Misa za pokojnog Papu
Misu je predvodio biskup gospićko-senjski msgr. dr. Mile Bogović. On je blagopokojnoga Papu predstavio u svjetlu čovjeka koji je širio dobrotu. Posebno je istakao svjedočanstvo jednoga uglednika koji veli da je Papa rekao: «Što još mogu učiniti za Hrvatsku?»
U zajedništvu s biskupom danas se našlo deset svećenika iz gospićkog dekanata. Sutra svi svećenici Gospićko-senjske biskupije imaju obvezu služiti misu s narodom za Papu.
Nakon svete mise prvi se u izloženu knjigu žalosti upisao gospodin biskup. Njegove riječi su: «Ivane Pavle, hvala ti što si svojim životom pokazao kako je prava radost u tome da drugima želimo i činimo dobro, da se prava veličina stiče kroz nevolje. Biskup Mile Bogović»
Iza gospodina biskupa u knjigu žalosti su se upisali i ostali svećenici, okupljeni vjernici, pa i ministranti. Njihove riječi su jednostavne: «Hvala ti papa Ivane Pavle II. Tvoji ministranti.» Knjiga žalosti će biti otvorena do petka i dostupna u gospićkoj katedrali.
Biskupova propovijed na zadušnici za Papu
Nama svećenicima nije uvijek jednako govoriti na sprovodnoj misi. Kad se pokapa dobra čovjeka onda je lako naći materijala za propovijed. Tako bi se moglo reći i danas je ovo zadušnica za doista dobra čovjeka - papu Ivana Pavla II. Ipak nije lako govoriti iz drugih razloga. Toliko ste toga već čuli. Osim toga, pokojni papa je toliko toga dobra učinio da nije lak izbor iz njegova djela.
Ja bih počeo od izjave jednog našeg svećenika koji je bio u vatikanskoj službi. On kaže da gaje Papa jednom zamolio da mu kaže što bi još mnogo učiniti za hrvatski narod.
1. Nama je to veoma laskava želja, ali takve želje nisu bile kod njega izuzetak. Mogli bismo iz toga izvesti daje nas posebno volio jer smo i mi prema njemu pokazali veliku naklonost i ljubav. Ako bi on tako postupao samo prema onima koji su mu iskazali ljubav, ne bi to bila neka velika savršenost. On se pitao također što može učiniti dobra za svijet, za Crkvu, za svakoga s kime se sretao.
On je u tome tražio svoju radost da može nešto učiniti dobra za svakoga i za cijeli svijet. Ne činiti zato što se očekuje neki uzvrat. Kad njega ne bi bilo, izostalo bi dobročinstvo. Ne, to nije papa Ivan Pavao II. On je činio dobro poput svijeće koja na koncu kad izgori ne traži da joj okolina plati zato stoje svijetlila. Ona je jednostavno svakome svijetlila i to je dovoljno. Ivan Pavao lije činio dobro i nije to uvjetovao načinom kako su se drugi prema njemu odnosili, jesu li i koliko su mu uzvratili dobrotu. Dakako da mu je bilo drago kad je u dragima pokrenuo dobrotu prema njemu ili nekome drugome, ali on nije zbog toga drugima činio dobro.
Dolazimo do one evanđeoske: „čuli ste daje rečeno: ljubi svoga bližnjega, a mrzi neprijatelja. A ja vam kažem: Ljubite neprijatelje, molite za one koji vas progone da budete sinovi svoga Oca koji je na nebesima, jer on daje da sunce izlazi nad zlima i dobrima i da kiša pada pravednicima i nepravednicima. Jer ako ljubite one koji vas ljube, kakva li vam plaća? Zar to isto ne čine i carinici? I ako pozdravljate samo braću, sto osobito činite? Zar to isto ne čine i pogani? Pazite da svoju pravednost ne činite pred ljudima zato da vas ljudi vide." (Usp. Mt 5, 43-48; 6, l-21).
Nije Papa bio dobar prema drugome samo zato jer je očekivao da ga Bog za to nagradi. Nije on jedan od onih koji su našli načina kako se izmaknuti na neki način iz ovoga svijeta putem dobrote. On je jednostavno bio dobar, ne misleći na to da će ga zato Gospodin nagraditi. To je ono raspoloženje prema kojem trebamo rasti:
- dobro treba činiti onima koji su dobri prema tebi,
- dobro treba činiti onima koji se za te ne interesiraju,
- dobro treba činiti i onima koji su ti neprijatelji
Izgleda da je raj stanje u kojemu "Se ne traži radost ni u čemu drugome osim u ljubavi prema svemu i svima.»
2. Kako do toga dorasti, koje su najpogodnije okolnosti za takav rast?
Kada su sv. Pavao i sv. Barnaba došli u Antiohiju, piše u Djelima apostolskim: „Učvršćivali su duše učenika bodreći ih da ustraju u vjeri, jer da nam je kroz mnoge nevolje ući u kraljevstvo Božje" (Dj 14, 22). Nevolje su, dakle, te okolnosti kroz koje se vježbamo da budemo dorasli za kraljevstvo Božje. Bez njih nema rasta. Na njih tako treba gledati. Koljena se neće ojačati ako dijete samo ljuljamo u zipki. Treba se učiti i mučiti hodati po hrapavom terenu, penjući se uzbrdo i silazeći nizbrdo. Nema rasta ni u kakvoj veličini bez teškoća, napora, nevolja...
Taj nauk može se shvatiti donekle gledajući što se sve s Kristom događalo. Nama je danas lakše to shvatiti kada nam je pred očima čovjek Božji koji je privezan uz kolica, izobličena lica hodao je po svijetu.
Bile su rasprave i među teolozima zašto papa u takvim okolnostima ne sida s toga križa. On je ostao i dalje upravo zbog toga jer je i sam vidio i osjetio kako boreći se s mnogim nevoljama približava se onoj ljubavi koja je neuzvraćena došla do križa, ali i dalje je ljubila. Ljubiti u takvim okolnostima mnogo je više nego kada si ljubavlju okružen. Onaj koji nalazi smisao samo u tome da trči od užitka do užitka, taj se usmjerio prema propasti i nikada neće uspjeti narasti ni kao čovjek ni kao kršćanin. Onaj koji prihvaća izazove teškoća i križeva i bori se da ostane kao čovjek i kršćanin na nogama, da ne iznevjeri ni ljubav prema čovjeku ni prema Bogu, taj će se uzdići visoko.
Tako je Ivan Pavao II. Nosio strpljivo svoj križ i nije ga htio ispuštati do kraja jer je vjerovao daje i to prilika da bude još jači u ljubavi prema Bogu i čovjeku.
Zato je mogao svakoga iskreno zapitati: mogu li još nešto učiniti za tebe. Njemu nije ništa bilo teško jer je u nevoljama očvrsnuo i izvježbao se u svakom dobru.