Posjet bolesnicima Opće bolnice u Gospiću
Na svetoj misi okupljenim liječnicima, medicinskim sestrama i bolesnicima otac biskup u propovijedi poručio je:
"Papa Ivan Pavao II. ustanovio je ovaj Dan bolesnika prije 25 godina sa željom da se društvo učini više osjetljivim za bolesne i nemoćne ljude. Taj Dan bolesnika nema za cilj da se potakne ljude da jedan dan u godini budu posebno pažljivi prema bolesnima i tako izvrše svoju ljudsku i kršćansku dužnost. Bilo bi jako žalosno kada bi pažnja prema bolesnim i nemoćnim bila samo jedan dan u godini. S ovim danom se samo želi jače posvijestiti da bolestan čovjek nije manje vrijedan čovjek, nego naprotiv, da zaslužuje posebniju ljubav i pažnju. Biti bolestan nije sramota, to je ljudska stvarnost s kojom će se susresti svi ljudi, u teškom ili manje teškom obliku. Nažalost, živimo u kulturi koja bolesne i nemoćne često doživljava kao beskorisne, samo kao teret zbog toga što nisu aktivni i što ne privređuju.
Kako je žalosna ova stvarnost! Na sreću Bog tako ne gleda. Bolesni i nemoćni su privlačili Isusovu posebnu pažnju. Nikada nije indiferentno prošao pored patnika. Mnoge je ozdravljao i pomagao, a da oni to nisu ni tražili. Svim svojim učenicima ostavlja kao zadatak brigu za bolesnike. Kada ih šalje uvijek je tu i konkretni zadatak: bolesne liječite.Ne znači da se može sve bolesnike izliječiti, ali se patnje mogu olakšati. Kada govori o Posljednjem sudu Isus podcrtava da je jedan od razloga osude ili spasa i u tome da li smo bolesne pohodili. Isus se poistovjetio sa bolesnicima.Onima koji su osuđeni veli: „Bijah bolestan i ne pohodiste me“. Oni ga pitaju: „Kada smo te vidjeli bolesna, a nismo ti pomogli?“. Isusov odgovor je: „Ono što ne učiniste jednom od onih najmanjih, meni ne učiniste“. Na taj način je htio dati do znanja svima da pružajući pomoć bolesnima čine dobro djelo samome Bogu. A za to Bog mnogostruko uzvraća. „Blago onomu koji misli na uboga i slaba ...“.
Draga braćo i sestre! Svjesni smo svi da nije lako biti bolestan; nije lako u bolesti biti strpljiv; nije lako prihvatiti i s ljubavlju nositi ono teško što nam u životu nadođe! U bolesti je uvijek moguća i neka pobuna protiv Boga. Toliki postavljaju pitanja: „Zašto je to Bog meni dao?“; Što sam ja zgriješio pa me Bog ovako kažnjava?“ Kada bi bolest ili križ bili Božja kazna onda bi mogli ustvrditi da je i Isus bio teško kažnjen. Ali to ne stoji. Istina je da nekada čovjek bude baš kažnjen nekom patnjom, ali to ne znači da ga je Bog kaznio, nego zlo koje je činio. Ako netko napravi neki zločin pa završi u zatvoru i onda tamo trpi, ne može se reći da ga je Bog kaznio, nego ga je kaznilo zlo koje je počinio. Kada Bog dopušta neke patnje ne daje ih da bi nekoga kaznio, nego zato što ima povjerenje u to osobu da će znati svoje patnje strpljivo nositi i Njemu prikazivati, onda te patnje imaju spasiteljsku moć. One su zalog Božjeg blagoslova za mnoge. Najviše blagoslova ovoj zemlji su donijeli mučenici, patnici, koji nisu izgubili strpljivost i dobrotu srca, koji su u tišini svoje duše patnje Bogu prikazivali. Kada pogledamo cijelu povijest spasenja: najjača iskustva Boga i najjače susrete s Bogom ljudi su doživljavali u svoj patnji. To može izgledati čudno, ali je duboko istinito.
Za Dan bolesnika izabran je blagdan Gospe Lurdske. U Lourdes na taj dan hodočasti bezbroj bolesnika jer su tamo mnogi iskusili ozdravljenje ili neku nadnaravnu snagu s kojom su mogli vedrije nositi svoje patnje. Marija je od davnine od kršćanskog puka prozvana: „Zdravlje bolesnih“. Kršćani su joj to ime dali iz svojih životnih iskustava Marijine pomoći i zagovora. U tolikim našim marijanskim svetištima imamo ploča s napisanim zahvalama Mariji na daru ozdravljenja ili drugim različitim pomoćima. Marija nam je dana za majku. Kakva bi to bila majka kojoj bi bilo svejedno što joj dijete trpi? To ne bi bila majka. Mariji Majci nije svejedno zbog patnje ni jednoga od vas. Molite joj se, i nećete ostati bez snage i utjehe.
Dragi bolesnici, Crkva puno drži do vašeg života. Bez vas bi Crkva bila puno siromašnija, ostala bi bez toliko blagoslova. Nemojte niti pomisliti da je vaš život manje vrijedan, da nema smisla, bez obzira o kakvoj se bolesti radilo. Mi smo vam zahvalni što strpljivo i s ljubavlju nosite svoj križ, što ste usprkos patnjama ostali oslonjeni na Boga, jer ako se izgubi Boga što nam onda ostaje? Želim ovdje odati iskrenu zahvalnost i medicinskom osoblju bolnice.
Dragi liječnici, medicinske sestre, i svi drugi koji radite u ovakvim ustanovama, posao koji vi radite ne može raditi svatko. Vaš posao je poseban poziv. Znamo svi da vam nije lako. Vaše služenje košta puno. Vi se stalno morate boriti da vam ovi bolesnici ne budu samo pacijenti, samo brojevi, nego braća i sestre koji su potrebiti ne samo lijekova koje im svaki dan dijelite, nego i vaše ljubavi i ljudske pažnje. Nije lako svaki dan i prema svima živjeti i iskazivati tu pažnju i ljubav. Bolesnici su ljudi koji često mogu biti teški, jer vide samo sebe i svoju muku. Bio sam duže vrijeme u bolnici i to sam vidio. Biti s bolesnicima uvijek strpljivi, ljubazni, je ne malo herojstvo. Nitko u bolnicu rado ne ide, i kada dođe donese sa sobom nešto gorčine, tjeskobe, jada. Vi im ne liječite samo tijelo nego i duh, da duhom ne klonu.
Zahvalni smo Bogu za vaš poziv i vaše služenje. Molimo Boga za vas da uzmognete živjeti taj svoj poziv u plemenitosti i ljubavi, i da vam ovo služenje bolesnima bude istinsko posvećenje i put spasenja. Naša Biskupija je odlučila da ovu godinu na posebniji način posveti otajstvu ljudske patnje. Patnje nisu samo fizičke. Mnogi ljudi, napose mladi si oduzimaju život ne zato što su fizički bolesni, nego zbog drugih duhovnih, duševnih i moralnih patnji u kojima se lako uvjere da je njihov život izgubio svaki smisao. Osim toga, koliko je obitelji koje trpe ne zbog toga što imaju fizičkih bolesnika, nego zato što imaju drugih nedaća koje su još puno teže od fizičkih bolesti.
Biblija tako kaže: „nema lijeka bolesti oholnika“. Tako vidimo da se i oholost naziva bolešću i to teškom. Koliki trpe zbog oholih ljudi, od agresivnih ljudi, od mrzovoljnih ljudi, od nepoštenih i nepravednih ljudi, od pijanica i kriminalaca, od razbojnika i terorista. Zamislite si u obitelji živjeti stalno sa mrzovoljnom osobom, sa grubom i nasilnom osobom, sa osobom kojoj je svađa gotovo kruh svagdašnji, ... Pa zar ovo nije još puno teže od fizičke bolesti?! Moramo nositi svaki svoj križ. Nemojmo misliti da je naš najteži. Ima i puno težih. Istina, trebamo moliti za zdravlje, ali i još više za to da s ljubavlju i strpljivošću znamo nositi svoj križ. I ovo je itekako važno. Nemojmo u patnji biti kao oni koji samo kukaju i svojim kukanjem opterećuju i druge. Molimo Boga da nas patnja učini plemenitijima i osjećajnijima prema patnjama koje nose drugi.
Stoga, bez obzira na našu patnju gledajmo uvijek da li postoji načina da možemo u nečemu pomoći drugima. Tako će naša patnja postajati lakša, a naše snage puno jače."
Nakon svete mise biskup, u pratnji ravnateljice i medicinskog osoblja, obišao je neke od odjela gdje se susreo s bolesnicima kojima je dao riječ ohrabrenja u nošenju s tjelesnim patnjama.
