Posveta oltara u crkvi Sv. Ivana Krstitelja u Gračacu
Gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić pohodio je u nedjelju 30. lipnja 2019. župu Sv. Jurja, mč. u Gračacu te je u samostanskoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja predvodio misno slavlje i posvetio novi kameni oltar te u njega ugradio moći bl. Miroslava Bulešića. S biskupom su koncelebrirali župnik fra Tino Labrović i kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić, a uz domaće ministrante, asistirao je bogoslov Bruno Lovaković.
Biskup je u propovijedi tumačio nedjeljno Evanđelje u kome evanđelist Luka opisuje Isusov put prema Jeruzalemu. Na tom putu, Isus doživljava četiri susreta. Dok u prvom ljudi Njega odbijaju, u ostala tri Isus odbija, ili barem obeshrabruje, svoje sugovornike. Naime, Isus želi prenoćiti u jednom samarijanskom selu ali ga Samarijanci ne žele primiti, jer nisu bili u dobrim odnosima sa Židovima. U Ivanovom evanđelju nalazimo kako Židovi nazivaju Isusa Samarijancem, kada mu se žele narugati. To je za njih bio pogrdni naziv. Isusa gotovo, ne zanimaju ti sukobi. Njegov odnos je prema Samarijancima vrlo korektan: Milosrdni Samarijanac, žena Samarijanka, gubavac koji je ozdravio i vratio se zahvaliti bio je Samarijanac. Isus i Samarijancima želi navijestiti Radosnu vijest, ali ga oni ne prihvaćaju jer ide u Jeruzalem. Isusa sve više odbacuju. Učenici to odbijanje ne mogu prihvatiti i traže oganj s neba da ih uništi. Isus ih kori. To je poruka kršćanstvu svih vremena: kršćanstvo ne smije biti fanatizam, nasilje, osveta ... Isus poštuje njihovu slobodu, pa makar bila odbijanje. On osvaja ljubavlju ne silom. Nakon ovoga slijede tri ponude za nasljedovanje Isusa, od kojih su dvije spontane i jedna Isusova inicijativa. Dobiva se dojam, u sva tri slučaja, kao da Isus želi njihovo odbijanje. Međutim, ako se pogleda malo bolje, otkriva se lako da Isus ne želi ugasiti entuzijazam, nego razbiti iluzije. On želi posvijestiti obveze koje treba prihvatiti, žrtve s kojima se treba suočiti, na odricanja koja se ne mogu izbjeći. Zašto se prvi nudi? Vidi Isusova čudesa, njegovu snagu duha, vidi u njemu sigurnost za sebe. Isus zna razlog zbog kojih želi biti s njim i zato razbija njegove iluzije. Učenik mora biti spreman riskirati, izgubiti, dati život za druge, a ne tražiti vlastitu komotnost. Rekao je nekima, jednom zgodom: "Ne tražite me jer ste vidjeli znakove, nego jer ste jeli one kruhove i nasitili se." (Iv. 6,26). Traže Isusa zbog svoje sigurnosti i komotnosti ....
Učenik mora, prije svega, biti sigurnost drugima, a ne onaj koji traži sigurnost od drugih. Isusov učenik nije osoba koja želi najprije osigurati sebe, nego raspoklanjati sebe. Drugi veli da će za Isusom, ali neka mu dopusti da prije pokopa oca. Ovaj misli čekati sve dok mu ne umre otac da vidi što će mu pripasti od baštine, pa će onda za Isusom. Opet vidimo da je u prvom planu osobni interes, zato ovaj nije prikladan da bude Isusov učenik. U trećem slučaju imamo spremnost, ali nešto kasnije, ne sada. Mora se, najprije, oprostiti s ukućanima, a to znači osigurati sebi dio baštine. Čovjek se mora odazvati kada ga Bog zove, a ne kada on odluči. Odgađajući, poziv može ishlapiti. U Isusovu pozivu nema popuštanja, nema kompromisa, nema ublažavanja zahtjevnosti, nema lažnih niti naivnih obećanja. Traži se potpuno predanje, posvemašnja zauzetost te nepovratni i radikalni izbor. Treba prihvatiti Isusove riječi, Njemu vjerovati.
Pod ovom svetom misom posvetit ćemo novi oltar u ovoj župnoj crkvi Svetog Ivana Krstitelja. Oltar je središnji dio ili srce svake crkve. Oltar nije dio nekog crkvenog namještaja, nego oltar predstavlja samoga Isusa. Svećenik na početku i na završetku misnog slavlja uvijek ljubi oltar. To je poljubac Isusu, izričaj ljubavi prema Isusu i čini to u ime cijele sabrane zajednice. Ime oltar dolazi od latinske riječi „altare“, a znači „žrtvenik“. To je mjesto na kojem su narod i svećenici prinosili različite žrtve Bogu, bilo životinjskog bilo biljnog podrijetla. Žrtva se stavljala na oltar kao prinos Bogu, a onda se od nje uzimao dio za blagovanje obitelji koja je tu žrtvu prinijela. Po blagovanju te žrtve, od Boga posvećene, dolazili su u zajedništvo s Bogom. Bilo je tako tijekom cijele ljudske povijesti, od Kajina i Abela pa nadalje.
Oltar je i u Starom Zavjetu predstavljao Boga i po tome on posvećuje sve prinose koji se na njega stavljaju. Sâm Bog to objavljuje i daje narodu do znanja, kako čitamo, da je „oltar presveta svetinja Jahvina“ (Izl. 30,10). Oltar je, dakle, nešto „presveto“, a to je naziv i za Boga. Zato su ljudi u Starom zavjetu podizali oltare ili žrtvenike na mjestima Božjeg ukazanja, ili posebnih Božjih intervenata. Bog je to mjesto posebno posvetio, a onda oltar predstavlja Božju prisutnost na tom mjestu. Ljudi, dolazeći oltaru, dolazili su k Bogu. Zato su na oltar prinosili svoje darove Bogu. S Isusom, prestale su žrtve tog oblika, jer se sam On prikazao Bogu kao žrtva za spasenje ljudi, i slaveći euharistiju na oltaru, vjernici blaguju samoga Isusa te tako imaju ne samo poseban odnos s Bogom, nego Boga primaju u svoje srce, u svoju nutrinu. Za drugim oblicima žrtve vjernici više nemaju potrebu. Isus je postao žrtva, on je i veliki svećenik koji sebe prikazuje Bogu, ali on je i oltar, žrtvenik. U vazmenom Predslovlju molimo: „Prinosom svoga tijela u pravoj žrtvi križa ispunio je starozavjetne žrtve, predao sebe za naše spasenje te ostaje zauvijek i svećenik i oltar i žrtveni Jaganjac.“ (Vazmeno predslovlje, V).
Isus, slaveći prvu euharistiju sa svojim učenicima, anticipirao je svoju žrtvu u kojoj će samoga sebe prikazati na križu. Isus je za žrtvenik upotrijebio jedan stol, stol za blagovanje. Tu, na tom stolu, na tom oltaru, Isus je Ocu prikazao i darovao učenicima svoje tijelo i svoju krv. Isus pretvara kruh u svoje tijelo. Taj kruh pruža učenicima riječima: „Uzmite i jedite ovo je moje tijelo koje se za vas daje.“ Zatim uzima čašu s vinom govoreći: „Ovo je krv moja koja se prolijeva za sve ljude.“ Isus anticipira svoju žrtvu na križu. Zato i u svetoj misi imamo poseban odnos između oltara i križa, jer je i na jednom i na drugom ista žrtva: Isus. Križ je uvijek ili uz oltar ili na oltaru. Isus i križ su jedno. Isus i oltar su jedno. Zato se kod posvete oltara, pri mazanju svetim uljem, pravi pet znakova križa koji označavaju pet Isusovih rana na križu.
U crkvama se posvećuje oltar samo ako je kameni. To stoga, što je Isus samoga sebe definirao kao „zaglavni kamen“ na kojem je sazidana njegova Crkva, jasno, u duhovnom smislu. Oltar je tako slika tog zaglavnog kamena, slika Isusa. Isus je oltar na kojem on prikazuje Bogu svoje tijelo i svoju krv, tj. sebe kao žrtvu, ali je Isus i oltar na koji mi prikazujemo sebe Isusu, kao i sve druge za koje molimo, koje Isusu prikazujemo kada dođemo u crkvu. Na naš dar Isus uzvraća svojim darom, s darom samoga sebe. Zato Isus, kako nam navodi evanđelist Matej, prigovara Židovima što su u svoju praksu uveli zakon da najveću vrijednost nema žrtvenik, oltar, nego žrtva koja se prinosi, tj. ta životinja ili plodovi zemlje. On im veli: „Slijepci! Što je više: žrtveni dar ili žrtvenik koji posvećuje dar?“ (23,19). Isus želi istaknuti da je žrtvenik ili oltar najsvetije mjesto jer predstavlja samoga Boga. Oltar posvećuje sve ono što se na njega prinosi i prikazuje.
Evo, draga braćo i sestre, ovo je značenje oltara koji danas posvećujemo, u kojemu sigurno ima i vaših priloga, odnosno vaše ljubavi. Isus vam neće ostati dužan. Nemojte nikada dopustiti da ovaj oltar, koji je podigla vaša vjera i vaša ljubav, bude prazan, da na njemu nema vaših prinosa, odnosno vaših molitava, vaše zahvalnosti Bogu, vašeg srca. Najdraži prinos Bogu koji mu mi možemo prinijeti jesmo mi sami. Apostol Pavao piše prvim kršćanima: „Zaklinjem vas, braćo, milosrđem Božjim da prinesete sebe kao žrtvu živu, svetu i ugodnu Bogu.“ (Rim 12,1). Ako na ovaj oltar ne prinosimo sebe Bogu, ostat će prazan. Bog više voli prinos osobe negoli prinos ne znam kakvog i kolikog zlata ili srebra. Mi na ovaj oltar prikazujemo Bogu i naše slabosti, naše nemoći, naše grijehe. I to Bog rado prima kao naš prinos, ali pod uvjetom da mu s tim prikazujemo i našu iskrenu želju da budemo bolji.
Stoga, pozivam vas da danas prinesete na ovaj novi oltar sebe sa svim poteškoćama i mukama, ali i sa svim dobrim željama i nakanama. Prikažite na ovaj oltar i sve članove vaše obitelji, napose vašu djecu i mlade, vaše starce i bolesnike, vaše siromahe i bijednike. Bog će sve ove vaše prinose primati i posvećivati, a s ovoga oltara davati će vam snagu za borbu s poteškoćama i protivštinama života kojih će uvijek biti. Ali neće biti takvih poteškoća koje se s Božjom snagom ne bi mogle pobijediti. Amen,“ završio je propovijed Biskup.
Na kraju svete mise fra Tino zahvalio je biskupu Zdenku što je pohodio župu i posvetio oltar te mu u znak zahvalnosti poklonio reljef sv. Jurja izrezbaren u drvetu. Na kraju svete mise biskup Zdenko zahvalio je fra Tinu na predanom služenju u župama koje su mu povjerene. Nakon svete mise biskup se zadržao s narodom u druženju ispred crkve.
s. Robertina Medven
Galerija fotografija
