Karol
Wojty³a rodio se 18. svibnja 1920. u Wadovicama blizu Krakova u
obitelji časnika poljske vojske. Kao mladić bavio se športom -
plivao, veslao, igrao nogomet i skijao. U Krakovu je 1938. upisao
studij književnosti i filozofije. Za nacističke okupacije Poljske
njegovo je sveučilište zatvareno, pa on radi u kamenolomu i studira
teologiju u tajnoj bogosloviji u Krakovu. Zaređen je za svećenika
1. studenoga 1945. Ubrzo odlazi na studije na Papinsko sveučilište
Svetog Tome Akvinskoga u Rimu, gdje je magistrirao i doktorirao
teologiju i filozofiju. Pomoćnim biskupom Krakova postao je 1958.,
nadbiskupom 1964., a 1967. papa Pavao VI. proglasio ga je kardinalom.
Nakon smrti pape Ivana Pavla I., 28. rujna 1978., Karol Wojty³a je
izabran 16. listopada 1978. za njegova nasljednika. Bio je tada
mnogima nepoznat. Danas svi znaju za velikog „hodočasnika mira“
i „hodočasnika Evanđelja“, propovjednika oprosta, pokajanja i
pomirenja te ekumenizma - papu Ivana Pavla II.
Unatoč Papinoj progresivnosti u pitanjima vodstvo Katoličke crkve, ekumenizma i otvorenosti prema vjernicima, odvažno se suprotstavio liberalnim strujanjima u pitanjima rastave braka, kontracepcije i pobačaja.
U ožujku 2000. Papa je pozvao na kolektivno ispitivanje savjesti Crkve. Prvi je papa koji je javno zatražio oprost zbog nepravda koje su katoličke skupine u dvotisućljetnoj povijesti počinile, često u ime Crkve. Taj je čin Ivana Pavla II. javnost ocijenila jednim od najznačajnijih poteza tijekom njegova papinstva.
Papa Ivan Pavao II. je patio od zdravstvenih problema još od svibnja 1981. kad je jedva preživio atentat: dok se papamobilom vozio Trgom Svetoga Petra i pozdravljao vjernike, na njega je nekoliko metaka ispalio turski desničar Mehmed Ali Agca. Papa je podvrgnut većem operacijskom zahvatu.
Prvog dana veljače 2005. Papa je odvezen u rimsku bolnicu Gemelli zbog teškoća u disanju uzrokovanih gripom. Napustio ju je nakon deset dana boravka. Nakon oporavka, Papa se prvi puta vjernicima obratio 13. ožujka. Tri dana kasnije, na početku Velikog tjedna, Papa se ponovno pojavio na prozoru, ali i po prvi put u svojem 26-godišnjem pontifikatu nije služio misu na Cvjetnicu. Prije koji dan, na Uskrs, Papa se pojavio na prozoru svoje sobe i neuspješno se pokušao obratiti okupljenom mnoštvu.
Ivan Pavao II. i Hrvati
Teško je nabrojiti sve ono što je Ivan Pavao II. učinio za nas Hrvate. Može se reći da je u vrijeme njegovih posjeta Hrvatskoj riječima izraženo mnogo toga što je bilo lijepo čuti i o čemu treba dugo razmišljati. Mnogi će s pravom govoriti da od njegovih riječi treba stvarati planove za bolje dane našega naroda i domovine, za što se i Papa molio, a u čemu nas – vjerujemo – i sada zagovara pred prijestoljem Božjim.
U sva tri posjeta narod je jasno izrazio svoj odnos prema njemu i prema njegovim porukama. Papa je svojim bliskim suradnicima rekao da je u trećem posjetu otkrio nove potencijale dobrote i plemenitosti u tom našem hrvatskom narodu. Pred tim dobrim i plemenitim čovjekom narod je pokazao da su mu drage vrline koje on naviješta i živi. Svakako nije zadnjih godina Papa mogao narod fascinirati svojom tjelesnom pojavom i pozom. On je poput magneta povukao na vidjelo one pozitivne energije u narodu, pomogao da se one izraze i da se očituju njemu, nama i svijetu. To će reći da narod vapi za moralnim autoritetima.
Jasno je da nas ta pozitivna slika o nama ne smije zavarati da povjerujemo kako nemamo i one druge, loše osobine. No dok se neki trude da nam neprestano upiru prstom u te loše osobine, Papa želi aktivirati našu dobrotu, znajući da smo tek onda sposobni nadvladati loše sklonosti kada se objedini naša dobra volja i naša plemenitost; da ćemo lakše pitati oproštenje i opraštati drugima ako se u nama pokrene dobrota i povjerenje, nego kad nas se sili da stalno padamo na koljena.
Ono što je Papa uočio u nama trebamo i mi uočiti i na tome graditi «bolje dane». Pođimo od Papine slike o nama, a ne od one koja nam se s raznih strana nameće. Taj ljepši način gledanja na naš narod preporučuje Papa ne samo crkvenim nego i svjetovnim vlastima, a ne manje i međunarodnoj zajednici. Narod je u vrijeme Papina posjeta iznio na vidjelo bogatstvo svojih plemenitih osjećaja, želja i htijenja i svi mogu i trebaju s time računati.
Kada se vidi kojim je očima Papa gledao na naš narod, postaje nam jasnije zašto je on toliko zagovarao naš ulazak u Europsku zajednicu. Istina je da on to želi i zato jer smatra da mi europskoj zajednici naroda pripadamo po svojoj vjeri i kulturi i da bismo ulaskom dobili potporu na svom putu razvitka. No, Papa nipošto nije gledao na nas tek kao siromašne prosjake od europskog bogatstva, nego i kao na one koji mogu obogatiti Europu u mnogočemu, a čime ona oskudijeva. On je vjerovao da bismo mi Hrvati pomogli Europi da obnovi svoju kršćansku dušu. Zato on nipošto ne želi da mi idući prema Europi postupno gubimo svoj kršćanski i katolički identitet. U susretu s drugim narodima treba otvoriti oči i upoznati ono što od njih možemo i trebamo naučiti, ali nipošto ne smijemo zanemariti onu iskonsku dušu svoga naroda koju je on u susretu s nama jasno pokazao i koju je dobro uočio.
Papa je vidio opasnost da se u novo tisućljeće prenesu nagomilane opasnosti iz prethodnog tisućljeća pa poziva sav svijet da se ugleda na one koji su znali živjeti i žrtvovati se za druge. Vjernim svjedocima ili mučenicima nazivao je ne samo one koji su se žrtvovali za vjeru nego i one koji su se izložili i založili za pravdu i slobodu svoga naroda. Proglašujući ih svetima ili blaženima, nama je pokazao uzore za nasljedovanje u sv. Leopoldu Mandiću, sv. Marku Križevčaninu, bl. Alojziju Stepincu, bl. Ivanu Merzu i bl. Mariji od Propetoga Petković. Kod svih njih isticao je njihovu spremnost da ponesu teret križa za drugoga.
Papa je bio nošenjem križa svoje bolesti, bio do kraja vjerni svjedok poruke koju je uputio svijetu. Govorio je kroz svoju bolest a na koncu i kroz svoju šutnju.
Njegovi posjeti Hrvatskoj imat će najviše uspjeha onda ako se njegova poruka svijetu, a posebno nama Hrvatima, promovira u što obuhvatniji projekt.
Jedan takav projekt pokrenuli smo izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika u Krbavi (Udbini). Papa je 8. lipnja 2003. u Rijeci blagoslovio kamen temeljac za tu Crkvu. Ona želi biti poziv svima nama da svojim radom i žrtvom pripremamo na ovim našim hrvatskim prostorima «bolje dane». Za to je molio i Ivan Pavao II.
Zahvalni smo Bogu što je u našim teškim iskušenjama upravo ovaj papa bio nasljednik Svetog Petra. Teško je i zamisliti da bi itko drugi imao toliko razumijevanja i ljubavi prema nama. Hrvatsku je volio i tri puta je posjetio. Kada se znade kakav je on moralni autoritet uživao u svijetu, njegov odnos prema Hrvatskoj dobiva još više na značenju. Vjernici naše Biskupije ostat će mu trajno zahvaliti i za to što je na ovim prostorima uspostavio novo biskupijsko i duhovno središte: Gospićko-senjsku biskupiju.
Hvala Bogu koji nam je dao Ivana Pavla II, hvala i velikom Papi za dobrotu kojom nas je obogaćivao. Neka ga Gospodin uvede u svoj pokoj!