GOSPIĆ: Svijećnica, Dan posvećenog života
Prigodnu propovijed koja se danas čitala u cijeloj biskupiji sastavio je franjevac trećoredac iz Ogulina, gvardijan fra Petar Runje. Na kraju mise su vjernici pristupili blagoslovu grla povodom sutrašnjeg spomendana sv. Blaža.
Na području Gospićko-senjske biskupije djeluje 19 redovnika koji su članovi pet različitih redova: 8 franjevaca opservanata (Gračac, Udbina, Plaški, Tounj i Gospić), 3 franjevca kapucina (Karlobag), 3 franjevca trećoreca (Ogulin), 3 karmelićana (Oštarije i Zagorje), 2 cistercita (Generalski Stol). Oni opslužuju 23 župe. Biskupija ima i 16 redovnica: 14 sestara Presvetog Srca Isusova (Gospić, Otočac, Ogulin, Slunj i Lipa) i 2 milosrdnice (Ogulin). Franjevačka mladež – FRAMA – organizirana je u Gračacu, a ponegdje je ustrojen i Franjevački treći svjetovni red.
Propovijed fra Petra Runje, gvardijana franjevačkog samostana u Ogulinu
Pokora i pokornici u Crkvi
Od apostolskih vremena zajednica vjernika «svetih» teži za svetošću i trajnom obraćenju pokorom u duhu evanđelja; Obratite se i vjerujte Evanđelju. Vjernici čine pokoru za svoje grijehe. Najranija kršćanska literatura ima glavnu i temeljnu svrhu propovijedati i pozivati na pokoru – obraćenje. Među pokorničkim djelima naglašavaju se post, nemrs i karitativna djela prema slabima. Katekumenat, priprema za krštenje, zahtjevalo je dugu i ozbiljnu pripravu za krštenje. Javni grešnici kao znak obraćenja stupaju u red pokornika. Već od šestog stoljeća u red pokornika stupaju i vjernici koji se trude postići veći stupanj svetosti. Isto tako stupiti u redovničku zajednicu značilo je potpuno okretanje Bogu i stupanje u zajendicu savršenijih članova crkve.
U 12. stoljeću javljaju se brojni pokreti usmjereni prema življenju Evandjalja.. U taj krug pokreta za obnovljenim življenjem Evanđelja, možda je moguće smjestiti i pokret bosanskih krstjana.
U okvir pokorničkih pojava i zbivanja s pravom se mogu ubrojiti i drugi razni pokornički vidovi koji su usmjereni prema savršenijem vjerskom životu kao što su; Hodočasnici, verberantes i batuti, i drugi oblici pokorničkih očitovanja u cilju savršenijeg vjerskog življenja.
I upravo u ovom sveopćem bujanju pokorničkih vjerskih pojava pojavljuje se i sv. Franjo Asiški (1182 + 1226.). Franjo koji je uz podatljivost hijerarhiji crkve s pravom stekao časni naziv «vir catholicus» i najvjerniji «alter Christus», koji je uzeo i bezkompromisno nastojao slijediti Gospodina u duhu Svetog Evanđelja.
Sv. Franjo Asiški nadahnuo je svojim životom i primjerom življenja po Evanđelju tri duhovne zajednice.
Prvi franjevački red koji danas ima tri različite grane koje obdržavaju isto pravilo: Franjevci Mala braća, franjevci konventualci i franjevci kapucini.
Drugi red klarise, sv. Klara Asižanka Franjina suvremenica s pravom osnovateljica reda.
Treći red koji se dijeli na samostanske redovničke zajednice i na bratstva franjevačkog svjetovnog reda u svijetu.
Treći samostanski red sastoji se danas od dvadesetak muških zajednica (redova) i preko četiri stotine (Kongregacija) ženskih redovničkih zajednica.
Hrvatska provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša vuče svoje korijene iz vremena sv. Franje Asiškoga. Sam sv. Franjo pripadao je redu pokornika u svijetu i iz toga njegova početnoga pokorničkog života nastale su spomenute redovničke zajednice prvi, drugi i treći red i sljedbenici u svijetu.
Prve sigurne podatke o postojanju sljedbenika sv. Franje u trećem redu kod nas imamo 22. studenoga 1235. godine u Zadru. Godine 1251. spominju se u Zadru eremite sljedbenici sv. Franje međutim ne možemo zacijelo govoriti o organiziranom samostanskom životu, franjevaca trećoredaca, sljedbenika sv. Franje u muškim redovničkim zajednicama u 13 stoljeću, premda postoje indikacije da je bilo ženskih redovničkih zajednica.
Prve sigurne arhivske vijesti o postojanju franjevaca trećoredaca, redovnika samostanaca, imamo u Splitu početkom druge polovice 14. stoljeća. Zatim u Zadru franjevci trećoredci poslužuju bolesne u nekoliko hospicija - leprozorija u drugoj polovici 14. stoljeća. Iz druge polovice četrnaestoga stoljeća postoji i prikaz redovnika pokornika ugraviran na raci sv. šime 1380. godine. Krajem 14. i početkom 15. stoljeća postoji nekoliko manjih zajednica franjevaca trećoredaca na području zadarske nadbiskupije: sv. Ivan pokraj Zadra, eremitorij uz crkvu sv. Križa na samom ulazu u grad Zadar, eremitorij kod crkvice Majke Božje izvan Zadra i kod crkvice sv. Lazara tj. sv Duha u predgrađu Zadra. Zatim u prvoj polovici 15. stoljeća ima nekoliko trećoredskih eremitskih staništa na širem području Zadra na otocima; Ugljanu kod crkvice sv. Grgura, na otočiću školjiću prve sigurne vijesti o trećoredcima na Ugljanu i na školjiću imamo 1426. godine. Krajem prve polovice 15 stoljeća u području Zadra je i sv. Mihovil na Zaglavu na Dugom otoku, mala redovnička zajednica nalazila se i na otoku Ižu.
Kao što su se franjevci trećoredci organizirali oko glavnog mjesta pojedine pokrajine u Italiji, Njemačkoj tako su i kod nas, Zadar je postao centralni samostan u kojem se nalazi Uprava pokrajinska tzv. Provincija i zato Provincijalat. U drugoj polovici 15. stoljeća povezani su sa zadarskim sv. Ivanom i druge redovničke zajednice s područja Cresa, Krka, Istre, Raba zatim samostani u neposrednoj blizini Zadra kao i samostani južno do šibenika. Službenu potvrdu o postojanju Provincije imamo sa strane crkve 1473. godine. Da li su kuće trećoredaca nastanjenih na Visu (1463.g.) u Jajcu (1497. g), u Omišu (1515. g.) bile povezane s kućom maticom Provincijalatom u Zadru, nemamo sigurnih potvrda. Svakako u prodiranju turskom u prvoj polovici 16. stoljeća barem tri kuće (samostana) su bile zatvorene. A redovnici godine 1579. šalju pismenu molbu na Svetu Stolicu i ističu da su oni to jest njihovi predšasnici zdušno radili i na području tada okupiranom od Osmanlija.
Od samih početaka organizacije franjevci trećoredci upotrebljavali su glagoljicu i staroslavenski jezik u službi Božjoj i od tuda do najnovijih dana nose časni naslov „Glagoljaši“. Dapače možemo reći i prvi put naziv glagoljaši „glagolae“ upotrijebljen je godine 1483. za franjevce trećoredce na Prvić luci u šibenskoj biskupiji.
Krajem 16. stoljeća počima se sve očituje raditi na ujedinjenju redovnika franjevca trećoredaca glagoljaša u Dalmaciji i Istri s drugim franjevcima trećoredcima u svijetu povezanim s generalnom upravom u sv. Kuzmi i Damjanu u Rimu. Do pravnog ujedinjenja franjevaca trećoredaca glagoljaša u Dalmaciji i Istri s drugim trećoredcima s generalom na čelu u Rimu došlo je 1602. godine.
Zajednica je napredovala i brojčano tijekom 15. do pred kraj druge polovice 18. stoljeća, kada radi raznih političkih i društvenih zbivanja i previranja dolazi do stagnacije i do većih teškoća. Državne vlasti kontroliraju i upliću se u čisto redovnički život i na taj način redovništvo gubeći samostalnost u društvu gubi svoju društvenu ulogu. Zajednica je početkom 19. stoljeća izgubila i nekoliko samostana kao što su Vižinada, Novigrad, Kopar u Istri. Zatim zatvoreni su samostani u Osoru, Porozini i Rabu. Preostali samostani oskudjevali su brojem redovnika, ali su u drugoj polovici 19. stoljeća brojčano ojačali.
Kroz cijelo ovo vrijeme vrijedno je naglasiti bilo je i istaknutih članova zajednice koji su se bavili: posluživanjem bolesnih, pisanjem i prepisivanjem, organizacijom zajednice, izgradnjom i građevinskim pothvatima, produbljenim duhovnim životom i raznih drugih profila koji zaslužuju i više od spomena. Ovdje ćemo spomenuti samo neke: o. fra Fabijan, fra Petar Bogdanić, fra Stjepan eremita, franjevci trećoredci glagoljaši u Zadru krajem 14. stoljeća. U 15. stoljeću uz fra Martina zaslužan je za obnovu i organizaciju života u zajednici otac fra Matej Mastilić Bošnjak. Vrijedni su spomena fra šimun Klimantović, fra Stjepan Belić, fra Blaž šibenčanin, lektor, otac fra Pavao Galić, profesor, fra Martin Knežić javni bilježnik i drugi redovnici s kraja i početka 15. i 16. stoljeća. Kao uzorni svetački lik nije istražen fra Marin Rabljanin s kraja 15. i početka 16. stoljeća
Gubitkom samostana u priobalnom dijelu Hrvatske, dvadesetih godina 20. stoljeća zajednica otvara nove samostane na jugu i u unutrašnjosti Hrvatske: (1899.) Sv. Ante u Hercegnovom, (1923.) sv. Franjo Ksverski Zagreb, (1938.) sv. Josip u Splitu, (1937.) samostan Krista Kralja u Ogulinu. U drugoj polovici 20. stoljeća zajednica se angažirala na pastorlanom planu preuziamnjem novih župa i otvaranjem novih samsotana: (1966.) Sv. Josip Radnik Belišče, (1976.) sv. Franjo Pehlin na Rijeci, (1974.) sv. Benedikt u Kloštru Podravskom, (1965.) sv. Leonrado u Kotarima kod Samobora. Redovnici su posluživali i po desetak godina pojedine župe u raznim biskupijama: župu Sali na dugom otoku, Brbinj na dugom otoku, župu sv. Roka u Bibinjama, sv. Ivana Krstitelja u Tounju preko četrdeset godina. Vrijedan je spomena i rad u raznim crkvenim pdoručjima djelovanja u Domovini gdje su se redovnici i cijela zaejdnica s ljubavlju žrtvovala; župske misije, duhovne obnove, duhovne vježbe i razne druge duhovne djelatnsoti.
Spomena vrijedan je i interes zajednice prema iseljenoj braći. Tridesetih godina prošlog stoljeća nekoliko redovnika svećenika pastoralno su djelovali do pred kraj stoljeća u (USA) Americi. šezdesetih godina desetak svećenika redovnika prihvatilo je rad u hrvatskim misijama u Evropi vodeći brigu o našim iseljenicima.
U drugoj polovici dvadesetoga stoljeća više redovnika svećenika bili su profesori na crkvenim gimnazijama u Hrvatskoj kao i profesori na Fakultetima i Višim Učilištima.
Provincijalat (uprav Provincije) nalazi se u Zagrebu Ksaveru. Zajednica se službeno naziva Provincija franjevaca trećoredaca glagoljaša. Zaštitnik joj je sveti Jeronim.