GYOR: Krbavski križ simbol iseljene Hrvatske

Od državnih dužnosnika spomenimo g. Mišu Heppa, predsjednika Državne manjinske samouprave Hrvata u Mađarskoj, predstavnike hrvatskog veleposlanstva u Budimpešti, predstavnike lokalne samouprave i druge dužnosnike. Pučke misne pjesme na starom hrvatskom jeziku (gradišćanskom) izvodili su crkveni zbor iz Prisike (Mađarska) i tamburaški sastav iz čunova (Slovčaka). Tamburaški sastav je nakon mise priredio prigodni polusatni program pred katedralom, te izveo i niz prigodnih marijanskih pjesama na završnoj večernjoj molitvi pred slikom Majke Božje u katedrali.

Susrećući se s tamošnjim Hrvatima biskup Bogović je naglasio da Crkva u Hrvatskoj želi pridonijeti duhovnoj integraciji svih domovinskih i iseljenih Hrvata. „Ta integracija“, dodao je, „ne smije ići na štetu dobrih odnosa koje su iseljeni Hrvati njegovali sa svojim susjedima u Mađarskoj, Austriji ili Slovačkoj.“ I nastavio: „Iz vaše sredine došla je lijepa ideja koju ovdje želim svima objaviti. Svećenici iz Gradišća, na čelu s mons. Egidijem Živkovićem, razmišljali su što bi uzeli kao simbol zajedništva gradišćanskih Hrvata sa domovinom svoga porijekla. Došli su do zaključka da bi to mogao biti Krbavski križ (križ krbavskih biskupa). Taj križ je u vrijeme najvećih stradanja hrvatskog naroda i u vrijeme njegova najintenzivnijeg raseljavanja prešao put od Krbave do Modruša, Bribira u Vinodolu i Rijeke. Kroz to vrijeme išle su povorke iseljenika u Italiju, Austriju, Mađarsku, Slovačku, češku i druge zemlje. Nije li on najjasniji simbol koji ih može podsjetiti i povezati sa starom domovinom?“

Biskup je dodao da taj križ može biti simbolička veza i ostalih Hrvata koji će poslije odlaziti u druge zemlje, poglavito one prekomorske: „Dolazeći ovamo mislio sam i na to svehrvatsko duhovno zajedništvo. Svi raseljeni Hrvati dobili su u samostalnoj hrvatskoj državi svoj oslonac i središte. Križ krbavskih biskupa može postati simbol njihovog duhovnog zajedništva, kao i simbol svih naših križeva, naše patnje i duhovnog rasta u sjeni križa. Zato ćemo uvećani krbavski križ stavili na Crkvu hrvatskih mučenika na Udbini.“

Ovom inicijativom Krbavska bitka nije samo simbol našeg vjekovnog stradanja, nego također simbol hrvatske iseljeničke sudbine jer su upravo nakon nje kolone iseljenika kretale iz Hrvatske na sve strane tražeći mjesto pod suncem: „Zato želimo da Crkva hrvatskih mučenika bude također i središte prema kojem će se okretati svi oni koji u cijelom svijetu žele čuvati vezu s našim hrvatskim tlom, bez obzira gdje su sada ukorijenjeni i gdje sada žive.“ zaključio je Biskup Bogović.

Mons. Bogović, u pratnji dr. šmatovića i kancelara Gospćko-senjske biskupije mr. Draženka Tomića, posjetio i duhovno središte mađarskih benediktinaca (tzv. mađarski Montecassino), drevnu opatiju Pannonhalma. Na povratku Biskup je posjetio župu Duha Svetoga u Juru kojom upravlja hrvatski svećenik Benković. Uz župi djeluje katolička škola i dom za starije. Bila je to prilika da se upozna sustav katoličkog školstva i razgranatost karitativnog djelovanja Crkve u Mađarskoj.

 

DRAGUTIN KNIEWALD: ZLATNI KRIŽ KRBAVSKIH BISKUPA (Prikazi, izvještaji, bilješke, str. 364-371.)

 

U Bribiru se Vinodolskom čuva križ u obliku pacifikala. Križ je zajedno sa stalkom visok 33 cm. Sam je križ znatno, stariji od stalka.

Jezgra je križa drvena. Okovana je željezom i presvučena zlatnim[1] pločicama. Križ je visok 215, a širok 176 mm. Sastoji se od dvije duže i dvije kraće stranice. Vertikalne su stranice duže, a horizontalne su kraće. Obje su vertikalne stranice jednako duge, tako, da je to crux immissa, ali se ne može smatrati »latinskim« križem, koji imade donju vertikalnu stranicu dužu od gornje. Vertikalne su stranice na vanjskom rubu široke 51, a horizontalne 46 mm, te se prema sredini laganim zavojem sužuju.

S prave je strane u sredini križa kvadratna pločica s velikim okruglim kamenom (pastom), sličnim tamnom karneolu (u promjeru 45 mm.). Na uglovima su četvorine smještena 4 probušna koralna zrna. Na vršku je svake stranice po jedan ovalni prozirni u sredini crveni kristal. Po visinskoj osi imade kao neku cjevčicu, koja se i • na slici jasno vidi. Sredina je svake strane na oba ruba izbečena prema vani i optočena s dva kristala, odnosno korala. Po vanjskom je rubu čitav križ optočen finim žicanim filigranom. U svakom je bijelo-crvenom kristalu već spomenuta vertikalna cjevčica, vjerojatno shranište za relikvije.

Naleđe se križa sastoji, kao i prava strana, od pet pločica. četiri od njih sačinjavaju stranice križa, a peta je kvadratna i čini sredinu križa. Srednja je pločica 50 X 50 mm velika. Vanjski joj je rub valovito izrezuckan u lukovima. Iznutra je drugi okvir, koji se sastoji od graviranih točkica, koje sačinjavaju lagano zaobljene crte, a u kutovima, koji su prošireni, sačinjavaju kružnice. U sredini je . Janje s nimbusom i križem kao vexillum. Ostale su pločice posve , jednake, barem su bile jednake izrađene, ali su onda vertikalne ostavljene onakve, kakve su bile izrađene, dok su horizontalne skraćene, tako da im se ne vidi ni čitav natpis u posljednjim recima, dok je na vertikalnim pločicama još oveliki prazan prostor između posljednjih redaka natpisa i srednje pločice. Na vrhu svake pločice vidimo osmerodjelnu rozetu, koja imade u sredini osmerokatnu zvijezdu. Rozeta ima promjer od 30 mm. Sve su pločice obrubljene izbijanim nizom jajolikih zrnaca. Na mjestima, gdje se na pravoj" strani nalaze fasete za kristale, na vanjskom rubu pločica, imade i naličje male izbočine, ali bez tih faseta i bez kristala. Na svim s& stranicama nalazi natpis u zrcalnom pismu:

+ ISTE CRUC

IS FECIT M

ILONIGI A

D MOREM SC

E MARIE RE

LIQ E S VIIT

SCE IIARIE

 

Na desnoj horizontalnoj stranici (računajući sa strane onoga,, koji čita) oštećen je 6. redak, a 7. uopće nema, dok je na lijevoj stranici 6. redak čitav, ali 7. nema. Tako sam prepisao ovaj natpis pred tri godine. Tako ga je čitao i dr. Barada, kad smo zajedno, u društvu s drom Gušićem i prof. M. Gušić, njegovom suprugom, Uskrsu 1934. proučavali taj križ.

Kukuljević čita ovaj natpis ovako: + ISTE CRUCIS FECIT MILONIE IN ONOREM SCTE MARIE RELIQIE SVNT SCE MARIE. Međutim se sasvim jasno čita MILONIGI, a ne MILONIE, zatim AD HOREM SCE, a ne IN ONOREM SCTE, isto tako RELIQ(I)E SVNT SCE MARIE, a ne RELIQIE SVNT SCE MARIE.

Dr. Barada spaja ova slova sasvim pravilno ovako: Iste crucis fecit Milonigi ad honorem sete Marie reliqie s Viti sce Marie. Križ je dakle sačinio, domaći majstor, Milonić (ili Milunić, možda Milonek), na čast bl. Djevice Marije. Urešen je bio križ moćima svetoga Vida i svete Marije. Po konstataciji dra. Barade slova su kapitalna s primjesom unciale, a zapažaju se i tragovi gotice, tako na pr. u slovu A. Prema tomu natpis odaje početak formiranja gotice, to će reći svršetak XII. ili početak XIII v.

Do istog datiranja dolazimo promatrajući- sam križ, njegov oblik i ukras. Do u XIII. v. su se uvijek mnogo izrađivali zlatni križevi. Bili su to ponajčešće relikvijariji i križevi za ophode. Ali u kasnom se srednjem vijeku zlatni križevi veoma rijetko, spominju u inventarima. Naročita je posebnost križeva predromaničkog doba, da se njihove stranice prema kraju obično proširuju na onaj način, kako to vidimo upravo kod ovog bribirskog križa. Kod romaničkih se križeva doskora sasvim gubi ova posebnost. Na njezino mjesto stupa neki završetak u obliku četvorine ili trapeza. I gotika zadržaje ove završetke, ali ih izrađuje na svoj naročiti način. Do. u XI. se vijek redovito ukrašivalo križeve dragim kamenjem i biserjem. I kasnije se još nalazi drago kamenje i perle na križevima, ali ta nije više značajni ukras-križeva, kako je to bilo do u XI. vijek. U kasnom srednjem vijeku sve više nestaje dragog kamenja s križeva, pa i bogatije urešeni križevi nemaju dragog kamenja. Filigranom su se najprije ispunjali rubovi faseta, kojima je bilo vezano drago kamenje, ali kasnije, pod kraj X. i u XI. vijeku nastupa filigran i kao samostalni ukras. Pod utjecajem gotike sve se vise gubi filigran i kao ukras križeva. U romaničkom se doba graviranjem i cizeliranjem ukrašivalo osobito naličje križa. Izbijanje se u većoj mjeri upotrebljavalo tek kasnije. Janje se obično izradilo na naličju, u sredini, gdje se sastaju sve stranice križa. Upravo, kao i na ovom križu.[2] Sudeći dakle po materijalu, iz kojega je izrađen križ, nego i naročito po njegovu obliku i ukrasu, valja ovaj križ datirati najkasnije u prve početke gotike kod nas. U slovima, a možda i u izradbi Janjeta, opaža se već pomalo utjecaj gotike. Ali oblik je križa predromanički, dok je način ukrašivanja sigurno predgotički. Ne ćemo pogriješiti ako ovo miješanje raznolikih utjecaja datiramo s prijelazom iz XII. u XIII. v. Kako se to obično dešava u sličnim slučajevima, osnovni je oblik ostao povezan s tradicionalnom, starijom formom, a noviji se utjecaji ispoljuju na sporednim stvarima, na ukrasu, obliku slova i slično. Tko usporedi ovaj bribirski križ s našim današnjim križevima, ili na pr, s bribirskim srebrnim Processionale, vidjet će odmah osnovnu razliku. Ta se sastoji u tomu, da se sve stranice križa proširuju prema vani laganim zavojem. To je onaj isti oblik križa, koji se očituje na pr. na križu cara Justina I. (VI. v.) u Vatikanu. Prava je strana bogato optočena draguljima, a u sredini se naleđa nalazi i tu Janje s križem, upravo kao i na bribirskom križu. Bit će, da je ovaj Justinov križ služio kao križ za blagoslov, poput onoga, što ga u desnoj ruci drži Maximianus na mozaiku u Ravenni.[3] Sličan križ vidimo i na tkanini iz Akhmma, koja potječe iz V. ili VI. vijeka. Nije to križ s toliko produljenom donjom vertikalnom stranicom, da ona izgleda kao koplje, već imade samo mali dugoljasti ili šiljati držak, kako ga opažamo kod Jusfinova križa i kod križa na mletačkom ciboriju, također iz VI. v.[4] Kako je ovaj križ kasnije postavljen na današnji svoj stalak, ne možemo znati, da li je i on na donjem kraju imao. kakav držak. No sudeći upravo po okolnosti, da je bio postavljen na svoj današnji stalak, koji služi i kao držak, vrlo je vjerojatno, da je i on na svom donjem kraju imao neki držak. Donja je zlatna pločica na svom donjem rubu s lijeve gledaočeve strane jako oštećena, a oštećena je i sama drvena jezgra, vjerojatno upravo toga radi, jer je to mjesto kod držanja ili upotrebe bilo. najviše izloženo trenju. Po svemu dakle sudeći ovaj je križ prethodnik današnjeg biskupskog pektorala, koji je već pod kraj XIII. v. uobičajen, ali još nije bio propisan.[5] Ovaj je križ bio očito križ, što ga je biskup nosio u desnoj ruci u svrhu blagosivljanja ili znaka svoje časti, upravo, kako to vidimo kod onih dvaju biskupa na rabskom relikvijariju sv. Kristofora.[6] I oblik je križa veoma sličan, premda je kod jednog biskupa na rabskom relikvijariju crux quadrata, a na drugom obloga. Ali jedan i drugi biskup drži svoj križ u desnoj ruci i kod onoga, koji imade crux quadrata, jasno se vidi, da križ imade produženi uski držak, jer je križ nad rukom čitav. To je sve zajedno opet samo nova potvrda našeg dosadašnjeg datiranja. Ovaj zlatni križ ne može biti stariji od početka XIII. vijeka. On spada vjerojatno među one crkvene dragocjenosti, koje je modruški biskup Krištofor bježeći pred Turcima ponio sa sobom i porazdijelio kaptolima, što ih je osnovao u Bribiru, Novomu, Belgradu i Bakru.

Do nas je taj križ došao u obliku, kako ga donosi naša slika. On počiva na gotičkom stalku, koji veoma sliči stalku gotičkih kaleža. Tko zna, da li je taj stalak bio izrađen upravo za taj križ, ili je možda pripadao jednom kaležu, pa je od tog kaleža bila odijeljena čaša a na preostali je stalak pričvršćen sam križ?

Stalak je izrazito gotički, na podnožju šesterolist, s višestrukom profilacijom; onda se u šesterostranom visokom Cunju uzdiže prema gore. Na vrhu je cunja gotički pritisnuti čvor, koji imade i gore i dolje široki šesterostrani prstenak. Donjim se prstenkom prilagođuje vrhu cunja, a gornjim se veže uz dno križa, koje Je pričvršćeno na nj. Podnožna je ploča široka 111, a visoka 16 mm. Na tom se vertikalnom rubu vidi 5 horizontalnih profilacija, a po sredini teku tri reda valovito graviranih crta. Stalak se naglo uzdiže u 6 trakova, od kojih je svaki gore širok 10 mm; Prsten je visok 10 min, a čvor je širok 60 mm. Na čvoru se zapažaju rudimentarni čepovi i gore kao neka reminiscencija čvo.ra, raščlanjenog vertikalno kao dinja.

Na ploči podnožja čitamo natpis, porazdijeljen u šest lukova, koji sačinjavaju podnožnu ploču. Natpis je pisan glagolicom,[7] te glasi, po čitanju prof. dra Ivšića i dra. Barade:

 

č. U. P. A. (t. j. 1491.) . BEšE VA

TO VREME

E(?)RKO ANDRII

čIć KAš

TALD

 

Uzmemo li, da je stalak rađen upravo za ovaj .križ, tada ovaj natpis sigurno označuje -doba, kad je križ postavljen na ovaj stalak i kad je izrađen i sam stalak. Postoji ipak i ta mogućnost, da je stalak postojao već od prije, kao. stalak kaleža, pa bi se u tom slučaju ovaj natpis mogao odnositi i na vrijeme, kad je bio izrađen •kalež, kao i na vrijeme, kad je bio križ postavljen na ovaj stalak. Vjerojatnijim mi se čini, da nam ovaj natpis označuju vrijeme, kad je križ postavljen na stalak. Bilo je to, prema natpisu, 1491. A 1493. dolazi biskup modruški Kristofor u Novi, bježeći pred Turcima. Sa sobom je ponio i crkveno blago, koje je porazdijelio po kaptolima u Vinodolu, gdje se skloniše bivši kanonici s Modruša.

I podnožje je veoma trošno, a još vise sam križ. Na pravoj je strani na mjesto nekadašnjih kristala naknadno umetnuto šest probušenih koralnih zrnaca. Filigran je oštećen i na mjestima rastrgan. Križ je sav raskliman. Zlatne su pločice na pravoj strani pribijene običnim čavlićima, a na naleđu je srednja pločica na tri mjesta s lijeve strane probušena i povezana običnom željeznom žicom.. Slova su na naledu reljefna, isto tako i izradba Janjeta i rozeta. Ali i natpis se i. Janje pravilno vide samo tako, da "se pred njih stavi zrcalo, pa se onda u zrcalu čita. Sve su 4 pločice s natpisom posve jednake, samo su one dvije, koje su sa strane, skraćene ispod natpisa, kako je već rečeno gore. Očito je, da je majstor radio sve četiri stranice po jednom .kalupu, svakako drvenom, na kome je izrezao natpis i čitav ukras, pa i Janje za srednju pločicu. Tada je položio na taj kalup pločicu i lagano po njoj udarao drvenim batićem, te je pločica tako poprimila sve ono, što je bilo na kalupu. Kako se sad desilo, da je izbočena, dakle prava strana, okrenuta naopako, te se natpis može čitati samo u zrcalu, nije sigurno. Da li je zlatar, koji je izbijao te pločice, pogrešno urezao u drvo, ili je htio da tako ispadne? Teško je to danas sa svom sigurnošću reći. Jedno je sigurno: kad bi se pločice naleđa skinule i okrenule, ostavljajući ih uostalom na istom mjestu, mogao bi se natpis čitati kao i svaki drugi natpis, ali ne bi bio izbečen, nego udubljen, a udubljeni bi bili i. svi uresi, koji su sada izbečeni. Isto bi se tako mogla okrenuti i srednja pločica s Janjetom, tako, da bi glava bila na lijevoj strani (sada je na desnoj), ali bi Janje bilo udubljeno, a ne u reljefu, kao sada. Izgledalo bi kao kalup /.a lijevanje? reljefa. Meni se čini vjerojatnim, da je po srijedi pogrešna kalkulacija majstorova, koji je pogrebno i djelao drveni-kalup.. Pogreška bi bila u tomu, što je izrezivao slova naopako, s desna na lijevo, mjesto jednostavno s lijeva na desno. Pogrešku u poslu odaje i riječ; VI1T, koju je Kukuljević čitao: SVNT spajajući s pređašnjim S. Međutim N dolazi već u riječi MILONIGI pa se I I nikako, ne može čitati kao N. nego VIIT. Spajajući tu riječ s predašnjima dobivamo RELIQIE-S-VITI, pa valja da pretpostavimo, da je majstor pogriješio i mjesto VITI- urezao u drvo: VIIT. To se češće znade desiti.

Treba još napomenuh i legendu, koja i danas još živi u tamošnjem narodu. Pričaju, da su Talijani, valjda Mlečići, jednom provalili skroz do Bribira i tamo opljačkali crkvu i ponijeli sa sobom ovaj križ. Ne znam iz kojeg razloga, da H možda zbog potjere s naše strane, bacili su Talijani križ iz lađe, u koju su se na povratku ukrcali. Križ da je ostao plivati. Crikvenički su ga Pavlini podigli iz mora, prepoznali i vratili Bribiru. U spomen toga događaja ide iz Bribira i danas još procesija u Crikvenicu uoči Velike Gospe, a na procesiji svećenik, koji vodi procesiju, nosi cijelim puteni ovaj križ.

Po svemu sudeći jedva se još može razložito dvoumiti o provenijenciji ovoga križa. To je bio križ jednog krbavskog biskupa. Krbavska je biskupija nastala 1185,, kad je od jednog dijela nadbiskupije splitske osnovana na Udbini biskupija krbavska. Prvi joj je biskup bio Matej. mladi kanonik splitski. On je biskupovao sve do godine 1220. Prema našem datiranju bit će, da je ovaj križ pripadao prvom biskupu krbavskom Mateju. Krbavski su biskupi stolovali u Udbini do 1460., kad je Papa Pio II. odredio da se zbog pogibli od Turaka imadu preseliti na Modruš. Poslije velike turske pobjede kod Udbine l493. porušiše Turci i Modruš. Biskup je modruški Kristofor prije toga pobjegao sa svojini klerom i crkvenim dragocjenostima u Vinodol, te je umro u Novomu, gdje je i sahranjen u crkvi. sv. Filipa i Jakoba.[8] Medu crkvenim se dragocjenostima nalazio i ovaj križ, što je nekada pripadao biskupu krbavskom. Kako su biskupi međutim nosili pectorale, prestao je ovaj križ biti biskupskim križem, pa je ostao u Bribiru, gdje se i danas čuva. Bilo bi veoma poželjno, kad bi se ovaj križ, koji predstavlja jedan od najdragocjenijih predmeta naše crkvene starine u gornjim našim krajevima, predao, jednom vještom zlataru, da ga pod stručnim nadzorom oprezno i pomno popravi.[9]

 

 

  Vijesti - Sve