Pokop vlč. Marka Cvitkovića
U ime svćenika pokojniku se zahvalio mons. Tomislav šporčić, a zatim je predstavnik vjernika župa koje je pokojni vodio izrekao toplu riječ zahvale. Među rodbinom pokojnika bio je pokojnikov brat vlč. Milan Cvitković, župnik u Rijeci (Vežica). Nakon sprovoda slijedila je misa zadušnica u katedrali koju je predvodio biskup uz koncelebraciju 40-ak svećenika. Na kraju mise vlč. Milan Cvitković zahvalio je svećenicima, vjernicima i sestrama za podršku i pomoć bratu Marku u njegovom pastoralnom radu i bolesti.
Vlč. Marko Cvitković rodio se 24. rujna 1944. godine u švici (kod Otočca) u obitelji Josipa i Lucije r. Majer. Osnovnu školu je pohađao u rodnoj švici, a potom gimnaziju u Pazinu. Nakon odsluženog vojnog roka (Skoplje, 1963. - 1965.) pohađao je dvije godine studija filozofije u Zadru, a potom i tri godine teologije u Rijeci. Zaređen je za svećenika Riječko-senjske nadbiskupije 29. lipnja 1969. u Otočcu. Kao duhovni pomoćnik djelovao je u Krivom Putu i Senju (1969. - 1970.), te potom kao župnik župa Donje Pazarište, Aleksinica i Klanac (1970. - 2004.) i župa Smiljan, Bužim, Brušane i Trnovac (2004. - 2008.). Vlč. Cvitković je bio povjerenik Gospićko-senjske biskupije za misije, te je organizirao duhovnu skrb za bolesnike u gospićkoj bolnici i domu za stare i nemoćne.
Sućut župana ličko-senjskog g. Milana Jurkovića: Poštovani oče
biskupe, u ime Ličko-senjske županije i moje osobno primite izraze
najiskrenije sućuti povodom smrti dragog nam velečasnog Marka
Cvitkovića koji je svojim životom i djelom uvelike zadužio cijelu
Ličko-senjsku županiju.Župan Milan Jurković sa suradnicima."
Riječi sućuti biskupa hvarsko-bračko viškog mons. Slobodana štambuka predsjednika vijeća za misije pri HBK:
"Uz smrt velečasnog Marka dičnog radnika na njivi Gospodnjoj primite
moju sućut i isto molim Vas prenesite ožalošćenoj rodbini neka mu dobri
Bog dade mjesto među svojima a svima vama neka bude utjeha i
blagoslov.Biskup Slobodan predsjednik Vijeća za misije."
Riječi sućuti dr. Milana špehara nacionalnog ravnatelja papinskih misijskih djela: "Poštovani oče biskupe povodom srtvi svećenika Marka Cvitkovića dijecezanskog ravnatelja papinskih misijskih djela u vašoj biskupiji izražavam vam svoju iskrenu sućut moleći za pokojnikov vječni mir u Gospodinu. Molimo i za plodve njegovog svećeničkog i misijskog služenja. Dr. Milan špehar nacionalni ravnatelj Papinskih misijskih djela.
Sućut Udruge slijepih i slabovidnih osoba Ličko-Senjske županije:
Oče biskupe, jutros smo čuli tužnu viJest da nas je zauvijek s ovog
svijeta napustio vlč. Marko Cvitković i preselio se u vječnost. Pokojni
Marko bio je član naše udruge svega nekoliko mjeseci i mi smo mu
pomogli da ostvari svoja prava koja nažalost nije dugo koristio. Vama
Oče biskupe u ime svih članova našeg društva i svoje osobno ime
izražavamo sućut. Pokoj vječni daruj mu Gospodine. Počivao u miru.
Predsjednik udruge slijepih i slabovidnih osoba Ličko-senjske županije
vlč. Jure Ladišić.
Oproštajne riječi i propovijed biskupa Bogovića na sprovodu Marka Cvitkovića (umro 23., a pokopan u Gospiću 24. srpnja 2008.)
Uvod na groblju
Izražavam sućut rodbini, napose bratu svećeniku Milanu. Vjernicima župa kojima je pokojnik upravljao.
Dugo je Marko nosio teški križ svoje bolesti, posebno ovu posljednju godinu kada je izgubio i vid. Nije bilo Iako ni nama koji smo bili svjedoci njegove patnje, a kamo li njemu. Na početku ovog pogrebnog obreda želio bih izraziti zahvalnost medicinskom osoblju gospićke bolnice koje je učinili sve što struka te ljudska i kršćanska ruka može pružiti bolesniku. Posebno ovdje ističem brigu i izravnu pomoć ravnateljice Opće bolnice u Gospiću dr. Marije Ilijevski Vrkljan i kirurga dr. čedomila Vukeliča, koji su imali mnogo strpljenja i razumijevanja za Markove duševne i tjelesne slabosti. Osjetili smo da mu poklanjaju pažnju kao daje iz kruga njihove obitelji. Hvala im!
Propovijed
Na groblju smo čuli više o Markovu životu. Našli smo se oko oltara da prikažemo za njega žrtvu koja je podnesena i za njega i za svakoga od nas. U toj žrtvi slušamo riječi: Tvoju smrt, Gospodine, naviještamo, tvoje uskrsnuće slavimo, tvoj slavni dolazak iščekujemo. Zajedno slavimo i smrt i uskrsnuće. Zato je smrti oduzet žalac. Želimo ovdje gledati na smrt ovoga našeg svećenika u okviru kršćanskog umiranja ispunjena vjerom i nadom.
1. Marko je često znao reći: Više nisam sposoban za život. O kad bi me Bog uzeo! Bio je već umoran i opterećen. Osjetio je svu bijedu svoga ljudskoga tijela i osjetio da mu ono više nije mjesto gdje može boraviti. Ono je svakim danom bilo sve bolesnije i slabije. Zato je sve više rasla želja da mu Bog dade neke bolje uvjete za život nego je imao u bolesnom tijelu. Sve je više osjećao da ni rodbina ni prijatelji koji su ga posjećivali, ni sva pažnja koju mu bolničko osoblje pruža ne može spasiti ugroženi život. Sve više je rastao u spoznaji daje ljudski život u Božjim rukama i da se Bogu treba preporučiti.
Onaj koji ne vidi neki drugi okvir unutar kojeg je moguć život nego samo tijelo, jasno je da se svojim tijelom želi predstaviti ljudima: svojom mladošću, svojom snagom, svojom ljepotom. Tijelu treba posvetiti svaku njegu, njegovim zahtjevima uvijek zadovoljavati, u njemu tražiti jedni smisao i radost života. Vidimo kako se danas mnogi uvelike proklamiraju tijelo kao jedina vrijednost, po njemu ocjenjuju tko vrijedi više tko manje. Dakako da u tim okvirima nije mogao vidjeti ulogu bolesti i slabosti. Hoće li ti imati vremena spoznati prave domete i vrijednost ovoga ljudskoga tijela? Hoće li imati priliku naučiti koje su njegove granice i da je ono nesposobno sačuvati bogatstvo ljudskog života. Ono to bogatstvo može sačuvati samo onda kada u Božjoj stvaralačkoj ruci doživi preobraženje u uskrsnuću od mrtvih.
2. Sveti Pavao je shvatio domete vrijednosti tijela pa je vapio: Tko će me osloboditi od ovoga bijednoga tijela. Marko je dugo bolovao i zato je dugo proživljavao taj osjećaj da su okviri koje mu njegovo tijelo nudi jako slabi i da bi bilo dobro da ga što prije Bog uzme iz tog tijela i da mu dade bolji životni okvir, onaj koji je uskrsnućem zadobio Isus Krist u tijelu svome slavnome.
Povodom „oslobođenja" od bijednoga tijela našeg pokojnika, dobro je da i mi još bolje promislimo, držimo li svoje dragocjenosti u glinenim posudama? Smatramo li da sve bogatstvo našega života može držati ovo naše smrtno tijelo? Bila bi to prava zabluda i životni promašaj. Vrhunsko je znanje znati umirati i umrijeti, doći do prave spoznaje našega početka, našega životnog oslonca i našega prijelaza u vječnost.
Valja gajiti čvrstu vjeru da naše blago nije ovisno samo o ovom tijelu u kojemu sada živimo. Posebno je to, dakako, važno za svećenike. koji naviještaju život u uskrsnuću da i sami dorastu do tih spoznaja kako ne bi strepili kada osjete da se narušava okvir našega života koji nam daje „bijedno tijelo".
3. Marko je bio svećenik naše Gospićko-senjske biskupije.
Gledajući ljudski osjećamo da je s njime još jedna snaga izgubljena na njivi naše biskupije. Nije to ove godine jedina! I njegov sumještanin Ante Cvitković pogođen je teškom bolesti tako da nije više aktivni djelatnik u našem pastoralu. Župnik Generalskog Stola Josip Rafaj je ubijen u župnom stanu. Medije gotovo i ne zanima ubojica. Traže se i konstruiraju krivnje ubijenoga. Kandidat za stalnog đakona i naš stalni zaposlenik Krunoslav Kičinbači doživio je moždani udar. Imamo i još drugih nedaća koje je pogodilo ove godine naš prezbiterij.
Ljudski gledajući, to su nenadoknadivi gubici. No mi vjerujemo da se duga Markova patnja, teški udarac koji je dobio Ante, klevete na račun Josipa, nemoć koja je zatekla Krunoslava, da se sve to može ugraditi u duhovni rast i obnovu naše Biskupije, da će Bog zbog tih nevolja koje su naše svećeničko zajedništvo pogodile probuditi nova zvanja i dozvati nove radnike svoju njivu u našoj Biskupiji.
Zato naše ljudsko srce tuguje za Markom i za drugom pokojnom braćom, ali naše vjerničko oko i sada, također iza Markove Golgote, nazire svitanje uskrsnog dana. Molimo se u ovoj svetoj misi da naš Marko uđe u taj dan svjetlosti i života u Bogu.
Pokoj vječni daruj mu, Gospodine, i svjetlost vječna neka svijetli našemu bratu i svećeniku Marku. Amen
Govor generalnog vikara mons. mr. Tomislava šporčića u ime klera Gospićko-senjske biskupije
Poštovana i rastužena rodbino, subrate u svećeništvu brate pokojnog Marka vlč. Milane,Sestre Mira, Zdenka i Draga, nećaci i nećakinje, sinovci i sinovkinje te ostala rodbino. Primite našu iskrenu sućut zbog smrti pokojnog vlč. Marka. Iako je njegova teška i duga bolest ukazivala i na ovaj događaj koji nas je ovdje okupio. No, smrt je uvijek ona koja iznenađuje, uvijek se nadamo i čekamo oporavak pa i onda kada to možda svojim riječima ne izražavamo. Pokojni Marko, kako je svima manje-više znano teško je bolovao. Bio je suočen s križem kojega nije lako prihvatiti. No, čitavog života bio je s njime suočavan. Rođen je u brojnoj obitelji Josipa i Lucije r. Majer. 24. rujna 1944. godine u švici. U Svici je pohađao i osnovnu školu. Otac mu je službu zvonara i mežnjara. Imao je prilike od najranijeg djetinjstva vidjeti potrebu pomaganja Crkvi i crkvenom djelovanju. Vjerujemo da se iz te blizine s Crkvom i rodilo u njemu svećeničko zvanje. Nakon osnovne škole odlazi u Pazinsko sjemenište gdje završava klasičnu gimnaziju. Nakon odsluženja vojnog roka u Skoplju od 1963-65.) započinje filozofsko-teološki studij u Zadru (dvije godine) da bi nastavio u Rijeci (tri godine) Za svećenika riječko - senjske biskupije . je zaređen u Otočcu, 29. lipnja 1969. Službovao je najprije kao duhovni pomoćnik u Krivom Putu i Senju (1969.1970). te potom kao župnik župa Donje Pazarište, Aleksinica i Klanac (1970.-2004.) i župa Smiljan, Bužim, Brušane i Trnovac (2004-2008). Osim svojih strogo župničkih dužnosti predavao je vjeronauk u srednjoj školi ali i latinski jezik. U gospićko-senjskoj biskupiji je bio povjerenik za misije.
On se radovao svome svećeničkom pozivu i radu. Sjećam se njegovog školovanja i studiranja kojeg je predano vršio u vidu pripreme za svoje svećeništvo. Djeluje je tu radost sa svima nama. S radošću očekivao svoju mladu misu. Radovao se i malim uspjesima. Svoju radost izražavao je na različite načine, a osobito s pjesmom. Volio je pjevati, imao za to i smisla. Markov život najviše karakterizirala jedna predanost radu i dužnostima. Sjećamo se njegove marljivosti u školi i na studiju. Njegovih nastojanja da do kraja shvati ono što uči. Životu je prilazio s krajnjom ozbiljnošću. Možda je radi toga često doživljavao i nerazumijevanje. On nije taktizirao, bez okolišanja. Imao se dojam da želi prihvatiti doslovno, bez okolišanja. Radovao se uspjehu, osobito uspjehu na njivi Gospodnjoj. Želio je biti Pastir svojim vjernika pa i onda kada radi bolesti fizički to nije mogao. Nije se dao pokolebati niti onda kad možda nije dobronamjerno od njih shvaćen. Kao u godinama kad se, po odredbi nadbiskupije, selio iz župe Sv. Jakova u D. Pazarištu u Požarišta Klanac. Tada je proživljavao teške dane.
On se radovao svome svećeništvu i svećeničkom radu. Marko je svoje svećeništvo shvaćao zaista kao poslanje za koje se treba zalagati i koje treba koristiti sve svoje sile i sposobnosti da bi ga što bolje izvršio. Savjesno se pripremao za propovijedi. Mnogo je čitao i meditirao. I u tome je uživao.Zato se može shvatiti njegova teška kriza kad je uslijed teškog dijabetesa ostao bez vida. Drugima je rado prepričavao stoje pročitao, do kakvih spoznaja je došao. Žalostio gaje neuspjeh. Promišljao kako stvari podignuti na veću razinu, posebno što se tiče pastoralnog djelovanja. Svoje svećeničko djelovanje započeo neposredno nakon II. vat. Sabora. Nije ga zanijela neka euforija velikih promjena u Crkvi, ali je znao uvažavati nova promišljanja i naglaske. Sa subraćom svećenicima je uvijek sačuvao dobre odnose i prijateljske veze. Hvala mu za to prijateljstvo! Znao je priznati drugima njihov rad i uspjehe. Kao povjerenik za misije svom se dušom zalagao da i kod nas svećenika pobudi veću brigu za misijsku djelatnost.
Svoj svećenički život proveo je u Lici. Godinama (34 godine) proboravio je u Pazarištima. No, kad je otišao i samo do Gospića nije mogao prežaliti svoje dotadašnje župljane, s kojima je tolike godine proživio, za koje je radio i za koje se žrtvovao. Stoga je i odabrao da bude pokopan ovdje u blizini svojih župljana, koji će ga se vjerujemo dugo sjećati
i biti mu zahvalni. Vjerujem da će se teško naći poslije njega koji bi toliko volio ovaj kraj i ljude. Bio je svjestan da Gospodinu služi služeći Božjem narodu.
Dragi Marko! Vjerujemo i nadamo se da te Gospodin nagrađuje i prima u svoj stan, u svoje zajedništvo. Neka Ti bude milostiv i za ljudske slabosti! Neka Ti Gospodin bude svjetlost i spasenje. Živi u Domu Gospodnjem, uživaj milinu Gospodnju i Dom njegov gledaj za kojeg si radio i posvetio ovaj zemaljski život. Neka ti je laka ova lička, hrvatska gruda.
Govor g. Ivana Lulića u ime pastoralnih suradnika i vjernika župa na kojima je djelovao vlč. Marko Cvitković
Dragi i poštovani naš župniče, cijenjeni vlč. Marko, čast mi je u ime svih vaših župa i župljana, a posebno Pazarišta, Klanca i Aleksinice, gdje ste djelovati preko trideset godina pokušati izreći riječ zahvalnosti.
Pamtim Vas od svoje osnovne škole kad ste nam poslije nastave u Klancu držali vjeronauk zbog kojeg smo bili prozvani pred razredom. Došli ste na teme gdje je trebalo otklanjati strah uliven u duše ljudi i predrasude prema Crkvi Božjoj koje su komunističkim sustavom odnosno ideologijom ateizma ucijepljene u naš mentalitet i život na ovim prostorima.
Bili ste graditelj i poduzetnik, obnovitelj zapuštenih sakralnih objekata, a iznad svega odličan propovjednik i apostol Riječi koja je donosila Boga koji nam se otkrio u Isusu Kristu kao prijatelj čovjeka.
Bili bi zanimljivo čuditi brojne Nikodeme koji su k Vama došli obnoć da ih drugi ne vide na početku devedesetih da bi se učili polako i diskretno štovanju Krista pripremajući se na sakramente. Vi ste nas pratili vjerno i sućutno u godinama Domovinskog rata. Pomagali ste nam ovdje i u inozemstvu.
Vaše svećeničko i ljudsko djelovanje živi su u nama po podijeljenim sakramentima krštenja, prvim pričestima, sklopljenim ženidbama, ispovijedima, ispraćajima naših pokojnika i nadasve tolikim svećeničkim euharistijama. Po Vama smo bili povezani s velikim događajima Crkve bilo kao neposredni sudionici i hodočasnici, bilo da ste nam o njima govorili.
Bili ste otvoreni osobnoj molitvi, meditaciji i kontemplaciji osobno Bogu i zato ste prepoznali znake vremena u kojem se više cijeni sudionici nego učitelji. Na vaša vrata smo mogli pokucati u svako doba noći i dana kada je trebalo nekoga hitno odvesti u bolnicu.
Živjeli ste u skromnim uvjetima života jer ste premalo mislili na sebe, a uvijek ste bili gostoljubiv i velikodušan. Kada sam kupovao svoj stan rado ste mi pomogli oko novca.
Bili ste otvoreni novome i svježini. Sjećam se kako ste davne 1985. godine nas 15 laika koje je odgajao prof. Tomislav Ivančić potakli da držimo trodnevne misije na način katoličkog seminara za evangelizaciju crkve kada smo tri dana intenzivno svjedočili, učili susresti živog Boga moleći za otkrivanje duhovne dimenzije Boga u nama. Govorili smo o Isusu Kristu kroz kratke temeljne kateheze. Ta otvorenost laicima, pokretima, medijima, razmišljanju, čitanju, spremnosti na evanđeosku logiku zračila je iz Vas i pobjeđivala s Vama.
Ovo je veoma fragmentarno iz mojeg skromnog zapažanja. A onaj koji Vas je već primio i kojeg bezuvjetna ljubav nosi sve nas, neka blagoslovi Vaš tragove dobrote i neka Vas zagrli svojim milosrđem. Tamo gdje ste Vi već mi tek putujemo. Svi smo ovdje tek pred odlukom za život. Molite da naš izbor bude Isus Krist u kojem je punina smisla, sva istina, sloboda, svjetlo koje prosvjetljuje. Gdje god Vas nismo s ljubavlju cijenili oprostite nam, a mi Vama od srca opraštamo.
Lijepo je što se bili naš župnik Marko, Božji prijatelj i svjedok Isusa Krista, pa i u patnji koja vas je toliko pogodila.
Zahvala vlč. Milana Cvitkovića na kraju mise u gospićkoj katedrali.
Braćo i sestre! Pri kraju ovog našeg euharistijskog susreta i zajedništva prigodom posljednjeg oproštaja od mog brata Marka želim se u svoje ime i u ime obitelji najtoplije zahvaliti svima koji su za života bili uz njega, bili njegova potpora u njegovom svećeničkom životu i radu, koji su bili njegov oslonac i potpora na njegovom životnom putovanju.
Najtoplije zahvaljujem gospodinu biskupu preuzvišenom g. Mili Bogoviću, braći svećenicima, medicinskom osoblju gospićke bolnice koji su bili uz njega, bdjeli u njegovoj bolesničkoj postelji, s njime suosjećali, hrabrili ga, svima koji su se trudili ublažiti njegovu bol.
Zahvaljujem svim onima dragim osobama koje su dijeleći s nama našu žalost izrazile nam iskrenu sućut.
Zahvaljujem se u svoje ime i u ime rodbine, svima vama koji ste ga došli ispratiti na vječni počinak.
Svima vama za vašu dobrotu i ljubav neka Gospodin uzvrati svakim dobrom.