavlju prethodio je mimohod motorista-branitelja koji su iz mjesta hrvatskih stradanja po cijeloj domovini donijeli po jedan kamen koji će na simboličan način biti uzidan u novu crkvu. Sudionike slavlja pozdravio je domaćin mons. Bogović, a nakon mise i potpredsjednik Hrvatskoga sabora Josip Friščić i ličko-senjski župan Milan Jurković. Misnome slavlju nazočili su i ministar zdravstva Darko Milinović te zagrebački gradonačelnik Milan Bandić.Kamen za izgradnju Crkve hrvatskih mučenika blagoslovio je papa Ivan Pavao II. za trećeg posjeta Hrvatskoj, a crkva se gradi uz pomoć darova pojedinaca i skupina iz domovine i inozemstva. Dosad je prikupljeno 37 milijuna kuna, odnosno oko tri četvrtine potrebnog iznosa, a kraj gradnje i posveta crkve očekuju se u proljeće sljedeće godine.
Propovijed mons. Slobodana štambuka, hvarsko-bračko-viškog biskupa na svečanosti Dana hrvatskih mučenika na Udbini 12. 9. 2009.
Dođite, poklonimo se Gospodinu, Kralju mučenika, Kralju naših hrvatskih mučenika uz ovu crkvu što stasa i imenom naših mučenika želi biti označena. U Evanđelju ćemo čuti preporuku: „Ne budite zabrinuti!“ Danas slavimo Ime Marijino, Go-spin dan, dan naše Kraljice. čestitamo Marijama, a Gospi izražavamo naše poštovanje i ljubav.„Oj budi svoj! Ta stvoren jesi čitav,
U grudi nosiš, brate, srce cijelo;
Ne kloni dušom, i da nijesi mlitav,
Put vedra neba diži svoje čelo!
Pa čekali te danci nevolje i muke,
Pa teko s čela krvav tebi znoj,
Ti skupi pamet, upri zdrave ruke
I budi svoj!
S poštena lica teče pošten znoj,
i nijesi, brate, živio zaludu,
kad jesi svoj!“ (August šenoa, (1838.-1884.) romanopisac nedovršenog romana „Kletva“) Iz vre-mena velikih prestrojavanja na političko-nacionalnom, ljudskom, pa i s vjerskim poteškoća-ma…)
Ovdje, na Udbini, gdje nam sa zapada do-mahuje Velebit, s istoka Plješivica, s juga kraljevski Knin, a tik do Udbine, sa sjevera, prostrano Krbav-sko polje, ovdje nastaje Crkva hrvatskih mučenika. Biti svoj – jer to je narod moj! Biti svoj, jer to je moja vjera. Biti svoj – jer to su moji mučenici. Ovdje se želim učiti o svemu što pripada mome narodu, ovdje želim učiti biti svoj i vjerski i nacionalno, zdravo vjerski i zdravo nacionalno! Mučenici? S bogoslov-skog gledišta mučeništvo – martyrion – je smrt koju mučenik dragovoljno prima i strpljivo kao svjedo-čanstvo za Krista podnosi kad mu je nanese neprija-telj vjere, iz mržnje prema vjeri. Nije svaka smrt mučeništvo, nego ona kojom se polaže svjedočanstvo za Krista. Mučenik trpi, podnaša. Od mučenika nitko ne trpi… Koji su to? Ovdje upravo na Udbini mislimo na one u čijim je grudima tekla hrvatska krv, a pod-nijeli su mučeništvo zbog vjere, u obranu vjere. Nisu li to oni koje su Turci na kolac nabijali, jer se svoje kršćanske vjere nisu htjeli odreći? Nisu li to oni koji su i nakon Drugog svjetskog rata, živeći pod reži-mom koji nije bio nimalo sklon čovjeku Hrvatu vjer-niku, ipak hrabro odlazili na nedjeljnu svetu misu, koji su svoju djecu odgajali u vjerskom duhu…, koji su primali svete sakramente dok su im drugi govorili kako bi bilo pametnije da se u kući mole, da za to ne treba nitko znati, da nije vrijeme za javno svjedoče-nje… da tako neće napredovati na ljestvici tadašnjeg sistema? Nisu li to oni svećenici koji su čamili u Gra-diški, koji su bili prisiljeni vlastitim prstima, doslov-no svojim noktima, rušiti katoličku crkvu? Nisu li to oni svećenici koji su radije pošli u smrt nego da oda-ju ispovjednu tajnu… a ujedno to su oni koji se ne spominju u crkvenim kalendarima i ne slavi se sveta misa na njihov mučenički dan… ali vjerujemo da su kod Gospodina, koji je divan u svecima svojim?! Ti i takvi mučenici – ovdje će biti doma, kod svog oltara, u svojoj crkvi; ovdje će oni imati svoj oltar, svoje mjesto!
Ovdje će imati Hrvat – katolik – vjernik svo-je nacionalno svetište i svi oni sinovi i kćeri hrvats-kog naroda – koji su bili svoji, svoji i Božji! U prvom redu oni koji su bili sluge – svoje vlastite svijesti, njezinog veličanstva savjesti, a istodobno su poštivali svakoga čovjeka, u svakom čovjeku gledali svojeg brata, sestru! Ovdje će imati mjesto oni koji su bili svoji – služeći Božjim planovima u svojim obiteljima, s puno poštenog rada, s „poštenog čela tekao je poš-ten znoj“ i djecu svoju odgajali „u strahu Božjemu i sramu ljudskome“ a u drugim obiteljima nastojali gledati svoje prijatelje, cijeneći svaku majku, cijeneći svakog oca, držeći s puno finoće lijepi odnos prema drugima i drukčijima! Ovdje će imati mjesto oni koji su crkveno-vjerski imali svoje „ja“ i bili svoji, a isto-dobno su se odnosili s lijepim poštovanjem prema drugima, čak i prema bezvjernicima, moleći za one koji su ih progonili! Ovdje će imati mjesto vjernici hrvatskog naroda koji su bili svoji i trudili se živjeti u razumijevanju s drugim ljudima, s narodnostima drukčijih vjerskih i nacionalnih opredjeljenja. Ovdje će imati mjesto žene poput žene koju najviše volim, žene s otoka Brača… moje majke! Ovdje bi također trebali imati počasno mjesto svi oni koji su u povijes-ti naroda našeg i vjere naše odigrali časno i pošteno svoju ulogu i kao vođe naroda i kao branitelji. Ova crkva morala bi biti jedna velika i draga UčIONICA u kojoj ćemo se učiti „kako biti narod Božji“, što nam je naznačio Ezekijel u današnjem čitanju (Ez 36, 28). Ovdje smo došli i ovdje ćemo dolaziti u vrijeme i nevrijeme za Crkvu, za narod, za vjeru, za naše naci-onalno biće! Ovdje ćemo se učiti BITI SVOJI! I da-nas smo ovdje došli učiti kako se snalaziti u vreme-nima kad su se neki sjetili koliko Križ Kristov smeta, ometa, ometa suživot… Tako kažu i zato ga treba ukloniti, a sve zbog tolerancije! Tolerancija je uvaža-vanje dugoga, prihvaćanje drugoga s njegovim osobi-tostima, ali ne i izbjegavanje svojega, ustuk pred drugima kako bi se njima svidio.
To, Gospodine moj, nije tolerancija – to bi bilo samoubojstvo svojega dostojanstva! U vrijeme kada neki i na javna prijevozna sredstva žele postavi-ti parolu: „Nema Boga – nema gospodara!“ Da, dob-ro ste rekli, kad nema Boga – nema ni gospodara, činiš što te je volja, putuješ u pravcima kojim ti želiš, nema nikakve kontrole. Ili ono što davno izreče slav-ni Rus: „Ako nema Boga – sve je dozvoljeno!“ (Dos-tojevski) Zastrašujuće dozvoljeno! Zastrašujuće opa-sno! Ovdje s psalmistom ponavljam: „Nek mi se jezik za nepce prilijepi, ako spomen tvoj smetnem ja ika-da!“ Prevedeno na naš jezik: „Nek mi se jezik za nep-ce prilijepi, ako zaboravim Crkvu i vjeru u kojoj sam kršten, ako zaboravim narod kojem pripadam, ako zaboravim zemlju na kojoj živim!“ (usp. Ps 137).
Ovdje, nekako u centralnom dijelu naše Do-movine, neka odjeknu riječi koje nam danas uputi sv. Pavao: „Ispunite me radošću: složni budite, istu ljubav njegujte, jednodušni, jedne misli budite, nika-kvo suparništvo ni umišljenost…“ (Fil 2.2)
Pred nama su izbori za predsjednika Države. Koliko ono imamo kandidata? Oprostite mi što im ne znam točni broj! SVI ONI VOLE! što vole i koga vole?! I ne bili bilo normalno i poželjno da u katolič-koj HRVATSKOJ njezin predsjednik bude katolik?! Ali ne samo po svjedočanstvu krsnog lista, nego po svjedočanstvu života po vjeri! Smiju li katolici ove Zemlje misliti tako, nastupati tako, postupati tako?!
Crkva na Udbini trebala bi biti crkva naše nacionalne, hrvatske složnosti i pomirbe! (Zašto ne?) To bi trebala biti crkva naše hrvatske jednodušnosti za sve što je veliko, lijepo, plemenito i poželjno, Crk-va – gdje će se naša međusobna ljubav osobito nje-govati i na „humusu“ zemlje udbinske i susjedne krbavske zemlje koja je obilno zalivena krvlju Hrva-ta…! Neka bi rasla složnost, jednodušnost, njegova-nje ljubavi! „Jedni druge smatrajte višima od sebe,“ ponavlja svetac iz Tarza, pa da se dogodi čudo, čudo hrvatsko – da iz suprotnog tabora iz one druge stranke stigne ohrabrenje i pohvala za ono što je dobro, poželjno i vrijedno! Da ovo bude crkva našeg vjerskog i nacionalnog preodgoja u poniznosti i skromnosti, radišnosti, naše međusobne ljubavi i po svemu tome – biti jasno prepoznatljivi i samima sebi i svima oko sobe, i cijelom svijetu!
Ti i ja, moj narod, ima slapove Krke i pre-divna Plitvička Jezera. Zašto bi mi slapovi Niagare bili draži? Ivan Pavao II. uzviknu: „ Europo, pronađi svoju dušu! A mi? ZEMLJO HRVATSKA, čuvaj svoju i sačuvaj dušu! Budi svoja! Oj, čovječe moj, budi svoj! Ti skupi pamet, upri zdrave ruke i budi svoj! I nećeš brate, živjeti zaludu – kad jesi svoj. Amen.