Intervju Glasu koncila o gradnji CHM biskupa Mile Bogovića
Jesu li se obistinila vaša predviđanja da financijskih teškoća u gradnji neće biti ako narod shvati smisao gradnje?
Budući da je to nacionalni projekt, mi smo u Glavni odbor uključili najviše hrvatske ustanove. Narod misli da nije ni potrebna njegova kuna kada smo priključeni na tako moćne izvore. Međutim od tih ustanova u financijskom smislu ima relativno male koristi. Osim toga ima danas poprilično onih kojima smeta već sama ideja Crkve hrvatskih mučenika, pogotovo ako je ona vezana na naš nacionalni i povijesni identitet. Sada su ti iskoristili promjenu projekta da se obruše svim sredstvima na Crkvu. Ne može se reći da nisu uspjeli unijeti zabunu i među iskrene podupiratelje ideje Crkve hrvatskih mučenika. Mi nismo dobivali prostora u medijima da odgovorimo. No, vjerujemo da će Crkva najbolje sama razuvjeravati ljude da gradnja ne samo da nije stala nego i dobro napreduje. Uz to će novi projekt još bolje izraziti misli i želje naših vjernika. Zato i dalje vjerujem da će se obistiniti predviđanja da će narod svojim prilozima omogućiti dovršenje projekta.
Kako se nositi s brojnim napadima i struke i neupućenih?
Mi smo jasno obrazložili razloge za prijelaz na novi projekt. Tome je posvećen gotovo cijeli broj našega glasila Hrvatska vjernost br. 4. Kod onih koji nemaju nekih osobnih i grupnih interesa da brane onaj prvi projekt, lako su shvatili naše obrazloženje. Nitko od kritičara nije uzeo u obzir cjelinu problema: kako namaknuti potrebna sredstva, kako održavati zdanje i koliko bi ono bilo primjereno namijenjenoj svrsi ako se prihvati puna sloboda unutarnjeg uređenja, kako je prvi projektant ultimativno zahtijevao.
Glavni prigovori su da se nije smjelo odustati od prvonagrađenog rada i da se novi projekt ne uklapa u vrijeme i prostor?
Kao već rekoh, nama nije ništa drugo preostalo nego da pređemo na novi projekt. A što se tiče potrebe da se izrazi suvremenost, sve da hoćemo, ne možemo se nikada oteti svome vremenu, bez obzira što govorili, pisali ili gradili. Zato će bez sumnje biti na Crkvi hrvatskih mučenika mnogo tragova koji će izražavati suvremenost. Poseban napor je kod memorijalnih zdanja kako da ona izražavaju i događanja kroz prošlost. Vjerujemo da ćemo i to uspjeti, dakako uz suradnju najboljih stručnjaka koji su na projektu angažirani.
Koje su glavne odlike sadašnjeg projekta?
Građevina će imati sve ono što treba imati jedno nacionalno svetište. Zdanje će po vanjskim i unutarnjim oblicima biti lako prepoznatljivo prepoznatljivo i kao crkva i kao svetište. U razgovoru a arhitektima često sam ponavljaš šalu o sv. Roku i njegovom psu. Pripovijeda se da su vjernici jedne župe naručili kod umjetnika sliku sv. Roka. Kada je ona postavljena u crkvu pitali su se koje je sv. Rok a koje njegov pas. Trebalo je ispod slike napisati: Ovo je sv. Rok, ovo je njegov pas. Poruka šale je da sama građevina treba biti takva da je prepoznatljiva kao crkva, da to ne treba napisati.
Mučeništvo izražava već sami oblik crkve (križ) jer će se i iz zraka vidjeti kao križ ucrtan u prostor. On je pokraj Krbavskog polja koje je naše najveće groblje a povezuje i druga hrvatska mjesta gdje su naši ljudi pali pod teretom svoga križa. Na pročelju prema Krbavskom polju središnji prozor bit će u liku Križa krbavskih biskupa iz 13. stoljeća. Tu je i križni put od Krbavskog polja do Crkve hrvatskih mučenika. Svaka postaja može izraziti jedan dio našega povijesnog križnog puta.
Crkva će jasno izraziti i našu ukorijenjenost u kršćanstvo i ovo tlo. Nije Crkva hrvatskih mučenika uvećana replika crkve Sv. Križa u Ninu nego je ona u načinu gradnje nadahnuta našim prvim velikim umjetničkim i kulturnim dostignućima, koje izražava na poseban način spomenuta crkva Sv. Križa. Bit će i drugih znakova simbola koji izražavaju tu misao. Tako je tu i Branimirov križ, Višeslavova krstionica i dr.
Krbava je u srednjem vijeku bila jedno od jačih žarišta hrvatske kulture, posebno one glagoljske. Zato je na preslici Crkve glagoljsko slovo A (A), na kraju križnog puta bit će glagoljski zapis Popa Martinca o tragediji na Krbavskom polju 1493., a na mnogim mjestima bit će kristogram iz kojega su, prema nekim znanstvenicima, izvedena sva glagoljska slova (svakako je dokazano da je to moguće).
Kruna zgrade muzeja prema Krbavskom polju biti će izrađena tako da izražava braniteljsku ulogu Hrvatske. Još je u 10. stoljeću car Konstantin Porfirogenet zabilježio da su Hrvati sklopili ugovor sa Sv. Stolicom da neće nikoga napadati, a ako njih netko napadne da će ih braniti Bog i sv. Petar. Tu pomoć osjetili smo i u Domovinskom ratu. Naši vojnici dobili su ime branitelji.
Neće li Crkva biti shvaćena kao nadmetanje pravoslavlja i katolištva na udbinskom brdu?
Već sama činjenica da nas neki napadaju zato što će nova crkva imati neke sličnosti s pravoslavnim crkvama, a drugi da je ona u funkciji afirmacije katolištva nasuprot od pravoslavlju, pokazuje da ona nosi poruku mira i pomirenja. Već na početku rada na projektu rekao sam da ćemo svim silama nastojati da se ondje i u cijeloj Hrvatskoj uspostave takvi odnosi da nitko više ne treba bježati od svoga susjeda, kao što je bio slučaj i u najnovijoj našoj povijesti. I tu možemo dosta naučiti od prošlosti. što više poniremo u svoju prošlost to se bolje očituje naše kršćansko zajedništvo. Već sama ideja projekta postavlja svakome isto vjerničko i ljudsko mjerilo: onaj je veći koji je na ovim našim prostorima više znao podnijeti za drugoga i žrtvovati se za druge. Nećemo ovdje veličati one koji su se nametnuli drugima, nadjačali ih i pobijedili, nego one koji su ponijeli svoj križ za druge.
Kada se slijedi ta poruka još se lakše može shvatiti kako su bili u zabludi oni koji su sve skupa željeli svesti na pitanje arhitektonskih struktura i formi.
Koja je svrha gradnje još jedne crkve. Nije li nam ondje bila dovoljna župna crkva koja je u Udbini u drugom svjetskom ratu spaljena a nakon toga porušena da bi oslobodila prostor za hotel.
Ovo nije tek jedna od crkava, ovo je nacionalno svetište na čast svima onima koji su se na ovim prostorima borili za svoju subraću do krajnjih konsekvenicija: do vlastite smrti. Znati cijeniti takve ljude znači izgrađivati u društvu ispravnu vrjednosnu ljestvicu u svakom čovjeku Ono što je bilo zatrpavano, sada izranja i to tako da odražava tlo na kojemu niče i raste. U razgovoru s ljudima u domovini i inozemstvu osjetio sam kao im je ta misao bitni dio tog nacionalnog projekta. Građevina je po svojim oblicima treba izraziti i stalno svjedočiti.
Memorijalni vid bit će jako naglašen, ali nije li naša suvremena arhitektura mogla dati još bolji arhitektonski i umjetnički izričaj jednom nacionalnom projektu?
Iako sam u Rimu imao priliku slušati svjetski poznate povjesničare umjetnosti a i sam sam više godina predavao povijest umjetnosti, nisam smatrao da je dovoljno da uzmemo jednoga projektanta i da vodimo zajedno stvar do kraja. U Gospiću i Udbini organizirali smo u okviru tzv. „Gospićkih razgovora" sastanke raznih struka: teologa, kipara, slikara, vizonara. Pred svaku od tih skupina stavljana je prvenstveno gore rečena ideja kojoj je trebala naći najbolji izraz u obliku gradnje na Udbini uz Krbavsko polje. Prihvaćanjem idejnog rješenja jednog autora, ostalo je bilo još dosta prostora za obogaćivanje i „preciznije" umjetničko izražavanje. Nakon što je došlo do napuštanja prvog projekta, neki „iz struke" ne samo da nisu željeli projekt pratiti dalje nego su ga ometali. Uz to su i druge pozivali da im se pridruže. Iako su i dalje uključeni vrsni stručnjaci, moguće je da će se izostanak još aktivnije pratnje stručnjaka loše odraziti na konačni rezultat. Danas se ljude može lako zastrašiti. Tako su bilo prestrašeni umjetnici i arhitekti. Nisu se smjeli uključiti. Trebalo je imati snage i hrabrosti da taj strah ne zarazi inicijatora i investitora. Ni u jednom času nismo ostali bez potpore uglednih i stručnih pojedinaca. Nismo ih željeli izlagati medijsko stampedu. Zahvaljujemo im na podršci koja nam je omogućila da mirno idemo prema realizaciji iste one ideje koja je bila i na početku projekta. Nju projekt po kojemu sada gradimo veoma jasno izražava.