Korizmeno hodočašće Gospićkog i Otočkog dekanata u gospićku katedralu
„Kada je blaženi Charles de Foucauld ovu prispodobu pročitao jednom muslimanu u Alžiru, veli da mu je ovaj odgovorio samo to: ne vjerujem da Bog toliko voli čovjeka. Nažalost, nije ovo bilo teško shvatiti samo nekom muslimanu, nego ima veliki dio kršćana koji u to malo vjeruju. Tri lika obilježavaju ovu prispodobu: mlađi sin, stariji sin i Otac. U ocu Isus predstavlja Boga, nebeskog Oca, i njegov odnos prema čovjeku i onda kada je grešnik. U prispodobi se jasno vidi da je obitelj dobrostojeća jer imaju i sluge. Ne oskudijevaju ničim bitnim. Usprkos svemu tome mlađi sin u jednom trenutku traži od oca dio baštine za sebe jer on bi se htio osamostaliti, odvojiti. Pokazuje da nije zadovoljan u očevoj kući, ali ne kaže zbog čega nije zadovoljan.
Nema pravog razloga zbog čega odlazi, nego jednostavno: uhvatile su ga neke mušice i on uporno insistira na svome. On se lažno uvjerio, kao i mnogi mladi danas, da je svagdje bolje nego tamo gdje se nalaze. Uvjerio se ovaj mladić da će on drugdje živjeti život pun radosti i ugoda, i da će mu ruže cvasti na svakom koraku. Otac ga jednostavno ne može zaustaviti, a nema nikakvu namjeru upotrijebiti bilo kakvu silu. I mlađi sin odlazi.
Negdje u dalekom kraju mu se na početku čini da su se svi njegovi snovi ispunili. Sav njegov život postaje zabava, gozbe, djevojke, i sl. Dok su mu još bili džepovi puni ima prijatelja i obožavatelja koliko je htio. Svi mu laskaju, hvale ga i obilato koriste. Ali se džepovi brzo isprazniše. Ovako besmislenom životu kraj dođe brže nego se misli. Najednom on ostade sam, nema nigdje nikoga od tolikih koji su mu bili tobože prijatelji. On počinje umirati od gladi, ali nikoga da mu išta pruži. Svi sada vjerojatno govore: tko mu je kriv kad je budala. Potvrđuje se istina da te prvo odbace oni koji su te naveliko iskorištavali. Da nekako preživi on postaje sluga jednom žitelju u onom kraju kojemu čuva svinje. Međutim i tu živi samo jad i bijedu. Nitko mu ne pruža niti ono što jedu svinje. Od tolikog društva s kojima je organizirao bezbroj slavlja i užitaka, sada se nitko za njega ne zanima. On više nikomu ne treba. To je tajna zla. Tamo gdje osoba griješi tu će i ispaštati.
U ovom svom totalnom ponoru, veli se, da on ipak dođe k sebi. Jad i bijeda su mu otvorili oči. Postao je svjestan što je napravio, ali ostaje pitanje: što sada? U teškoj patnji on se sjetio oca, sjetio se i slugu u očevoj kući čijim životima sada zavidi. On je u tragičnoj nemoći i ne preostaje mu drugo nego naći načina da se vrati ocu i da ga on primi kao slugu. Veli se da ustade i krenu svome ocu. O čemu je sve putem razmišljao, možemo si pretpostaviti. Prije svega o načinu na koji bi trebao umilostiviti oca da ga primi. Ovaj mladić je imao sreću što je imao tako dobrog i uzornog oca. Da nije imao takvoga oca, on se nikada ne bi odlučio vratiti. Život bi mu tragično završio.
Iz svega vidimo kako obitelj može biti dobra, uistinu kršćanska, a dijete odluta, zaglibi u nekom zlu. Sve je to moguće. Međutim, istina je i to da ako su roditelji bili uzorni, oni su u srcu djeteta trajni zov da se vrati na pravi put. Prije ili kasnije roditeljski glas će u njemu pobijediti. Zadivljuje način na koji otac prima sina. Nema niti jedne riječi ukora. Otac zna da to nije potrebno. On zna da je sinu sada sve jasno i ne želi ga opterećivati držeći mu neke bukvice.
Otac zna da je sin već uvelike ispaštao svoj grijeh, da je platio ne malu cijenu svoga zla. Nema potrebe da ga dodatnim ukorima dotuče. On vidi da je sin sav slomljen i da mu treba pomoći da oživi. Otac stavlja sav naglasak na slavlje, sretan što mu se dijete vratilo. Svi koji odlutaju, nažalost, ne završe ovako sretno. Rasipnik je imao sreće. Najteži i najduži put koji je trebao prevaliti ovaj mladić nije put u daleku zemlju, ni put iz daleke zemlje nazad, nego put da dođe k sebi i da prizna svoju istinu. Spasilo ga je to što je smogao snage da kaže u sebi: „Oče sagriješih“. Nakon ovog priznanja on je postao sposoban da stvori odluku i vrati se k ocu. Dok čovjek sebi ne prizna svoju istinu nema promjene života, nema obraćenja. Rasipnik govori ocu da nije dostojan zvati se njegovim sinom, ali tada otkriva veliku istinu, a ta je da ga otac nije nikada prestao voljeti. On je ostao u očevu srcu i onda kada je bio u dalekoj zemlji. To je ta Božja ljubav koju nam nije uvijek lako razumjeti i u nju se uvjeriti. Otac organizira slavlje na koje poziva prijatelje i susjede. On se sina ne stidi. On gleda kako da sinu čim prije povrati dostojanstvo djeteta koje je sin izgubio prema ocu, ali ne otac prema njemu. Čini nam se da bi reakcija „normalnog“ oca trebala biti da određeno vrijeme skriva sina zbog sramote koju je navukao na očevu kuću, zbog ugleda koji mu je zbog njega narušen, ali ovaj otac čini sve suprotno. On poziva goste da vide sina, sretan što se on vratio.
Evo to je slika našega Boga. Takav je Bog prema nama i onda kada odlutamo. Nažalost, premalo smo svjesni ove istine. Za razliku od oca, stariji sin ima posve drugačiji stav prema bratovu povratku. Bratov povratak njega nije nimalo obradovao i on odbija da na bilo koji način sudjeluje u slavlju koje je organizirao otac. Ljudski gledano može se razumjeti reakcija starijeg sina. On ima puno razloga za takvu reakciju: zar zavređuje slavlje povratak brata koji je spiskao sva dobra živeći razvratno? Sad se vratio da bi možda ponovno dijelio s njim ostatak baštine? Na koncu i pitanje: ako se treba tako odnositi prema grešniku čemu se onda truditi i biti vjeran? Po ljudskoj logici pravda je na strani starijega, samo što otac ne rasuđuje po pravdi nego po ljubavi. Jedino ljubav može razumjeti ovakav postupak oca.
Mogli bismo ovdje odmah ustvrditi da je najveća sreća za rasipnog sina što na svom povratku nije prvo susreo starijeg brata. Vjerojatno bi se razočaran morao vratiti nazad i skončati život u jadu i bijedi. Osim toga, jasno se vidi kako je stariji brat ljut na mlađega jer mu se čini kako je ovaj proveo ugodan život prepun užitaka, na čemu mu zavidi, ljut što on nije imao tu mogućnost. On ne zna koliko je puta ovaj mlađi brat prokleo tu zemlju svojih užitaka. On ne zna ništa o njegovu umiranju od gladi, od poniženja, od očaja. Tako, lako uočavamo kako ovaj stariji sin, usprkos tome što je ostao s ocem, daleko od toga da je uzoran. Njegov odnos prema ocu je vrlo hladan. On oca optužuje da mu nikada niti jareta nije dao da se proveseli sa prijateljima. A on zapravo to nikada nije niti tražio. On kao da nije bio svjestan da je to sve i njegovo i da se s tim može slobodno služiti. On je ostao živjeti s ocem, ali na distanci. Vidimo, nije dovoljno ostati u kući, kod oca, da bi netko bio dobar. Može se ostati u kući na hladan način, na distanci od svih. Takva prisutnost postaje teška, ona opterećuje. Takva prisutnost ne donosi previše radosti ukućanima. Stariji sin je ostao kod kuće, i radio je, ali je to činio bez radosti i bez ljubavi. Ovakva prisutnost ocu nije davalo nikakvo zadovoljstvo.
Ovo nas samo upozorava da svi mi možemo biti vjernici, možemo biti u kući očevoj, ali usprkos tome naše služenje može biti hladno i bez ljubavi. Na taj način ne donosimo puno radosti svome Bogu.
Poruka ove prispodobe svima nama je, s jedne strane, vrlo utješna i radosna: imamo Boga koji nas voli kao otac i stalno čeka. Njemu smijemo uvijek doći bez obzira na naše unutarnje stanje. S druge strane ova prispodoba nas poziva da izbjegavamo napast ponašanja prema grešnicima ali i prema Bogu Ocu poput starijeg sina. Bog nas poziva da mu se pridružimo u spašavanju onoga što je izgubljeno. Isus nas moli: „Budite kao što je Otac vaš nebeski“.
Misa je započela svečanom procesijom svećenika a nakon mise hodočasnici su se okrijepili u prostorijama Caritasa.
