Misa Večere Gospodnje u gospićkoj katedrali
„Najvrjedniji posao radite i najveću ljubav pokazujete ljudima kada prihvaćate zadnji, najniži, ali važan posao,“ istaknuo je biskup Bogović misao vezano za večer uspostave euharistije i Isusovo pranje nogu učenicima. Ljudi su se već navikli tražiti posao svoje razine i dostojanstva. Oni niži poslovi nisu za njih. Vrijeđaju se i prijete da će u Njemačku ako im taj posao tko nudi. Isus ukazuje na dostojanstvo rada koje se mjeri po tome koliko si spreman drugome pomoći i u onom poslu zadnjega sluge, a ne samo neki elitni posao.
Isto tako Isus upire upravo u taj posao i poručuje da je to ne samo važan, nego i častan posao, čak časniji od onih drugih opranih, oglancanih, namirisanih. To razumiju samo veliki, poput Majke Terezije. Dakako, nije riječ samo o čišćenje materijalne prljavštine. Vrijedan posao radi koji vodi brigu o uklanjanju duhovne prljavštine. Simbol toga čišćenja jest uranjanje u vodu krštenika, a i na ulazu u crkvu imamo taj simbol kada se bar poškropimo vodom.
Važno je voditi brigu o vlastitoj duhovnoj higijeni, ali znati i drugima pomoći. Postalo je već neko pravilo da svaki ima pravo biti kakav hoće samo da tebe ne smeta. Ali trebalo bi nas svakoga smetati kad vidimo kraj sebe duhovnu prljavštinu na bratu, na zajednici, na narodu. Ne trebaš zato jako vikati, ali treba na tome jako raditi. Kada bismo u tom smislu mogli oprati ovaj naš grad, ovu našu domovinu! No tu se ne ide odozgora, nego od sebe. Jako je visoka vrlina znati se brinuti za osobnu duhovnu čistoću, za čistoću svoje braće,a također biti otvoren za to da nam drugi pomognu ukloniti prljavštinu s nas. Ovdje nećemo govoriti o zlu kada druge, mjesto da ih peremo, mi ih prljamo i nabacujemo se na njih raznim blatom.
Kada gledamo kako se Isus prihvatio posla, poručio nam je ne samo da treba raditi nego i koja vrsta poslova je najvažnija. Rad je potreban da možeš rasti kao čovjek, kao kršćanin, kao dijete Božje. Onaj koji radi samo za plaću, a inače ne bi ni radio, svakako je krenuo ukrivo i već je počeo skupljati prljavštinu na svoj duhovni, a i općeljudski lik. Rad vrijedi kada nije plaćen, a štetno je plaćanje nerada.Nije također samo ono rad kad koristiš ruke. Rad je ono kada učiš ili poučavaš. Moj rad potreban je meni, ali i mome bližnjemu. Ima dakako mnogo ljudi koji su se posvetili radu za druge, ali ima – nažalost - i onih koji rade kako bi naštetili drugima. Tu je na djelu duhovna prljavština za koju treba posebno sredstvo za čišćenje, ali Bog i to posjeduje.
Ima vrijednog rada koji na prvi pogled izgleda nerad. Naš Marinko prakticira duhovne vježbe u koje ulaze ljudi da bi šutjeli i u tišini slušali glas svoje duše i Božji glas. Svi su veliki ljudi znali se povući u tišinu, a neki i u pustinju, kao Ivan Krstitelj i sam Isus. Čudnovati je ali istinito da se tako najlakše čovjek susretne sa sobom, sa svojim bližnjim i sa samim sobom.
Jedna vrst takovog posla jest i klanjanje. Pustiti da ti Bog govori da ga upoznaš, da mu zahvaljuješ, da se diviš njegovoj dobroti i njegovom milosrđu. U tom ogledalu možeš vidjeti svoje prljavštine i zamoliti nebeskog Oca da ti očinsko/majčinski digne tu nečistoću, prljavštinu svojih misli, djela i propusta. To je doista nasušan posao, koji se može usporediti s onim kada kreneš drugome da mu učiniš onaj zadnji posao – pranje nogu. Ovdje kod klanjanja kao da se stavljaš pod tuševe Božje milosti koja te čisti i jača ti spoznaju što si, što je brat kraj tebe i što je Bog. U čistoći srca vidjet ćeš kako doliči Bogu se pokloniti jer je velik, da mu valja zahvaljivati jer je dobar i milosrdan; zahvaljivati mu što smo stvoreni tako čudesno, i što nam je u našoj braći ljudima dao tako divno društvo i okruženje.
Evo, tako smo povezali i pranje nogu i klanjanje. Pratimo večerašnje slavlje u tom duhu i osjetit ćemo kako smo dionici divnih Božjih djela i dajmo hvalu Gospodu! pranjem nogu. Amen.