CETINGRAD: Biskup Medo predvodio misno slavlje na svetkovinu sv. Josipa
U župnoj crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Cetingradu u četvrtak 19. ožujka 2026. svečano je proslavljena svetkovina svetoga Josipa, zaštitnika Hrvatske. Središnje euharistijsko slavlje u 11 sati predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Marko Medo, u zajedništvu sa svećenicima Slunjskog dekanata.
Okupljeni vjernici ispunili su župnu crkvu, zahvalni za primjer svetoga Josipa i njegovu blizinu u svakodnevnim brigama, osobito u obiteljskom i radnom životu. Liturgijsko pjevanje animirao je župni zbor, a u slavlju su sudjelovali i brojni vjernici iz okolnih župa.
Propovijed biskupa mons. Marka Mede:
"Braćo i sestre,
svetkovina svetoga Josipa ne uvodi nas u bučan događaj, nego u tišinu koja nosi otajstvo. Josip ne govori mnogo; zapravo, Evanđelja nam ne prenose nijednu njegovu riječ. Ipak, malo je ljudi u povijesti spasenja koji su tako snažno rekli „da” Bogu. Njegova je šutnja puna poslušnosti, a njegova poslušnost puna vjere. U tome je njegova veličina.
Današnje Evanđelje naziva ga jednostavno: „Josip, muž Marijin, od koje se rodio Isus koji se zove Krist.” U toj jednoj rečenici sažeto je gotovo sve. Josip nije u središtu kao cilj; on je u središtu kao služitelj otajstva. On nije Mesija, ali je čuvar Mesije. Nije izvor svjetla, ali je postavljen da bdije nad Svjetlom. Nije Riječ, ali je čovjek koji prima Riječ i sluša je.
To je već prva pouka za nas. Pred Bogom veličina čovjeka ne mjeri se time koliko zauzima prostora, nego koliko ostavlja prostora Bogu. Josip je velik upravo zato što se ne nameće. Njegov život nije samopotvrđivanje, nego raspoloživost. U vremenu u kojem svatko želi biti viđen, priznat, potvrđen, Josip nas vraća evanđeoskoj istini: najplodniji život često je onaj koji ne traži svjetla pozornice.
Josip je, prije svega, pravedan čovjek. U Bibliji to ne znači tek moralan, uredan ili čestit u građanskom smislu. Pravedan je onaj koji stoji ispravno pred Bogom, koji dopušta da Božja volja oblikuje njegovu vlastitu. Pravednost svetoga Josipa nije tvrda, nego poslušna; nije samodostatna, nego otvorena. On ne pokušava spasiti situaciju vlastitom moći. On prima od Boga svjetlo za svaki korak: uzeti Mariju k sebi, poći u Betlehem, pobjeći u Egipat, vratiti se u Nazaret. Njegov je život vođen, ne isplaniran od samoga sebe.
Tu se dotičemo nečega dubokog. Vjera nije samo prihvaćanje istina; vjera je predanje Bogu koji vodi. Josip ne razumije unaprijed sve, ali dovoljno je otvoren da može poslušati. To je vjera Abrahama, o kojoj govori drugo čitanje: osloniti se na Boga ondje gdje ljudska sigurnost prestaje. Vjera počinje upravo ondje gdje čovjek više ne gospodari svime.
Koliko smo puta i mi uznemireni zato što nemamo pregled nad svime? Želimo jamstva, objašnjenja, rasporede, sigurnosti. Josip ih nema mnogo. Ima san, Božji znak, i srce koje pristaje. Nije mu dano sve vidjeti; dano mu je dovoljno da učini sljedeći korak. A to je često način na koji Bog vodi i nas: ne daje nam kartu cijeloga puta, nego svjetlo kako bi hodili putem.
No Josipova vjera nije apstraktna. Ona se odmah pretvara u služenje. On prati, štiti, radi, nosi teret, traži sklonište, podnosi neizvjesnost, ne bježi od odgovornosti. Zato je Josip tako blizak običnom ljudskom životu. U njegovoj svetosti nema izvanrednoga sjaja koji bi nas udaljio od njega. Njegova je svetost utkano u svakodnevicu: u put, u posao, u brigu za kuću, u zaštitu obitelji, u vjernost malim zadaćama. On pokazuje da se otajstvo utjelovljenja ne čuva samo u hramu, nego i u kući; ne samo u molitvi, nego i u radu; ne samo u uzvišenim trenucima, nego i u naporu svakodnevice.
Zato je sveti Josip velik uzor očevima. Otac nije samo onaj koji daje život u biološkom smislu, nego onaj koji život prihvaća, čuva, odgaja i nosi. Očinstvo nije samo čin početka; ono je trajna odgovornost. Josip nije Isusov otac po tijelu, ali jest otac po vjernosti, po brizi, po prisutnosti, po autoritetu koji služi. On Isusa uvodi u ljudski svijet, u povijest, u narod, u molitvu Izraela, u rad ljudskih ruku. On ga uči zemaljskom jeziku da bi Isus tim jezikom objavio nebeskoga Oca.
To je snažna poruka našem vremenu, koje često pati od krize očinstva. Biti otac ne znači dominirati, nego biti oslonac. Ne znači nametati sebe, nego pomagati drugomu da raste. Ne znači proizvoditi strah, nego davati sigurnost. U Josipu očinstvo nije moć nad nekim, nego služenje za nekoga.
A uz to ide i još jedna njegova osobina: smirenost. Koliko je samo razloga imao da postane grub, ogorčen, nestrpljiv! Neizvjesnost oko Marijine trudnoće, siromaštvo Betlehema, bijeg u Egipat, težina rada, odgovornost za Svetu Obitelj. Ipak, Evanđelje ne pokazuje čovjeka razdražena, nego sabrana. To nije hladnoća, nego unutarnja sigurnost pred Bogom. Smiren čovjek nije slab čovjek; smiren čovjek je onaj koji ne dopušta da strast preuzme mjesto istine. U obitelji, u zajednici, u Crkvi, takva je smirenost dragocjena. Mnogo se toga može popraviti strpljenjem, a gotovo sve može biti ranjeno gnjevom.
Sveti Josip je i uzor pastirima Crkve. Zašto? Zato što je bio postavljen na čelo Svete Obitelji ne da bi njome vladao kao gospodar, nego da bi joj služio kao čuvar. To je uvijek istina o crkvenoj službi. U Crkvi nitko ne posjeduje otajstvo; svi mu služe. Pastir nije gospodar milosti, nego njezin ponizni poslužitelj. Josip zato ostaje trajni korektiv svakoj duhovnoj oholosti: bliže Kristu nije onaj koji se više uzvisio, nego onaj koji se vjernije stavio u službu Kristova tijela.
A radnicima je Josip znak da rad nije samo nužnost, nego i dostojanstvo. Bog je htio da njegov Sin provede veći dio zemaljskoga života u skrovitosti nazaretske radionice. To nije slučajno. Time je posvećena svakodnevna ljudska djelatnost. Rad nije samo sredstvo zarade; on može postati mjesto ljubavi, odgovornosti, žrtve, pa i posvećenja. Ondje gdje čovjek vjerno obavlja svoje dužnosti, ondje se može slaviti Boga.
Ipak, braćo i sestre, postoji još nešto što nas na današnji blagdan posebno dotiče. Josip je svetac ljudi koji nose teške brige: brigu za dom, za kruh, za sigurnost obitelji, za budućnost djece. He zna što znači ne imati mjesta. Zna što znači bježati. Zna što znači štititi povjereno mu blago usred prijetnje. Upravo zato kršćanski puk spontano ide k njemu. Ne zato što bi bio svetac lakih rješenja, nego zato što je svetac provjerene vjernosti.
Kad Crkva kaže: „Idite k Josipu”, ona ne nudi pobožnu utjehu bez sadržaja. Ona pokazuje na čovjeka koji je prošao kroz tamu i ostao vjeran. Na čovjeka koji nije ukinuo teškoće, nego je u njima živio s Bogom. To je razlog za povjerenje u njegov zagovor. Jer zagovornik nije čarobnjak, nego prijatelj Božji koji je svojim životom dokazao da se na Boga može osloniti.
Možda je upravo to najdublja poruka ove svetkovine: Bog spasava svijet ne samo velikim događajima, nego i tihim vjernostima. Spasenje ulazi u povijest po Marijinu pristanku, ali se čuva i raste pod Josipovom zaštitom. Bog je htio pomoć čovjeka. Htio je da utjelovljeni Sin bude povjeren ljudskim rukama. I te su ruke bile Josipove.
Zato danas molimo svetoga Josipa da i nas uči istoj mudrosti:
da budemo ljudi koji slušaju prije nego govore,
koji služe prije nego traže priznanje,
koji ostaju mirni kad je teško,
koji ne bježe od odgovornosti,
koji u običnom životu prepoznaju mjesto Božje volje.
Neka on isprosi očevima vjernost, muževima blagost, radnicima dostojanstvo, pastirima poniznost, obiteljima mir, a svima nama srce koje zna reći Bogu „da” i onda kad ne razumije sve.
Sveti Josipe, pravedni i vjerni čuvaru Otkupiteljev, moli za nas. Amen.
Galerija fotografija
