KRASNO: Velika Gospa
, upravitelja svetišta Nikole Komušanca, predvoditelja mise uočnice i glavnog urednika Glasa Koncila Ivana Miklenića kao i gospićkog dekana Antuna Luketića. Liturgijsko pjevanje izvodio je združeni zbor više župa uz orguljsku pratnju bogoslova Josipa šimatovića i vodstvo Ivana Prpića špike. U glazbenom dijelu doprinos je dao i puhački orkestra DVD-a Otočac pod vodstvom Mladena Krmeca. Biskup je u početku govoreći o Marijinim mjestima i njihovoj povlaštenosti poručio: „Danas narod ide bez službenih delegacija i svojih zastupnika na razgovore i pregovore tražeći izravno od Boga znak svoga spasenja. Održat će vjernički narod svoja ročišta s Bogom uz posredništvo Majke Božje ne samo na ovom mjestu nego na brojnim drugim mjestima širom naše domovine: Bistrica, Sinj, Trsat, Vrpolje, Voćin, Aljmaš i na drugim ili manjim svetištima. Ne hodočasti narod ni da se slika ni da se o njemu piše. Hodočasti običan čovjek na kojemu stoji teret društva, a rijetko se s njima računa kada je riječ o dobru društva kao cjeline. Nije to narod koji se busa u prsa kao nepogrešiv, nego koji se udara u prsa jer se kaje. Narod koji ne dolazi da prebaci krivnju na druge, nego koji dolazi tražiti oproštenje za vlastite grijehe. U tom običnom, malom, zanemarenom čovjeku raste želja da pobijedi zlo u sebi i u svijetu. To je ona iskonska želja koja u njemu trajno živi. On ne želi biti ni antifašist niti antikomunist, on ne gradi svoja polazišta na tome da je protiv nego da je za čovjeka, za narod, za dobro svakoga. On s tugom gleda kako su u njegovoj domovini sve jači oni koji su protiv svega i svačega, a ne vidi se za što su, za što će se zalagati i boriti."
Biskup je zatim progovorio o svećeničkoj godini i sv. Ivanu Vianeyu kojeg je papa Benedikt XVI kao jedan od najučenijih ljudi današnjice proglasio uzorom čovjeka koji se od početka do kraja školovanja trebao jako znojiti za prolaznu ocjenu. No imao je ono što je važnije: ljubav prema Bogu i čovjeku. Sve znanje bez ljubavi jest đavolska snaga: znam kako napakostiti. Ivan Vijanej se rodio u Francuskoj uoči svima poznate Francuske revolucije i u vrijeme revolucionarne vlasti proživio svoje djetinjstvo. Revolucionari su rušili svaki autoritet izvan ili iznad čovjeka. Bog nije s nama. S njime ne treba računati. Nema Boga, nema Majke Božje, nebo je prazno! Treba ukloniti sve ono što nas na njega upućuje: svećenike, crkve, križeve, oltare. Prava koja su pripisivana Bogu preuzima čovjek. I tako je počelo jedno novo vrijeme u kojemu se razvija jaka struja koja ništa ne dokazuje Bogom nego samo čovjekom, koja se „oslobodila“ od Božjeg nadzora. To će imati velike posljedice za društvo i cijelo čovječanstvo to osjeća. Poznato nam je kako se iz borbe za neograničena ljudska prava i slobodu razviše antiljudski sustavi fašizam i komunizam. Sve je slobodno i na sve imamo pravo. Ne može nas u našoj slobodi i našim pravima ograničiti ni Bog ni Crkva. No, tko će onda ograničiti čovjeka u njegovim grješnim težnjama da bude iznad svakoga, da bude uvijek prvi, da drugome ograničava prava i slobodu? Nije takav autoritet nađen kada je napušten Bog i njegov zakon. Liberalizam je otvorio vrata i fašističkoj i komunističkoj diktaturi. Fašizam i komunizam pokazali su kamo vodi liberalizam kad ne vodi računa o nikome iznad i izvan sebe. Kada se borba za prava čovjeka vodi bez obzira na Božji zakon, objavljen preko Isusa Krista i kroz prirodne zakone, kada se ta borba vodi bez moralnih ograda, nužno vodi do anarhije (bezvlađa) i diktature nad čovjekom. Zato nije dovoljno biti antifašist i ujedno zaogrnut komunističkim plaštem. Potrebno je i njega zbaciti. Jednako nije dovoljno biti antikomunist s fašističkim plaštem na sebi. Neki se hvale svojim antifašizmom kao da pod njime i u njegovo ime nije učinjeno mnogo zločina nad ljudima. Treba biti humanist, a to onda isključuje i komunizam i fašizam. Dakako da to poopćivanje ne smije ići u smjeru da se nekome koji pripada jednoj ili drugoj struji odriče svaka vrijednost, svako ljudsko dostojanstvo. čovjek pojedinac je uvijek nešto posebno. Svakako se treba osloboditi jednog i drugog plašta, komunističkog i fašističkog, jer su oni u biti okrenuti protiv čovjeka. I onaj koji je u nečemu pogriješio, ne valja mu nijekati ono što je dobro. Svi smo mi grješnici, ali učinili smo i mnogo dobrih dijela. I kada osuđujemo nečiji zločin, ne prezreti dobro koje je učinio, što se često čini. Treba otvoriti mogućnost da svaki čovjek uživa sva prava koja mu pripadaju, ali da nijedan ne uzima sebi prava koja mu ne pripadaju. No, to će se dogoditi ako poraste svijest u narodu da je Gospodin s nama.
Biskup Bogović na kraju je iznio paralelu između bana Josipa Jelačića i današnje Hrvatske; istaknuvši sindrom bana Jelačića (skup više nepovoljnih elemenata koji sačinjavaju određenu pojavu). Jelačić je postao uzor branitelja Hrvatske i njezinih građana. U časovima opasnosti zazivaju ga: Ustani bane! No povjesničari također kažu da je pred kraj života skrenuo s uma. Kažu da se nije mogao nikako pomiriti s činjenicom da su on i Hrvati toliko učinili za spas Monarhije i carske kuće, a da su na koncu izigrani. Vidio je da bitke koje je vodio i u kojima je pobjeđivao nisu koristile njegovu narodu. Pobjede nisu urodile zahvalnošću. Kao da je netko drugi pobijedio. Namještali su mu na visoka mjesta one koji se nisu s njime borili, pače koji su bili na drugoj strani. Njegovim pobjedama drugi su se okoristili protiv njegova naroda. Njemu i njegovu narodu oduzeta je pobjeda, ili, kako bi rekao Matoš: „A Hrvatu siromahu, još je veći mrak u mraku otkad je pobijedio“.
Mnoge nam pouke naviru iz tog Jelačićeva izumljenja. Može se dogoditi takvo izumljenje i u naše vrijeme, kod naših branitelja, kod naših pobjednika ako se obezvrijedi njihova obrana i pobjeda. Neće se to dogoditi ako uspostavimo razgovor s Bogom, ako ojačamo vjeru da je Gospodin s nama. Može se dogoditi da pred očima ljudi naše pobjede budu zaboravljene ili oduzete, da nam oduzmu odlikovanja koja smo dobili, ali mi smo pobjednici bez obzira tko nam to priznao ili ne priznao, ako je Gospodin s nama. Molimo se Bogu da nam sačuva zdravu pamet i da mu ostanemo iskreno odani i zahvalni.