Drugo hodočašće Hrvatske kopnene vojske u Crkvu hrvatskih mučenika
Uz koncelebraciju domaćeg biskupa Zdenka Križića, nekadašnjeg čuvara udbinskog svetišta i šibenskog biskupa Tomislava Rogića, idejnog začetnika udbinskog svetišta i biskupa u miru Mile Bogovića, vojnih dekana i kapelana, svećenika Gospićko-senjske biskupije među kojima i čuvara svetišta na Udbini Josipa Šimatovića. Glazbom je misu uzveličala klapa HRM Sv. Juraj.
U svom obraćanju vojni biskup Jure Bogdan je poručio:
„Radost je uvijek slaviti euharistiju, lomiti i dijeliti Božju riječ i kruh za život vječni na gozbi ljubavi Gospodnje. Otvaramo se poticajima Božje riječi koja nas vodi i usmjerava. U svjetlu Božje riječi prepoznajemo vlastite korake i život, same sebe; slabosti i grješnost kojih valja biti svjestan kako bi se u nama probudila žeđa za milošću. A svako euharistijsko slavlje, svetkovanje upravo je izraz čovjekove žeđi za Bogom i njegovom milosti i ljubavi. Zahvalno slavimo Božju neizrecivu ljubav očitovanu nama ljudima po najvećoj žrtvi njegova jedinorođenog Sina. On sama sebe predade za nas, kao otkupninu za naše grijehe; dade sve, svoj život da bismo živjeli. Euharistija, sveta misa, je spomen-čin otkupljenja. Ona je zajedništvo ljubavi nesavršenih i grješnih ljudi s Bogom. Euharistija je susret i uvijek uključuje radost onih što se susreću. Sveta misa je potreba, koja se ne može zamijeniti ni jednim događajem koji se danas nudi; nema takva sadržaja koji može ispuniti srce i prožeti naš život, dati nam snagu i biti poticaj kao što čini sveta misa, preobrazba života i osobe. Ništa ljepše ni poticajnije ne možemo čuti od Božje riječi koju slušamo i o kojoj razmišljamo, a koja prodire u dubinu našega bića i oblikuje nas, mijenja. Nema većega lijeka ranjenoj duši i slomljenu srcu od zajedništva s Isusom u svetoj pričesti; On je liječnik koji dođe izliječiti sve što je bolesno, učvrstiti sve klonule, ohrabriti i osnažiti preplašene i slabe, sebe dade kao hranu. Evo poticaja za čežnju neprestanoga zajedništva s Bogom koje se nikada ne smije pretvoriti u običaj i povremeni dolazak. Vjera se hrani i jača na koljenima, pred Božjom svemoći i dobrotom, ne u uspravnu i ponosnu držanju, u dokazivanju vlastite veličine bez Boga.
Naša se radost danas posebno prelijeva zbog zajedništva hrvatske kopnene vojske na hodočašću u crkvu Hrvatskih mučenika na Udbini. Ohrabrujuće je i razlogom ponosa da se tražilo načina kako u okviru već bogatoga i zgusnutoga rasporeda hodočašća i obilježavanja pronaći mjesta i za hodočašće u Udbinu. Ove smo godine tu samo dva dana nakon nacionalne proslave dana Hrvatskih mučenika. Ovdje smo da bismo se u spomenu na Isusovu ljubav koja je raspeta na križu, posvjedočenu vjernošću i krvlju hrvatskih mučenika, osnažili i ohrabrili pred onim što doživljavamo, što nas snalazi i čeka, da vidimo dalje i bistrije – da izoštrimo poglede uma i srca, skinemo terete s duše. Treba nam svjetla i snage. Gladni smo ohrabrenja, žedni smo dobrote i pravednosti, istine, iskrenosti i ljubavi. Bog je ljubav i pruža ljubav onima koji ga ljube; šalje one koji ljube onima koji Njega ljube. Ne ostavlja Bog nikada onih koji su vjerni i ispunjeni ljubavlju. Došli smo na sveto hrvatsko tlo s kojega se k nebu uzdiže spomen-crkva svehrvatskih stradanja. Snažni su i nesmiljeni vjetrovi ljudske okrutnosti ovdje lomili slabašne grane na kojima je tek trebalo čekati urod, i jednakom jačinom stresali već prispjele plodove s tisućljetnih stabala. Ovdje je zemlja preoravana oružjem, a ne marnim rukama i brižno oruđem, zalijevana je krvlju i suzama namjesto znojem i kišom. Ali je sjeme Božje riječi palo na plodno tlo i urodilo stostrukim plodovima. Nebrojeni su ovdje mučeničkom krvi zapečatili svjedočenje za Krista, dali živote za krst časni i slobodu zlatnu. Tako su ostali svijetao primjer ljubavi prema Bogu i domovini.
Što je to tako snažno i veliko za što vrijedi i svoj život založiti? Ljubav i vjernost idu skupa. Nema ljubavi bez vjernosti. Ljubiti svoju domovinu znači biti vjeran domovini, odan do kraja, bez sustezanja. Prigodne i svečano izgovorene riječi «Domovini vjeran» govore o ljubavi i vjernosti vojnika prema domovini kojoj služe i podređuju svoje sposobnosti, snagu, život i sve što imaju. Temeljna i najveća obveza svakoga vojnika je služiti svojoj domovini, ljubiti je, čuvati, biti joj vjeran i kada to traži najveću žrtvu, po cijenu života. Ovo nas vojno hodočašće na svetome hrvatskom tlu podsjeća na tu neraskidivu povezanost. Došli smo tražiti snagu i blagoslov, nadahnjivati se primjerima vjernosti i ljubavi da bismo ostali vjerni. Dok promišljamo o vjernosti domovini poticajne su nam i vrijedne riječi mađarskoga pjesnika i političara iz 19. stoljeća: «Komu u srcu ne živi domovina, taj se svugdje može smatrati prognanikom, u duši mu je praznina koju ne ispunjava nikakva stvar, nikakvo osjećanje» (Ferenc Kölcsey). Vjernost je uvijek na kušnji i treba je potvrđivati. Treba ostati vjeran dokraja. Nitko ne voli nevjerne. Nevjera boli i ostavlja duboke rane. Vjernost traži odvažne i ustrajne, koji se lako ne pokolebaju. Vjeran ne može biti tko je labilan i nesiguran u sebe i u druge, čiji je život od paučine ispletena mreža krhkih uvjerenja, planova, ideja, nada, ciljeva i ideala, i koju je lako potrgati. Naš život mora imati čvrst oslonac, a ne maglovite i nejasne obrise, lažne nade i obmane. Previše je onih koji su se iznevjerili u ljubavi prema domovini, zamijenivši ljubav prema domovini ljubavlju prema sebičnim interesima. Susrećemo se s različitim oblicima nevjernosti i trgovačkoga mentaliteta i s najvećim svetinjama. I to nas boli. Ali povrh svega, nadahnjujemo se i ohrabrujemo primjerima onih koji su sve dali za Domovinu, ne tražeći ništa zauzvrat. Takvi su posve drukčiji odraz zrcala u kojemu se trebamo svaki dan ogledati. 4. Obličje hrvatskih mučenika kojih se spomen ovdje časti dotjerivano je mukotrpnim i ustrajnim nastojanjima, usklađivanjem s Božjom riječi i temeljnim vrjednotama bogoljublja, čovjekoljublja i domoljublja. I sve iz vjere koja uvijek gleda u otvoreno nebo, a ne u zatvoreni i začarani krug komadića zemlje koji nam je povjeren. Iz vjere koja vidi Sina Čovječjega proslavljena gdje sjedi zdesna Ocu na prijestolju i prima one kojima je pripravljeno mjesto u Kraljevstvu o kojemu je govorio i pozivao sve da mu budu vjesnici i dionici, gdje vladaju istina, ljubav, pravednost, vjernost i mir. Od nas se ne traži mučenička smrt ni prolijevanje krvi za vjeru, ali je naša trajna obeza svjedočiti, biti svjedocima Radosne vijesti spasenja, svjedoci svoga krštenja, ljubavi prema Bogu i ljudima, prema svojoj domovini. Itekako se od nas traži čuvanje naših svetinja od svakoga oblikagaženja i obezvrjeđivanja, zaštite života i ljudskoga dostojanstva gdje god je ugrožen, svetosti obitelji, bez obzira na sve veću pobunu i viku, škripanje zubiju s raznih strana. Molimo Gospodina da nas oslobodi svake površnosti, skučenosti, plitkoće i zamućenih pogleda koji su štetni i pogubni, posebice duha relativizacije i ravnodušnosti. Isus je za svoga zemaljskog života iskusio svu ljepotu, ali i bijedu čovječnosti; siromaštvo, nesigurnost i strah, bez doma i mjesta gdje bi glavu naslonio. Otuda snažno upozorenje kako nijednom čovjeku nije na zemlji trajno i stalno mjesto, jer je ovo samo prolazno, za neko određeno vrijeme. Naša je domovina na nebesima, u vječnosti kod Oca, a Isus je došao pripraviti nam mjesto. Naša zemaljska domovina, Lijepa Naša, koliko god je lijepa i ponosni smo na njezinu ljepotu, samo je predokus buduće domovine na nebu. O njezinoj ljepoti sve govori; more i planine, njive i šume, nebo i sunce. Vjetar stoljećima šapuće i poziva na ljubav prema miloj i junačkoj zemlji, dokle god nam živo srce bije. Povjerena nam je na čuvanje i sveta je obveza svakoga od nas čuvati je i dati sve što može za nju, jer i ona nam daje sve. Ovo naše promišljanje završavamo stihovima Frana Mažuranića:
Oni Sagnite glave i pođite šutke Prignuto, tiho, tom ulicom tamnom Tiho, na prstima, pođite za mnom. Ja ću vas vodit kroz ugare puste. Vodit duž staza, duž beskrajnih cesta Vodit kroz šume, kroz šikare guste, Vodit do jednog samotnog mjesta. Tamo je groblje, jednostavno, skromno, Križevi strunuli; nema ih više, Samo su humci još svrstani pomno Napukli, rahli od vjetra i kiše. Nikada ovdje ne pale se svijeće, Niti tu za njih kad zvone se zvona, Priroda sama tu postavlja cvijeće, Tužne im grobove kiti tek ona. Nemojte gazit stog svježu još travu, Ona iz krvi je niknula njine. Gledajte šutke i sagnite glavu, Odajte počast u znaku tišine. Tu su još brazde, tu lijevci su sivi, Ovud čelik je orao zemlju, Ovdje u vatri su stajali divi, Danas što ispod tih humaka drijemlju. Oni su mrtvi - al' priđite bliže; Vidite tračak taj blijedi i fini; Čudno to svjetlo, što s groba se diže; To IDEALI su besmrtni njini. Vidjeli ste ih - te turobne humke; Rake heroja, Što mrijeti su znali. Pođite sada, al' pođite šutke! Znajte da oni i za vas su pali...
Nakon mise vojnici su u postroju došli pred vukovarski križ u spomen parku pored crkve gdje je položen vijenac i održana molitva odrješenja za sve poginule hrvatske branitelje.
