Korizmeno hodočašće Otočkog dekanata
Želim Preuzvišenom i svima vama predstaviti ukratko sam dekanat. Otočki dekanat proteže se na prostoru Gacke doline. Ima svoju slavnu prošlost jer je na tom istom prostoru djelovala od 1460. do tridesetih godina 16. stoljeća Otočka biskupija. Najveće okupljalište vjernika u dekanatu je Gospa Krasnarska za Veliku Gospu. Danas naš dekanat ima 16 župa: Brinje, Brlog, Čanak, Dabar, Jezerane, Kompolje, Krasno Polje, Križpolje, Kuterevo, Letinac, Ličko Lešće, Lipice, Otočac, Prozor, Ramljani, Sinac, Stajnica i Švica. U tim župama živi oko 12.500 katolika. Tu smo negdje bili pred 300 godina. Nažalost, nastavlja se smanjivanja broja
U svojoj propovijedi biskup Bogović je govorio o štovanju mučenika, Crkvi hrvatskih mučenika a osvrnuo se i na povlačenje Pape.
„Naša Biskupija ima više svojih središta. Svakako je glavno u Gospiću gdje je katedrala i biskupijska uprava. Imamo i Krasno gdje je Gospa Krasnarska, zaštitnica Biskupije. Ona se nalazi i vašem dekanatu, a iz Krasna nam dolazi i dekan koji vas je ovdje predstavio u ovom novom duhovnom središtu – Crkvi hrvatskih mučenika, koje je svetište ne samo naše Biskupije nego cijele Crkve u Hrvata. Ovo je drugo korizmeno hodočašće naše Biskupije u to središte. Poslije mise moći ćete čuti i vidjeti nešto više kako je ono nastalo.
2. Štovanje mučenika ima svoje korijene na Kalvariji gdje je razapet Pravednik – Isus Krist. No i u vrijeme dok je mržnja imala toliku snagu da je Pravednika razapinjala, on je i dalje čvrsto vjerovao u pobjedu ljubavi i sve je ljude gledao kao svoje prijatelje. A nema veće ljubavi nego život svoj položiti za prijatelje svoje. To ćete naći zapisano na oltaru glagoljicom i starohrvatskim jezikom. Svaki oltar je, naime, simbol Kalvarije gdje je Isus umro, ali i gdje je uskrsnuo, gdje je smrt pobijedila čovjeka, ali gdje je Krist pobijedio smrt za sebe i za svakog čovjeka. Papa Ivan Pavao II. osjetio je da bi se cijeli svijet, ako želi bolju budućnost, trebao okrenuti prema onima koji su bili spremni život položiti za druge, a ne prema raznim zabavljačima i razbijačima, pa čak ne toliko ni prema umjetnicima i znanstvenicima. Najveći doprinos dobru svijeta daju oni koji su spremni prikazati vlastiti život za dobro drugih. U tom smislu Crkva ima najjače temelje, od žrtve Isusove do žrtava brojnih mučenika.
Crkva u Hrvata odazvala se pozivu velikog Pape najprije time što je izgradila ovaj hram na čast svih svojih mučenika. Sada ide dalje i radi na popisu svih stradalih u drugom svjetskom ratu i poraću. Ne treba ni govoriti kako su i tada u groznim mukama mnogi pravednici stradavali. U tu svrhu postoji Komisija za hrvatski martirologij iza koje stoje biskupske konferencije Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Nastojite svi pribaviti što više točnih podatke o svojim stradalima i pomoći župniku odnosno njegovom povjereniku da se sve to zapiše i sačuva. Posebno nemojte zaboraviti podatke o vjerničkom ponašanju stradalih: je li ostalo negdje zabilježeno ili zapamćeno da se tko prije smrti pomolio, oprostio, kleknuo i sl. Nedavno je u prikrivenom grobištu kraj Zagreba otkopan kostur mladića od 16 godina koji je u času strijeljanja 1945. čvrsto držao križić u rukama. Ive Katalinić iz Senja bacio je prije strijeljanja papirić iz zatvora na kojem piše da on i drugi s njime umiru mirni i pravedni i svima opraštaju; jedan je mladić molio ubojicu da mu prije smrti dopusti izmoliti Anđeo Gospodnji. To su, bez sumnje, pravi mučenici, a takvih je zacijelo mnogo i potrebno je da njihovo vjerničko svjedočanstvo bude zabilježeno kao što su takva svjedočanstva bilježena sve od početaka Crkve. Ne mogu a da ovdje ne spomenem i ubojstvo mirnog i plemenitog svećenika Milu Ivančića koji je nedavno mučke ubijen u zavaljskom župnom stanu. Dugo je bio župnik u ovom dekanatu (1964.-1997.). Neka Gospodin pridruži u zbor brojnih hrvatskih mučenika.
Žrtve mučenika bile su plodonosne za život svijeta. U prvim stoljećima najviše mučenika bilo je 303. i 304., u vrijeme cara Dioklecijana. Nije tek slučajno deset godina poslije Dioklecijana. Njegov nasljednik car Konstantin dao je Crkvi slobodu. Od tog vremena prošlo je 1700. godina pa će ove godine ta visoka i važna obljetnica biti na mnogo načina osvijetljena. Imat ćete priliku o tome još čuti i čitati.
4. Korizmeno vrijeme je poziv da se vježbamo u nošenju svih naših životnih križeva. 11. ovog mjeseca imali smo i Dan bolesnika. Bolest i druge životne kušnje nisu tek neko nužno zlo. Za kršćanina oni su prilika da doprinesemo spasenju svojem i svoje braće. Svaki će to činiti na svoj način. Današnji papa je izabrao upravo taj dan da objavi kako mu njegove tjelesne snage ne dopuštaju da i dalje nosi tešku zadaću Petrovog nasljednika i da će za Crkvu nastaviti molitvom u samoći i nošenjem svoga križa nemoći i bolesti.
Znakovito je da je Papa izabrao Dan bolesnika kada će očitovati svijetu da zbog slabosti i bolesti odstupa od službe Petrova nasljednika. Bolest i druge životne kušnje nisu tek neko nužno zlo. Za kršćanina oni su prilika da doprinesemo spasenju svojem i svoje braće. Svaki će to činiti na svoj način. Današnji papa je izabrao upravo taj dan da objavi kako mu njegove tjelesne snage ne dopuštaju da i dalje nosi tešku zadaću Petrovog nasljednika i da će za Crkvu nastaviti molitvom u samoći i nošenjem svoga križa nemoći i bolesti. Štošta je o tom događaju napisano.
Za nas Hrvate Benedikt XVI. svakako će ostati najviše u sjećanju jer je 4. i 5. lipnja 2011. posjetio Hrvatsku. Među ostalim, za cijelu Crkvu ovaj papa će ostati kao onaj koji je otvorio Godinu vjere. On je osjetio opasnost od diktature relativizma koja ima svoje korijene u slabljenju vjere. Ako se zanemari Božja riječ, ostaje nam samo ona ljudska koja i ne može biti nego relativna, ovisna o prilikama. Kada se narušava odnos prema gore (Bogu), narušava se i odnos među ljudima. Benedikt XVI je kao vrhunski mislilac i duboki vjernik sa svojega mjesta Petrova nasljednika dobro uočio da je u svijetu poljuljano povjerenje i u ljude i u ustanove te da je potrebno uhvatiti se za sigurno i stalno, u što se možemo uvijek pouzdavati. Zato je proglasio Godinu vjere. Bog zaslužuje da mu vjerujemo, i zato što je on naš stvoritelj, i još više zbog ljubavi koju nam je pokazao po Isusu Kristu. U današnjem evanđelju čuli smo riječ Boga Oca: „Ovo je sin moj. Izabranik. Njega slušajte!“
Uzor nama svima kako treba vjerovati Bogu jest Abraham koji je na Božji poziv krenuo u nepoznato oslanjajući se samo na Božje obećanje. On je uzor i nama ovdje okupljenima. Spasonosno za nas nije to što živimo danas a ne jučer, što smo Hrvati a ne nešto drugo, što smo ovoga ili onog zanimanja, nego samo zato što smo vjernici, što smo povjerovali u Isusa Krista, što vjerujemo Crkvi koja ga naviješta.
U Otočcu se održavaju seminari za upoznavanje vjere. Drago mi je da to dobro napreduje. Zahvaljujem generalnom vikaru na krizi i za organizaciju.
U prenošenju vjere pomažu nam i razni običaji. Ja sam u popratnoj poslanici za Godinu vjere i u božićnoj poruci vjernicima Gospićko-senjske biskupije naglasio potrebu da gajimo običaje koji su poput posuda prenosili vjeru od starijih na mlađe naraštaje. Danas želim na to nadograditi novi prijedlog. Želim da se na području naše Biskupije popišu običaji cijele crkvene godine. To se može unutar župne kateheze i školskog vjeronauka. Vi mlađi pitajte svoje bake i djedove, a vi stariji nastojite im biti na raspolaganju. Bit će to na koncu izvanredan spomenik vjere naših starih i putokaz novim naraštajima.
Zahvaljujem dekanu i vašim župnicima na trudu i radu na svojim mjestima. Posebno hvala udbinskom župniku mons. Tomislavu Rogiću koji nas ove godine prvi put dočekuje kao udbinski župnik i čuvar ovog Svetišta i udbinskom župniku, kao i sužupniku Juri Tuteku, bivšem brinjskom župniku i otočkom dekanu. Drago mi je, dragi vjernici otočkog dekanata da sam danas mogao zajedno s vašim svećenicima i s vama slaviti svetu misu u ovom našem i svehrvatskom svetištu. Na svim vašim putovima neka vas prati Božja pomoć i zagovor hrvatskih mučenika.
Nakon mise hodočasnici su došli u kristu Crkve gdje im je domaćin, upravitelj svetišta i župnik i dekan Udbinski mons. mr. Tomislav Rogić prezentirao film o vremenu dolaska Hrvata na ovaj prostor pa do gradnje Crkve hrvatskih mučenika. Biskup Bogović je na kraju podsjetio o završenim fazama gradnje svetišta na Udbini te preostalim poslovima.