Misa za + nadbiskupa Pavlišića
"Prihvatio se odano i predano rada našoj ličkoj, krbavskoj, gackoj, kordunskoj, senjskoj, ogulinskoj - našoj hrvatskoj zemlji. Bio je nogama i rukama, srcem i dušom na onoj našoj crnoj zemljici, nikada kao najamnik, nego kao poslenik Božji. Makar to i ne bilo zapisano u službenim spisima, svakako je svojim radom tu našu «zemljicu» pripremao da ona jednog dana bude podignuta na razinu biskupije.
Koliko je u njegovim očima bio važan za biskupiju i za cijelu Hrvatsku lički kraj pokazao je 1966. kada se kao pomoćni biskup senjsko-modruški nastanio u Gospiću i preuzeo upravu Gospića i okolnih župa. Nije imao prikladnog stana pa mu je kancelarija bila ujedno i spavaonica. Sa sobom je u Gospić doveo i neke mlade svećenike među kojima sam se i ja nalazio dva mjeseca, prije nastavka studija. Tri godine bio ste kao župnik vezani uz župu Gospić, ali u isto vrijeme također u Gospiću pripremao je osnivanje Riječko-senjske nadbiskupije, što se i dogodilo 1969. godine.
Može se reći da je nadbiskup Pavlišić u povijesti grada Gospića prvi biskup koji je u njemu stolovao, iako u ono vrijeme Gospić nije bio biskupsko sjedište. 30 godina poslije Vašeg odlaska iz Gospića dobio sam ja nalog od Svete Stolice da krenem u Gospić i da pripremim osnutak biskupskog sjedišta. Znadem da je Nadbiskup svojim djelovanjem doprinio da se ostvare uvjeti za biskupsko sjedište «preko Velebita». Radovao ste se kad je do toga došlo. Za novog biskupa nabavio je biskupsko odijelo i darovao mu svoj biskupski križ.Naše područje osjetilo je toliko puta da je u njegovim mislima i osjećajima, u njegovim brigama i htijenjima. Svjesni smo da je Gospodin još bolje vidio i još bolje procjenjuje njegov ulog u vjerskom i općem napretku područja današnje gospićko-senjske biskupije. Svjesni smo također da imamo mnogo razloga da mu budemo zahvalni i da se za nj molimo i da mu se preporučimo. Svećenicima i vjernicima laicima ostat će i dalje svijetli uzor u njihovu životu i djelovanju, u njihovom nastojanju da u duhu njegova gesla i primjera služe Istini i Ljubavi.
Za Ivana Pavla II. netko reče da je demistificirao smrt jer je pred očima cijeloga svijeta dugo predstavljao svoje umiranje. Za nadbiskupa Pavlišića možemo reći da je smrt tek mirni prijelaz iz ovozemnog u vječni život. Naima, pratili smo ga kako putuje mirno i dostojanstveno, bez grčeva i strahova, i odjednom se izgubio iz naših pogleda jer je uplovio u prostore koji su nedostupni našim pogledima: isplovio je iz vremenitosti i uplovio u vječnost, u vječni mir u Bogu. Počivao u miru Božjem!"