Đakoni Gospićko-senjske biskupije na duhovnim vježbama na Baškim Oštarijama
Duhovne vježbe đakonima Gospićko-senjske biskupije, koji se pripremaju za svećeničko ređenje, održane su 1.-6. lipnja, u Pastoralnom centru na Baškim Oštarijama, vodio ih je mons. Marinko Miličević. Tema duhovnih vježba je bila svećenička radost i svećenički identitet. Voditelje je naglasio kako bez sumnje Isus želi da budemo sretni i radosni. On kaže: „da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“. Posebno u životnu radosti trebaju prednjačiti svećenici. Ta sreća i radost prvotno dolazi kada shvatimo da smo pozvani i od koga smo pozvani. Biti pozvan od Boga i prihvatiti taj poziv, znači biti na pravome mjestu. Kada se velikodušno odazovemo svome pozivu, ili kada već pozvani zahvalno afirmiramo taj poziv, tada ulazimo u radost. To pozvanima daje pravi smjer, i prema Boga i prema bližnjima. Radost o kojoj Biblija govori, je mnogo više od običnog veselja. Ova radost dolazi od samog Duha Božjega, zato je prava radost ona koja nosi vedrinu, čak i kada trpimo ili smo progonjeni. Svećenik moram biti radostan sam u sebi. Dakle, radost nije stvar emocija, nego je to stanje duha koje se ne mijenja i kada proživljavamo negativnosti. Radost se ostvaruje kada živimo za Boga i znamo da ćemo jednog dana biti s njim u vječnosti. Zajedništvo s Isusom Kristom i s braćom i sestrama, izvor je prave radosti. Isus kaže: „To sam vam govorio da moja radost bude u vama i da vaša radost bude potpuna“ (Iv 15,11,). Što bolje poznajemo i nasljedujemo Krista to je radost veća! Nadalje, radost se ostvaruje u našem srcu kada slavimo Boga. Svećenik treba steći habitus srca koje stalno slavi Boga, kada je s narodom i još više kada je sam. Svećenik se ređenjem postavlja u odnosu na Presveto Trojstvo kao živi oltar na kojemu se prinose molitve. No, njegova služba nije samo institucionalna vlast, nego produbljena participacija na otajstvu Presvetoga Trojstva u komu je sama radost. Sam Bog želi da sva stvorenja (osobito svećenik) budu radosna u povezanosti s Njim. Uzor radosti pred svim narodom treba biti svećenik. Koliko god fizički bio sam, u srcu ima iskustvo Boga koji je sama radost. Radostan svećenik je vidljivi svjedok da je Krist živ, jer radost ne daje čovjek sam sebi nego ona dolazi od relacije s Bogom živim. Radost ne može doći ni od kakvih tehnika smirivanja ili vježbanja pozitivnih misli i stavova, nego ona prije svega dolazi od života u milosti i povezanosti s Uskrslim Kristom. Čak i svakodnevni monotoni život s istim dužnostima, ne može svećeniku oduzeti radost koja dolazi od Krista koji boravi u njegovu srcu. Izrazito je važno svećeniku posvješćivati ontološku stvarnost koja se događa prilikom ređenja – Krist je u meni iz te istine događa se potreba za većom povezanošću s Bogom. Govoreći o odnosu Isus i svećenik, voditelje je naglasio kako je važno svjesno pozvati i pozivati Isusa u svoje srce, a ne samo prihvatiti činjenicu svetog Reda. Kada je Isus svjesno pozvan u svećeničko srce, on tada ostvaruje savršeno zajedništvo s Duhom Svetim, i tako mu svećenik iznova priušti radost da on opet savršeno proslavi Oca, kao što ga je proslovio svojim životom na zemlji. Svećenikov život je ponovni Isusov život na zemlji ali u Duhu, zato je svećeniku nužno potrebno naučiti ostvarivati zajedništvo s Duhom Svetim. Da bi do toga zajedništva došlo, potrebno je prethodno Isusa pozvati u svoje Srce (svjesno, voljno i s ljubavi). Njegova riječ neprestano poziva na to: „Evo stojim na vratima i kucam, posluša li tko glas moj i otvori mi vrata, ući ću k njemu…“ (Otk 3,20). Na kraju je voditelj spomenuo važnost posvete Srcu Isusovu i Srcu Marijinu, kako u osobnom životu tako i u pastoralu. Ako su na to pape 20. i 21. stoljeća poticale, onda je to očito važno. Posljednji dan duhovnih vježbi, a bila je prva subota, svi su u zajednički učinili čin posvetu Bezgrješnom Srcu Marijinu. Đakoni koji su obavljali duhovne vježbe su Igor Lulić, Bruno Lovaković i Domagoj Tujmer.
Igor Lulić