Povodom uhićenja gen. Gotovine
Takvom oku je dovoljna slika uperene cijevi prema Savi pa da zaključi kako je Hrvatska izvršila agresiju na Bosnu i Hercegovinu. Takvima je dovoljno da iz jedne nedovoljno jasno izrečene rečenice jednog svećenika ili – ne daj, Bože, biskupa - pa da zaključi kako cijela Crkva nedosljedna, da podržava zločin, i tome slično. Zlo oko ne želi vidjeti da je agresijom prostor etnički očišćen (250.000 nesrba protjerano!), pobijeni mnogi nevini ljudi, crkve i kuće razorene, da četiri godine ti ljudi nisu mogli posjetiti ni grobove svojih dragih, da su sa tih prostora građani, gradovi i sela na dometu topništva. Agresori nisu željeli da se u etnički očišćen prostor vrate prognanici zato su pregovori bili uzaludni. Vojna akcija hrvatske Vlade zaštitila je gradove od topničkog gađanja, vratila ljude svojim doduše porušenim kućama i spasila od humanitarne katastrofe i ponavljanja Srebrenice u muslimanskoj enklavi Bihać, omogućila povratak i obnovu kuća svim prognanima građanima bez obzira na nacionalnosti ili vjeru, dakako i Srbima. To je to zlo oko, zla volja, metoda zloće kojoj je dovoljna jedna mrlja pa da donese opću optužbu i osudu.
Takvo oko nadvilo se još prije na Hrvatsku i Hrvate koncem osamdesetih godina prošlog stoljeća, a poznate su nakane i rezultati toga gledanja. Metode se razlikuju, ciljevi su slični: treba razgraditi postojeće. Moćni ne šire strah oko sebe samo oružjem. Oni smatraju svojim pravom da od pojedinosti donesu opće zaključke. Zato im treba i u nas usmjeravati pogled na loše detalje, ili – kako bi se to reklo – individualizirati i procesuirati. Suđenje se proteže u nedogled, dok se ne poluče postavljeni ciljevi. Može li itko pred takvim okom izgledati nevin?
2. Nakon što je uhićen Ante Gotovina, naša Vlada nas uporno uvjerava da će Sudište u Haagu dokazati generalovu nevinost jer činjenice govore Gotovini u prilog. Kod nas mnogih, i pored te upornosti Vlade, ostaje i dalje razumljiva nevjerica jer smo stekli dojam da je to Sudište do sada sustavno razvijalo svoju tužiteljsku kreativnost prema onima koji su s Gotovinom bili u prvim redovima obrane od agresije, tj. tražilo je uporno njihove slabosti. Nisu u tom gledanju ni do sada bile bitne činjenice, nego postavljeni politički ciljevi.
Kad bi tu bila riječ samo o jednom sudištu, mogli bismo reći da je takvim ustanovama u naravi dokazivati postojanje nezakonitih djela, a ona druga ga ne zanimaju. No, rečeno Sudište formulira već dulje pogled jedne moćne politike na Hrvatsku i na korake kojim je ona koračala prema svojoj samostalnosti. Zato akcije haškog Sudišta prema Hrvatskoj imaju dodatnu težinu.
Za uhićenje Gotovine to je Sudište angažiralo gotovo svu svjetsku policiju, a hrvatskim je građanima stalno preko svojih emisara nudilo pitalicu: Što biste učinili da sretnete Gotovinu? Od mogućih odgovora nudio se jedini kao ispravan: Prijaviti ga policiji! Optužnica protiv Gotovine, iako je svima jasno da je ona neutemeljena, čitana je u cijelosti pred televizijskim kamerama. Nije li uostalom i na temelju dosadašnjeg znanja o tom Sudištu opravdan naš strah da će ono i dalje rado primati lažne svjedoke i lažne transkripte da dokaže svijetu kako je trebalo - zbog Gotovine - cijelu Hrvatsku držati na optuženičkoj klupi? A kakva je lakoća optuživanja svega i svakoga kod Carle del Ponte, od fratra do Svete Stolice, a da pri tom ne osjeti da treba voditi računa o tome je li tko bio krivo optužen ili povrijeđen!
3. Slijedi druga nevjerica. Nije li Gotovina bio i ostao samo izlika zato da se cijeli Domovinski rat i Hrvatska država mogu stalno gledati zlim okom? Snagama koje stoje iza Haškog sudišta nije do sada bilo u interesu da operiraju cjelovitom slikom događanja, tj. da vode računa o tome zašto je došlo do rata i kome je on trebao, tko je agresor a tko je napadnut. Nije to Sudište neinformirano o svemu što se dogodilo. Upravo u tome i jest opasnost – i naša bojazan - što se ne operira činjenicama, što one postaju nevažne u političkoj igri.
Nameće nam se uvjerenje da se nastavlja drugim sredstvima vršiti agresija na Hrvatsku i na rezultate koja je ona izborila Domovinskim ratom, da se povijesni procesi planski usmjeravaju drugim smjerom od pravca kojim je Hrvatska krenula. Zato se kreće metodom od otkrivanja loših detalja kako bi se njihovim poopćavanjem došlo do općih zaključaka.
4. Znamo da će neki reći da smo se na svećeničkom sastanku trebali baviti samo Danom Gospodnjim, a ne poslom za koji su zaduženi političari. Budući da smo svakim danom u kontaktu s ljudima svakog zanimanja i usmjerenja, osjetili smo njihove bojazni i nevjerice. S njima ih dijelimo i želimo ih i u njihovo ime iznijeti, iako smo svjesni da je sve ovdje rečeno naš narod u više navrata i na razne načine pred našom javnosti već rekao.
Mi smo svjesni da nas Bog gleda dobrim okom, koje vidi sva dobra djela što smo ih učinili; koje oko vidi i ono loše, ali ne zato da osudi nego da pokaže kako se to može popraviti. Vjerujemo da On djeluje u svijetu. Molimo ga svednevice da nas oslobodi od zla oka. Preporučujemo svima da se u ovo božićno vrijeme mole Gospodinu da i nama i našim tužiteljima dade dovoljno svijetla kako bismo prevladali svaku tamu i služili istini u ljubavi. Daj, Bože, da se svi naši gore spomenuti strahovi i nevjerice pokažu krivima!