Korizmeno-uskrsna poslanica biskupa Bogovića
Po Kristovom uskrsnuću dvojica njegovih učenika uputila su se u obližnje mjesto Emaus, svjesni svega što se zbilo prije uskrsnuća puni životnih nejasnoća, jedan drugome ih nabrajaju, ne očekujući neki odgovor – jer ga, jednostavno, nema. Krenuli su za Isusom, bili mu suputnici na brojnim putovanjima, surađivali su na njegovim planovima i suosjećali s njime zbog nerazumijevanja na koje je kod nekih nailazio. Osjećali su i oni njega kao sebi potrebna suputnika, kao suradnika u njihovim dobrim planovima, kao supatnika u njihovim nevoljama. Odjednom su ostali sami, bez njega. Ne prati više njihove korake, ne suosjeća s njihovim poteškoćama, ne uključuje se u njihove planove. Zapravo oni više i nemaju nekih smislenih planova. No, u tom hodu pridružio im se nenametljivo jedan suputnik. Nisu ni podignuli glave da ga odmjere i vide, jer i tako su bili uvjereni da im ni on ne može ništa pomoći, da im je i, eventualna, njegova sućut bez koristi. Ali kako je put odmicao, osjećali su sve jače da taj suputnik ne samo što razumije njihovu muku, nego im stvarno može pomoći. Odjednom su spoznali da taj nenametljivi suputnik ima odgovor za sve njihove jade i čemere. Njima se, naime, pridružio uskrsli Krist. Osjetili su da su na svom putovanju sreli Boga kao trajnog suputnika i pomoćnika. Počeli su ponovno pretresati događaje vezane uz tog Suputnika i spoznali da je sve ono što su slušali i gledali od prvih susreta s njime pa do Kalvarije smisleno i spasonosno jer to potvrđuje uskrsli, živi Krist koji im se pridružio na putu i naglo promijenio ne samo njihove korake nego i njihova razmišljanja.
Sveto bogoslužje nam i ove korizme nudi brojna rasvjetljenja zbivanja na Kristovom životnom putu koja mogu usmjeriti i naše korake prema radosti i pobjedi života. Ovdje ćemo nabrojiti neka od tih rasvjetljenja s Isusovog puta koja nam pružaju čitanja od prve korizmene nedjelje do Uskrsa.
1. Ne surađivati sa Zlom
Tu muku, dramatičnosti i nerijetko tragičnosi života gore spomenute dvojice učenika proživljava svaki čovjek. Mnogi se i ne obaziru na Boga suputnika koji im se želi priključiti na njihovom životnom putu.
Nažalost, na naše životne staze ulijeću i oni koji nam ne žele dobro. S takvim se susreo prvi čovjek. Susret je bio pun velikih ali praznih obećanja. Adam je prihvatio lažne ponude i s puta u život skrenuo prema smrti. Dolazi novi Adam, Isus Krist, odbacuje Napasnika i njegove ponude i pokazuje put iz života podložna smrti u vječnost. Okupio je oko sebe ljude i učio ih putu života. Govorio je masama i pojedincima, ali je posebno vodio dvanaestoricu. Nije smatrao dovoljnim održati propovijed, pa otići, nego je tu izabranu dvanaestoricu pratio na svakom koraku, a oni su mogli spoznati da ih prati ne kako bi ih uhvatio u prekršaju i kaznio, nego kako bi usmjeravao njihove korake da ne griješe, a ako pogriješe da bi im u svom milosrđu pritekao u pomoć oproštenjem i milošću.
Slušali smo u korizmi kako je Bog pozvao čovjeka imenom Abraham da pođe onim putem koji će mu pokazati. Abraham krene s povjerenjem da ga Bog svojom ljubavlju prati. Nije se vratio niti skrenuo ni onda kada su nastale velike poteškoće. Ne odustaje ni u najtežim kušnjama pa ni onda kada je od njega tražio da za žrtvu prikaže svoga sina jedinca. Nije ni sam znao kako će se sve završiti, ali vjerovao je Bogu da je njegova ruka pomoćnica nad njime. I nije se prevario jer je s Bogom surađivao i njega slušao. Na koncu, kad se sve dobro završilo, shvatio je Abraham ono što mu je prije bilo neshvatljivo: Nisu ga napustile Božja ljubav i njegova dobrota ni onda kada je bio u teškim nevoljama. Obećanje da će od njega nastati veliki narod, ispunilo se.
No taj narod je također nasjeo uvjeravanju Napasnika kako bi mu bilo bolje da ne sluša Božje upute na putu, jer Boga ne zanimaju njegove patnje i ne treba s njime surađivati. Opet je iskustvo bilo poražavajuće. Tek kada je narod prihvatio odlazak iz Egipta onim putem na koji ga je Bog po svom proroku Mojsiju vodio, prevladane su teškoće. No i na tom putu pustinjom bilo je onih koji su govorili da treba odustati od puta i vratiti se „egipatskim loncima“. Ipak je većina slijedila Božjeg poslanika Mojsija i tako su došli do slobode.
Izraelci, dakle, krenuše, ali su stalno bili u napasti povratka, da se otmu Božjem vodstvu, Božjem suputništvu.
2. čuvati ideale i svetinje
Sin Božji postao je čovjekom i time prihvatio našu sudbinu. No, ne smije ga se izjednačiti sa svim ljudima u smislu da je sve imao što drugi ljudi imaju, i da nije ništa drugo imao što drugi ljudi nemaju. Najprije, nije imao grijeha, a svaki čovjek ga ima. On je bio i pravi Bog, a ljudi to nisu. Kad bi on u svemu bio jednak drugima, ne bi ni trebalo očekivati da ga se posebno sluša i da ga se dosljedno slijedi. Svoju različitost pokazao je pred trojicom apostola već na početku svoga javnog djelovanja kad se preobrazio pred njima i pokazao se u slavi u kojoj nije bio nijedan drugi čovjek. činio je čudesa, govorio kako nije govorio nijedan drugi čovjek. Jest, bio je pravi čovjek, ali se u mnogočemu izdizao iznad svih ljudi. Zato je zaslužio da se prema njemu odnose drukčije nego prema drugim ljudima. On svima i u svemu može biti uzor, on je jedini pokazao pravi put ljudskoga spasenja. Koji je to put, Krist je to nedvosmisleno i jasno pokazao ne samo svojim riječima nego i prvenstveno svojim životom. Neki krenuše za njim. Bili su to učenici i apostoli. Trojici apostola već na početku svoga javnog djelovanja pokazao je svoju slavu kad se pred njima preobrazio. No nije to postao njegov trajni način pokazivanja i prikazivanja. Bio je to samo privremeni bljesak njegove slave. Tražio je i od te trojice da još o tom preobraženju nikome ne govore.
Trebalo je još dugo suputništvo pa da se uvjere kako imaju doista dobroga vođu. No taj bljesak neba zacijelo je u učenicima ostavio trajan trag koji će ih čuvati da ne upadnu u monotoniju života. Postoje neki svijetli trenuci kojih se treba sjećati, postoje ideali koje treba cijeniti, da im sve izgleda jednako važno i nevažno, dobro i loše.
Živimo u vremenima kada je doista zavladala „diktatura relativizma“, kako bi rekao današnji Papa. Sve može bit dobro i loše, nema ni svetih vremena ni prostora, nema ideala kojima bi trajno bili vjerni. Isus je svoje odgajao tako da im ne bude sve jednako, da postoji dobro i zlo, da postoji lijepo i ružno, da postoji istina i laž, da postoje ponude kojima se treba oduprijeti, ali da postoje i ideali za koje se valja žrtvovati.
Nije bilo uvijek lako slijediti Isusa, ići s njime i za njim. Neki su odustali. Bilo ih je koji su taj put osporavali, koji su smatrali da je to po narod opasan put i da ga treba spriječiti. Mislili su da će taj put onemogućiti kada Isusa smaknu. Oni su htjeli ići nekim drugim putom i tražili od ostalih da njih slijede. No uskrsno jutro jasno je dokazalo koji je pravi put za čovjeka: onaj kojim je išao utjelovljeni Sin Božji. Pozicija koja je za svakoga katastrofalna – smrt na križu, za Krista je bila dobitna.
3. Razgovarati s Bogom
Na treću korizmenu nedjelju u prvom čitanju slušali smo kako su neki Izraelci mrmljali, a u evanđelju pratimo Isusov razgovor sa Samarijankom. Mrmljanje i razgovor izraz su odnosa prema svojoj okolini. Mnogi misle da imaju pravo samo mrmljati na sve oko sebe:, na krive i na prave. Iza mrmljanja redovito je osjećaj neodgovornosti. Namjesto da se samo prigovara, valjalo bi se potruditi i pokazati kako treba činiti. To znači biti pomoćnik bratu na njegovom životnom putu.
Isusu je bez sumnje trebalo mnogo vremena i strpljivosti da nauči apostole razgovarati. I oni su, poput nas, bili skloni tražiti od drugih da ih slušaju, ali ne da i oni slušaju druge. Bez slušanja drugih može biti govora, ali ne i razgovora. Valjalo bi se dobro vježbati u umijeću razgovora u obitelji, na poslu, u nevezanom društvu.
Tko znade osluškivati drugoga, znat će lakše uspostaviti i razgovor s Bogom. S nekim ljudima ne razgovaramo jer nemamo prilike, s drugima ne vidimo razloga, s trećima ne vidimo koristi. I sve to može biti opravdano. No, svakako jedan razgovor treba uspostaviti – onaj s Bogom. Bog je tu. On je naš suputnik i očekuje da uspostavimo razgovor s njime.
U životu imamo prilike razgovarati s mnogima. S nekima ćemo razgovor uspostaviti, a s nekima nećemo: bilo zato što nas on ne zanima, bilo zato što nemamo prilike. Svakako je potrebno da svaki od nas uspostavi razgovor s Bogom: iskreni i ustrajni. Samarijanka je razgovarala kod Jakovljeva zdenca. Ima mnogo mjesta gdje svatko od nas može razgovarati s Bogom.
Župna zajednica je prostor u svijetu u kojem se bolje nego drugdje čuje i prepoznaje Božji glas. Bog u njoj govori na razne načine i daje snagu da se njegova poruka može izvršiti. No jasno je da se u svijetu čuju, i to u veoma zavodničkom tonu, i glasovi Zloga, glasovi Napasnika, tako da se čovjeku više puta postavlja pitanje - napose u vrijeme kušnje – koga poslušati.
Samarijanka je u svom životu čula brojne glasove i brojne poruke. No u onome koji je s njom razgovarao na Jakovljevom zdencu prepoznala je osobu koja sve zna o njezinu životu a može joj i želi pomoći. On je veći od starozavjetnog patrijarha Jakova, on naviješta novo vrijeme. Iako je Isus znao i njezine grijehe, nije je došao za to osuditi, on joj želi pomoći. Iako je Židov, on jednako želi spasiti i nežidove. Njegova prisutnost za svakog čovjeka je dar Božji. Kad bi ti znala tko je onaj koji s tobom govori? Upoznati Isusa kao svoga spasitelja, kao dar nad svim darovima koji je radi nas i radi našega spasenja sišao s nebesa – to je najveća i najvažnija spoznaja. U tu spoznaju roditelji upućuju dijete već od početka kada ga nose na krštenje, kada ga obilježavaju znakom križa, kada ga stavljaju na spavanje, kada ga počnu hraniti, kada ga uče govoriti, hodati. Kada se taj susret s Bogom zbude u obitelji, njegova nazočnost će se mnogo lakše osjetiti u cijelom životu.
Govor Božji čujan je u crkvi. Zato kršćanin svake nedjelje ide u crkvu. Trebamo se ispitati jesmo li na pravom mjestu gdje se dobro čuje Božji glas, jesmo li Božju poruku spremni provesti u svom životu, jesmo li spremni prihvatiti i razgovor s njime?
Kako sam već rekao, župna zajednica je prostor unutar kojega je najjača čujnost Božje poruke. Svaki od nas će moći svojim slušanjem i provođenjem te poruke pomoći da čujnost bude još bolja. To ćemo učiniti ako se što aktivnije uključimo u tu zajednicu, ako nađemo svoje mjesto i svoju ulogu u njoj. To bismo željeli olakšati i kroz ovu Godinu župnih suradnika.
4. Pomoći suputniku da vidi pravi put
Na četvrtu korizmenu nedjelju slušamo u evanđelju kako je Isus otvorio oči slijepome od rođenja.
Treba se diviti tom slijepcu koji je u Isusu prepoznao većega od svih s kojima se do tada susretao. Imao je oči vjere koje su ga vodile upravo k Isusu. Ni od koga drugog nije očekivao ono što je očekivao i dobio od Isusa. Drugi su imali potpuno zdrave tjelesne oči, ali nisu u Isusu prepoznali Božjeg poslanika i glasnika Božje dobrote i ljubavi. Nakon susreta s Isusom, izliječeni je vidio pred sobom put kojim treba ići, kako se kretati između stvari i ljudi. No, nisu ga njegove oči odvele da se divi prirodnim ljepotama oko njega, da se okoristi putovima kojim su ga vodili ali ih on nije do sada vidio i poznavao. Osjetio je da je upravo Isus i pravo životno svijetlo i pravi put kojeg se treba držati. U tom svijetlu mogao je spoznati i slijediti svoju životnu stazu.
Isus je svijetlo koje može osvijetliti sve naše staze kako bismo izišli iz bespuća u koja zapadamo. Takav suputnik nam je, bez sumnje, potreban. U trenucima nejasnoća i nesigurnosti, okrenimo se tom svijetlu koje je s neba sišlo, koje svijetli u tami i tama ga ne obuze.
Kršćanin se ne smije zadovoljiti s time da mu drugi budu svijetlo. On treba imati svijetla za svoju okolinu, za svoju braću, u svojoj obitelji, na svome poslu.
5. Imati sućut prema suputniku
U Lazarovom uskrsnuću očitovala se Isusova božanska moć. On je gospodar života. No ovdje je dobro istaknuti kako je Isus izrazio sućut obitelji Marte i Marije zbog smrti njihova brata Lazara. S tom obitelji bio je tijesno povezan. Imao je i on ljudi koje je češće posjećivao i s kojima se radije družio.
Isus je došao do prijateljske obitelji kada je ona bila u tuzi i s njome je tugovao. Kada je bio došao u Kanu Galilejsku, ondje se veselio sa svatovima. Dolazio je k čovjeku do njegovih osjećaja, do njegovih potreba, u svijet njegovih radosti i nada, tjeskoba i žalosti - do onoga što on u određenom trenutku jest. Kod pravih susreta usklađuju se i raspoloženja. Tek kad se to dogodi, onda se može reći da je došlo i do međusobnog razumijevanja. Nema smisla ići tugovati na mjesta gdje je veselje, ići pjevati onamo gdje se tuguje. Došavši u obitelj koja je bila puna tuge zbog Lazarove smrti i Isus je u svojim osjećajima došao dotle da je i sam zaplakao. No iz toga njegova plača nije se razvilo prazno tješenje i beznađe, nego stvaralačka želja za životom. I uskrisio je Lazara.
čovjek se ne može uživjeti u osjećaje i potrebe svakog onoga kojega sretne. Ne može za svakoga brzo naći odgovarajuću riječ poštovanja i potpore. No, tragično bi bilo kada nas to uopće ne bi zanimalo, kada bismo bili obuzeti samo svojim osjećajima unutar jedne obitelji, unutar jednog društva, na radnom mjestu. Radovati se s radosnima, tugovati sa zaplakanima izraz je duboko ljudskog i kršćanskog poštovanja prema ljudima iz svoje okoline.
6. Ne pokolebati se u vjernosti Istini i Ljubavi
Ako se za korizmu može reći da pokreće u kršćaninu ključna pitanja života i smrti, grijeha i milosti, vjernosti i izdaje, sve je to u još zgusnutijem obliku sadržano u Velikom tjednu. Posebno dolazi do izražaja ljudska nestalnost i prevrtljivost. Ljudima se tako može manipulirati tako da danas gaze i pljuju po onome što su jučer veličali. Masa koja je dočekala Isusa na ulasku u Jeruzalem oduševljeno mu je klicala kao svome vođi i uzoru. Isus nije otišao u neku drugu sredinu i okružio se nekim drugim ljudima. Ostao je i dalje u Jeruzalemu, ali je ta ista masa (bar u većem dijelu) nakon kraćeg vremena vikala za njega da je zaslužio najsramotniju smrt na križu. Ljude se dade voditi, ali i zavoditi. Pri tom valja znati da se ovo drugo može mnogo uspješnije i češće se događa.
Mogli bismo navesti brojne primjere takva zavođenja na svim razinama života. Poznato nam je kako su neki državnici uspjeli zaluditi dobar dio svog naroda da su ih slijedili slijepom poslušnošću. Ti isti ljudi su poslije pogrđivali na sve moguće načine i bjesomučno se radovali njihovom padu.
Ima ljudi koji gotovo i ne primijete kako više nisu ono što su bili jučer. Zgodno je to izrazio jedan aforističar: „Ja jučer – ja danas: bojim se da se ta dvojica ne potuku!“ Njima je normalno da se prilagođavaju političkim prilikama, bez obzira kako se često i u kojem omjeru one mijenjale. Oni ne misle da čovjek uvijek treba imati svoje mišljenje, svoj stav. I mišljenje i stav valja mijenjati samo onda kada se pokažu neispravni ili krivi; ne onda kada se ne slažu s moćnim i bogatim, ili s onima koji pogoduje hedonističkim sklonostima.
Bilo je i ima ljudi koji su izgradili svoj stav i drže se njega bez obzira na političke ili neke druge promjene. Alojzije Stepinac držao se svoga puta u svim režimima u kojima je živio. Takvi su svim režimima sumnjivi. No upravo takvi su vjerni svjedoci istine i ljubavi prema čovjeku.
Nije se Isus promijenio u svom odnosu prema ljudima od vremena ulaska u Jeruzalem do uspona na Kalvariju. No, mnogi su se promijenili i u sebi i prema drugima. Njegov danas bio je vjeran njegovu jučer. Nije se pokolebao u svojim odnosima prema istini i u svojim osjećajima ljubavi prema Bogu i čovjeku.
7. Prepoznati u uskrslom Kristu životnog suputnika
U uskrsnoj noći slušamo kako se Bog nenametljivo pridruživao čovjeku na njegovu životnom putu. Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku i želio je biti uz njega, ali je čovjek već na početku pokušao ići bez Božje pratnje. U njemu se javlja ono vječito prisutno pitanje: Mogu li ja bez Božje pomoći, ili uz pomoć nekoga drugog? Stečeno iskustvo bilo je porazno za čovjeka. Bio je to težak pad. Rane koje je pritom zadobio neće se nikada potpuno zaliječiti. čovjek je skupo platio svoje lutanje bez osluškivanja Boga pratioca.
Dvojica učenika koji su po uskrsnuću Kristovu krenuli u obližnje selo shrvani katastrofom da ih je Bog napustio, putem su osjetili da je Bog s njima i ne samo da je došao na životne staze čovjeka, nego on želi trajno ostati s čovjekom.
Bog je uvijek tijekom povijesti vodio čovjeka putem spasenja, ali se čovjek otimao, išao svojim putem ili tražio druga savezništva. Cijela povijest spasenja svjedoči da je čovjek teško plaćao svoja odstupanja s Božjeg puta. Kao i onoj dvojici učenika, uskrsli Krist pridružuje se i nama na našem životnom putu. Krenimo s njime. Nije dovoljno da ga pratimo kako prolazi i eventualno mu zaželimo sretan put, a onda se zadržavamo na nekim svojim putovima. Bog ne napušta čovjeka ni kada je na križu. Tuga, teškoća, križ nisu znakovi odbačenosti. I to ima smisla. Traži se veća vjera, ali je ona razložna.
Krenimo s Kristom u život. Bit će to i nama razlog da se obradujemo radošću veoma velikom, poput dvojice učenika koji su se puni radosti vratili u Jeruzalem da i drugim učenicima priopće svoje životno iskustvo kako im je Bog na njihovim životnim putovima supatnik, suputnik i suradnik. Izaberimo ga i mi za svoju životnu pratnju!
U tom smislu želim Vam sretan Uskrs i sve vazmene blagdane.