Otočac: Biskup Milovan predvodio misno slavlje na Fabijanovo
Tradicionalna "Fabijanova" u Otočcu – proslava blagdana sv. Fabijana i Sebastijana, suzaštitnika župe i zaštitnika Gacke doline te obilježavanje Dana grada Otočca – održana je 20. siječnja, a predvoditelj euharistijskoga slavlja bio je mons. Ivan Milovan, porečki i pulski biskup u miru.
Svečanost je započela kod spomenika poginulim hrvatskim braniteljima u gradskom perivoju, gdje su predstavnici gradskoga poglavarstva, predstavnik Ministarstva hrvatskih branitelja, vojske i policije, kao i više udruga i ustanova položili vijence i upalili svijeće, a molitvu za poginule branitelje vodio je otočki župni vikar pop Ante Luketić s ministrantima.
U poticaju na pobožno sudjelovanje u molitvi istaknuo je da su u nju uključeni svi poginuli, nestali i umrli hrvatski branitelji – ponajprije njih 112 iz Gacke doline te također petnaest tisuća poginulih u Domovinskom ratu – ali i svi oni koji su tijekom proteklih 1100 godina hrvatskoga kraljevstva ginuli za krst časni i slobodu zlatnu. Potaknuo je na uključivanje u molitvu i naših predaka od početka IX. stoljeća, “kada je naš Borna, ‘knez Gačana’ počeo objedinjavati hrvatska rodovska naselja pa preko Gacke, Liburnije i šire povezivao naše pretka i tako započeo objedinjavanje ovih prostora gdje živi hrvatski narod…”
Potom je iz sakristije, oko Gačanskoga parka hrvatske memorije prema crkvi krenula procesija vjernika, svećenika, ministranata i biskupa, uz sudjelovanje puhačkoga orkestra otočkoga DVD-a. U crkvi je, prije misnoga slavlja župnik don Goran Antunović pozdravio biskupa i svećenike, gradsko poglavarstvo na čelu s gradonačelnikom Goranom Bukovcem i Tinom Ostovićem te Darka Nekića, državnoga tajnika Ministarstva hrvatskih branitelja i sve okupljene vjernike, a posebno predvoditelja euharistijskoga slavlja mons. Ivana Milovana, porečkog i pulskog biskupa u miru. Koncelebranti su bili župnik Antunović, biskupijski tajnik i kancelar Mišel Grgurić, bivši župnik mons. Tomislav Šporčić, udbinski župnik Josip Šimatović, krasnarski župnik Stipe Zeba, kompoljski župni fra Juro Marčinković, župnik Lešća Ivica Miškulin, otočki župni vikari Ante Luketić i Anđelko Zdeslav Kaćunko, te Jure Ladišić, duhovnik slijepih i slabovidnih, kao i predstavnici ogulinskog dekanata tounjski župnik Josip Štefančić i ogulinski župni vikar Stanko Smiljanić. Pjevanje na slavlju vodili su pjevači triju župnih zborova – dječjeg zbora “Anđeli”, VIS-a “Trinitas” i zbora “Sv. Cecilija” – s Gabrijelom Degoricija za orguljama.
U propovijedi je biskup Milovan, posvijestivši najprije značenje i važnost slavlja kršćanskih blagdana, dirljivo izrazio svoj osobni doživljaj toga slavlja, jer je dolazak u Otočac u njemu probudio živo sjećanje na vrijeme Domovinskog rata, kada je kao župnik u Rovinju s jednim lokalnim političarom dvaput dolazio u posjet mladićima iz svoje župe (i drugih istarskih mjesta), koji su u Otočcu i Gackoj kao vojnici držali položaje. Pamtim, rekao je biskup, da je sve bilo tiho, ozbiljno, pa i napeto.
Iz propovijedi mons. Ivana Milovana, porečkog i pulskog biskupa u miru
Prenoćio sam tada kod gostoljubivog župnika vlč. Pezelja, popa Vlade; kojega sam i nakon 1995. posjetio ovdje s našim župljanima, dok se on tada ponovno mučio iznova obnavljati crkvu, koju su mu susjedi iz nedalekog Poduma tijekom rata ustrajno granatirali. A s ovim dijelom naše domovine – Likom, Krbavom i Gackom koja je uz to i čakavska – vežu nas Istrane i mnoga povijesna sjećanja. Kao što je, naime, tijekom 16. i 17. st. Venecija u obalni dio Istre, pod svojom vlašću, doseljavala izbjeglice ispred Turaka iz Dalmacije, tako su se u središnji, austrijski dio Istre mahom doseljavali ljudi s ovih strana, pa tako središnja Istra ima i danas sela, vama ovdje zasigurno lako prepoznatljivih naziva (i prezimena ljudi) Otočani, Modrušani, Brinjani, Hrvatini… Kolika su to bila neprestana stoljetna stradanja i ugroženosti na ovoj povijesnoj vjetrometini, pa onda i stalna raseljavanja našega naroda sve tamo do Gradišća u Austriji i Mađarskoj, do Češke i Slovačke, do sjeverne Italije…! Mi smo nedavno obilježili obljetnicu međunarodnog priznanja Republike Hrvatske. Doista, imamo razloga zahvaljivati Bogu i svima onima koji su se naporom, žrtvom, mnogi čak životom, ugradili u njenu obranu; zahvaliti za dar slobode domovine te u svojem životu i djelovanju doprinositi njenoj izgradnji, nastojanjem oko općeg dobra, oko pravde, poštenja, solidarnosti u društvu i posebno oko zajedništva u našoj domovini (što kod nas nikad nije bilo lako).
U ovoj godini 2025., znamo, zajedno s Općom Crkvom slavimo Jubilejsku svetu godinu. Naši biskupi u prigodnoj poslanici o tome pišu: Slavimo tu godinu “kao vrijeme zahvalnosti Bogu za njegove milosne darove, ali i darovano vrijeme obraćenja, pomirenja i pokore” te našega “poslanja da se ovaj svijet… učini što skladnijim sa Stvoriteljevim naumom mira, pravednosti i istinskoga zajedništva u ljubavi” (t. 2).
Uz tu Jubilejsku godinu opće Crkve mi u Hrvatskoj ove godine dodatno slavimo svoj veliki nacionalni jubilej: 1100. obljetnicu splitskog crkvenog sabora iz godine 925., kada je – te iste godine – papa Ivan X. uputio poznato pismo “dragomu sinu Tomislavu, kralju Hrvata”… Slavimo dakle i 1100 godina Hrvatskog kraljevstva… U svezi s tim nacionalnim jubilejom naši biskupi pišu: “ako je minulo jedanaest stoljeća od tih prvih nacionalnih crkvenih sabora, oni nedvojbeno predstavljaju onu baštinu na koju se vrijedi iznova vraćati” (t. 10) Očito, tim se slavljima vraćamo na svoje duhovne korijene, ono što se danas s pravom naziva “kršćanskim korijenima Europe”. Upravo su ti kršćanski korijeni oblikovali tijekom 11 stoljeća vjeru, duhovnost i kulturu našega naroda, o čemu svjedoče i lijepi kameni spomenici Gačanskoga parka hrvatske memorije, ovdje pokraj vaše crkve. A ti nam kršćanski “korijeni pomažu i danas na novi način živjeti ljepotu evanđelja u nužnoj povezanosti osobnoga i zajedničkoga” (t. 10).
Braćo i sestre, slavimo blagdan sv. Fabijana i Sebastijana, slavimo ovdje u Otočcu danas dva slavna starokršćanska svetca mučenika, čiji je spomen ostao vrlo živim sve do danas, kako u imenima, čak i u prezimenima ljudi u našem narodu, tako osobito u trajnom njihovu štovanju u Crkvi: njihov spomen ušao je čak u Litanije Svih Svetih. Papa Fabijan, 20. nasljednik Sv. Petra, koji je vodio Rimsku crkvu besprijekorno i djelotvorno, dobro organizirajući crkveni život, uz ostalo i bilježenje djela mučenika, te je podnio smrt u Decijevu progonstvu 250.; i Sebastijan, mladi vojnik iz Milana, koji će u Rimu čak postati zapovjednikom carske straže, no u velikom Dioklecijanovu progonstvu 303. položit će svoje mučeničko svjedočanstvo, privezan za stup, isprobadan strelicama. Kršćani su od početka čuvali živ spomen na njih, kao i na druge svoje mučenike, koje su častili kao najodličnije svjedoke življene vjere, okupljali su se na njihovim grobovima i utjecali se njihovu zagovoru kod Boga.
Pitamo li se, pak, po čemu je za prve kršćane susret s evanđeljem i kršćanskom vjerom bio toliko privlačan i životno važan, tako da se je kršćanska vjera vrlo brzo širila da su zbog nje vjernici bili spremni podnijeti progone pa i samu smrt, odgovor je očito u tome da su oni doživljavali svoju vjeru kao novost, kao oslobođenje i radost. U svijetu kulta cara (koji je zapravo bio tiranin, njemu se sve moralo vjerovati i sve odobravati kao božanstvu – ali takvih “vođa” bilo je mnogo i u novijoj povijesti); u svijetu praznovjerja masa (štovanja idola – kipova od drva, kamena, metala), i u svijetu ezoterijskih praksi (raznih sotonističkih sekti i obreda)… što sve zamagljuje istinu o čovjeku i njegovu dostojanstvu i spasenju – kršćani su svoju vjeru doista doživljavali kao oslobođenje, onako kako piše Sv. Pavao: “Po Isusu Kristu oslobođeni smo od robovanja pokvarljivosti, da sudjelujemo u slobodi i slavi djece Božje” (Rim 8,21). Jer Bog nam se, po Isusu Kristu, objavio kao Otac i prijatelj čovjeka. Po daru krštenja postali smo čak njegov rod, imamo dostojanstvo njegovih sinova i kćeri. Pozvani u zajednici Crkve da u svijetu promičemo djela pravde, ljubavi i mira. Mi sami, predmet smo Božje Providnosti i brige, a nismo prepušteni nekoj krutoj sudbini, besmislu života i tami smrti. Doista, “po Isusu Kristu oslobođeni smo od robovanja pokvarljivosti, da sudjelujemo u slobodi i slavi djece Božje.
Poštovani vjernici, braćo i sestre, misleći na današnje vrijeme u kojem mi živimo, vidimo velike sličnosti s vremenom staroga poganstva. Na djelu je danas, kako vidimo, novo poganstvo: kod mnogih – vjera da će znanost i tehnički napredak riješiti sve probleme, kod drugih pak samo velika materijalizacija života, kruti individualizam i traženje slobode od svega, a ignoriranje osnovnih normi morala Deset zapovijedi koje su upisane u samu narav čovjeka; vjera da je čovjek samo malo razvijenija životinja, a smrt je i tako konac svega… Veliki teolog papa Benedikt XVI. rekao je jednom da mu se čini “kako je neki tamni veo prekrio duhovni pogled modernog čovjeka.
Promatrajući takvo duhovno stanje svijeta u kojem danas živimo, gledajući duh novog poganstva koje je velikim dijelom preplavilo našu nekoć kršćansku Europu (koja kao da je zaboravila ili se čak odrekla svojih kršćanskih korijena); gledajući stanje i u našoj domovini Hrvatskoj, jedan je naš svećenik nedavno konstatirao: “Nas svećenika u Hrvatskoj ima 3000, ali zato ima čak 10.000 vračara, gatara, prognostičara budućnosti, i to registriranih, koji plaćaju porez!” Doista, koliko je današnji svijet pun nevjere i praznovjerja, pun utjecaja zloduha, demona… Čini nam se da zli duh, sotona, vrši danas svoj utjecaj na jako mnogo načina: preko televizije, filmova, nasilja, pornografije, droge, promicanja protunaravnih veza i protuživotnih stavova, klevetanja i ocrnjivanja po medijima…
Prvi kršćani živjeli su u svijetu poganstva. Ali kršćanstvo je u onaj svijet poganstva znalo unositi nešto novo i duhovno nadasve snažno. Preko malih kršćanskih zajednica koje su se okupljale, hranile se evanđeljem, molitvom i euharistijom – znalo je unositi novi pogled na život i svijet, na Boga i čovjeka, stvarati nove bratske odnose među ljudima, odnose povezanosti s bližnjima i karitativne solidarnosti sa svima. Kršćanstvo je to činilo tiho, na način kvasca koji iznutra, svojom nevidljivom nutarnjom snagom, prožima živote pojedinaca, obitelji i pomalo cijeloga društva. Papa Benedikt govorio je da budućnost Crkve u Europi danas vidi upravo u takvim malim duhovno živim i jakim crkvenim zajednicama.
Braćo i sestre, slavimo blagdan svetih mučenika, naših zaštitnika. Slušajući riječ Svetoga pisma, uvijek suvremenu, živu i novu (jer govori srcu svakog čovjeka), misleći na primjere davnih ali i naših suvremenih mučenika Stepinca, Bulešića, Drinskih mučenica… mi promišljamo o našem životu i današnjem vremenu. Slušamo sve to uronjeni u nove kulturološke okolnosti i izazove današnjice.
I svjesni smo kako vjera više ni kod nas nije sama po sebi razumljiva. Praktični i teoretski ateizam, vjerska indiferentnost, izbjegavanje pripadnosti Crkvi, bili su pred 100 godina rijetkost. Danas osjećamo sve više vjersku nepismenost novih generacija. Prisutna je vjerska bezvoljnost, temeljne postavke morala stavljamo na kocku, a čini se da ni zvona u mnogim župama više ne pozivaju na misu. Svjedoci smo k tome da za izrugivanje vjere i šalu na račun Katoličke Crkve nije danas potrebna nikakva hrabrost, naprotiv.
Očito je, potrebno nam obnoviti snagu vjere kakva je nadahnjivala mučenike i sve zrele vjernike tijekom povijesti Crkve. Ova Jubilejska godina pravi je poziv na takvu obnovu vjere preko naših okupljanja i hodočašća, duhovnih obnova i obnove vjerske prakse. Živa i jaka vjera pomoći će nam da ne budemo tek fasadni kršćani, neangažirani i neutjecajni, nego da je kao dio svog duhovnog identiteta svjedočimo svagdanjim ponašanjem, svojim riječima i djelima, upravo cijelim našim životom u obitelji, na radnom mjestu, u društvu, posvuda.
Mučenici nas uče temeljnoj istini života: radost i osobno ispunjenje nije u traženju komotnosti i privilegija te u izbjegavanju svake žrtve, nego naprotiv u služenju dobru i darivanju sebe, iz dana u dan, ustrajno i vjerno.
Sveti Fabijane i Sebastijane, molite za nas, da i mi suvremeni kršćani, ustrajemo na tom putu, u svjetlu Evanđelja koje nam je Isus Krist donio. Amen.
Na kraju misnoga slavlja župnik je najprije zahvalio biskupu Milovanu za odaziv na predvođenje misnoga slavlja, ali posebno za dirljive riječi o višestoljetnoj povezanosti Istre i Gacke, kao i za snažnu i poticajnu propovijed nadasve aktualnu u sadašnjim hrvatskim i europskim okolnostima.
Župnik je također zahvalio svećenicima koji su predvodili trodnevnicu za to slavlje, uključujući biskupa Marka Medu, te udrugama i pojedincima koji su na razne načine pridonijeli tome slavlju, te je sve pozvao na druženje u dvorištu pastoralnoga centra. U sklopu toga neizostavno se “zavrtjelo” i tradicionalno pučko kolo, podsjećajući tako na drevna vremena, u kojima su naša dekanatska slavlja privlačila vjernike iz svih župa.
preuzeto: IKA
Galerija fotografija
