Predstavljanje knjige o s. Žarki Ivasić - Gospić
Nažalost, arhivska građa u Hrvatskoj je uništena - ostalo je sačuvano teko oko 2%, a i to je dobrim dijelom falsificirano, istaknuo je Vukić, navodeći povjesničare Jurčevića i Dizdara ter novinara Grbelju. Naime, broj osuđenih na smrt višestruko je u tim dokumentima manji od stvarnog broja. Što je očito iz usporedbe s podatcima u Gospićkom spomen zborniku, u izdanju Ogranka Matice hrvatske u Gospiću, u kojem nisu upisane sve žrtve, a koji donosi da je na području Gospića, Karlobaga, Kosinja, Pazarišta i Perušića ubijena 1991 osoba (a po navedenoj arhivskoj građi 455 osoba na cijelom ličkom području). Najviše ljudi ubijeno je bez suđenja, dokazane krivnje i prava na obranu, obično u suton i praskozorje, što potvrđuju izvodi iz raznih svjedočenja. Na kraju je gosp. Vukić poimence naveo točne lokacije svih 14 masovnih grobnica u Gospiću. U drugom dijelu svojega izlaganja, ilustrirajući ga svjedočenjima preživjelih, Vukić je opisao odnos tadašnjeg režima prema Katoličkoj crkvi i njenim ljudima, što zorno oslikavaju kakvo je bilo stanje u Gospiću kada je suđeno časnim sestrama Žarki Ivasić, Hubertini Džimberg, Veroni Fostač, Luciji Radošević i Eutihiji. Navevši kako su partizani na kraju rata podignuli optužnicu protiv se. Žarke i sestara koje su radile u bolnici u Otočcu, Vukić je zaključio da nas sudbina mučenice s. Žarke Ivasić obvezuje da do kraja rasvijetlimo njeno mučeništvo. Ali ne radi osvete, već "da probudimo umrtvljeno hrvatsko povijesno pamćenje, da se njena tragedija i tragedija drugih hrvatskih mučenika ne ponovi ter da je ne dožive novi naraštaji."
Mons. dr. Mile Bogović, biskup gospićko-senjski, svoje je izlaganje započeo pitanjem: "Zašto vraćati u sjećanje te događaje?" i odmah odgovorio: "Ne zato da zamrzimo mučitelje!" Jer, gajiti, širiti ili umnažati mržnju uvijek je zlo. Stoga, naglasio je biskup, kada govorimo o ljudskim zlodjelima, želimo reći što nije dobro da itko čini. No ne manje važno jest da izrazimo poštovanje stradalima, jer oni su to zaslužili. Kršćani su uvijek cijenili svoje mučenike, istaknuo je mons. Bogović, i što je to bilo u većoj mjeri, toliko je i Crkva bila jača. Međutim, u Hrvatskoj poslije 2. svjetskog rata "nametnuta nam je šutnja o našim stradalnicima. Moglo se o njima govoriti, ali samo loše. Stvorena su nova mjerila što je dobro a što je zlo", podsjetio je biskup, naglasivši da nije dobro ako se jednostavno sada govori obratno, nego je potrebno da se govori istinito. "Treba prekinuti šutnju o nevino stradalima. To je zadatak današnjeg naraštaja. Koji tu šutnju podržava, podržava i onaj sustav", rekao je biskup, naglasivši da je upravo knjiga s. Veronike Popić najbolja prilika da nadvladamo šutnju o takvoj patnji. "Ne valja se koncentrirati na zločine, ali nemamo pravo šutjeti o veličini patnje. To je ozdravljenje društva. Bolest je bila veličati mučitelje a o mučenima govoriti samo loše odnosno ne govoriti ništa", posvijestio je biskup, dodavši da ne dopustimo da se ta bolest i dalje širi među nama.
Govoreći o knjizi, mons. Bogović je podsjetio da sestra Žarka nije vezana uz Gospić niti po svome porijeklu niti po svome radu, već po svome mučeništvu, jer je tu osuđena i pogubljena. Prije toga djelovala na u Gračacu (1932.-1935.) i u Otočcu (1939.-1943.). Njezin grob je u našoj sredini, naglasio je biskup, dodavši da je ona na čelu kolone od tisuća pobijenih, u kojoj su i dva gospićka svećenika: katehet Vladimir Kargačin i župnik Dragutin Kukalj, jer Gospić je bio jedno od većih stratišta u Hrvatskoj nakon drugog svjetskog rata. Stoga će čitatelj knjige o sestri Žarki, rekao je biskup Mile, moći vidjeti kako se to zlo sručilo na jedan život, na jednu osobu, na jednu redovnicu. "Iz te knjige se može jasno spoznati karakter te društvene bolesti, ali se ne može spoznati razmjere njezine razorne djelatnosti. Možemo sa sigurnošću reći da ni jedna osoba od tisuće stradalih nije do danas tako jasno, zorno i detaljno opisana kao što je Žarka Ivasić." A to je učinjeno zahvaljujući trudu s. Veronike Popić, ali i sestrama milosrdnicama koje su upravo s. Žarku izabrale kao najsjajniji primjer odnosa tih sestara prema svakom patniku, tj. prema svakome koji treba pomoć, ter dokle treba ići ta spremnost da se pomogne svakome potrebnom pa čak i svome neprijatelju.
U svojoj knjizi, podsjetio je biskup, s. Veronika prati s. Žarku od njezinoga rodnog Krašića do gospićkog groblja, od krštenja u krašićkoj crkvi do strijeljanja uz gospićku crkvu Sv. Marije Magdalene. Najprije predstavlja jednu katoličku obitelj u kojoj raste Julijana Ivasić. Potom opisuje njezin život kao s. Žarke u Družbi sestara milosrdnica. Najteži dani svakako su bili oni ratni, koje je dobrim dijelom provela na ličkom području – u Otočcu. Ondje su se izmjenjivale međusobno neprijateljske vlasti, u bolnicu su dolazili partizani, ustaše i domobrani, ali svaki je od njih bio čovjek u potrebi, a s. Žarka je svima pružala jednako svoju ruku pomoćnicu. Zatim su, nakon pada Italije, partizani otišli razoružavati u primorje talijansku vojsku i ostavili nebranjeni Otočac. Protivnička vojska je to iskoristila i osvetnički se ponijela čak i nad ranjenicima. Jasno, trebalo je naći za to krivce pa je ubrzo strijeljan kapelan Zvonko Žilavec, zajedno s dvadesetak drugih Otočana. A uskoro su među zločince ubrojene i časne sestre. No one će i dalje, na drugim mjestima pomagati partizanskim ranjenicima, ali je na kraju rata nekome trebalo više "zločinaca" u redovima Katoličke crkve pa su i sestre došle na optuženičku klupu. U knjizi je posebno detaljno obrađeno suđenje s. Žarki. Recenzent dr. Josip Jurčević navodi kako je pisanje knjige o s. Žarki dosljedno "provedeno prema koncepcijskim i metodologijskim standardima suvremene povijesne znanosti. Zbog toga ova knjiga može poslužiti kao ogledni primjer izuzetno kvalitetnog znanstvenog povezivanja tipično biografske teme s najširim društvenim kontekstom".
Knjiga je također zorno svjedočanstvo da su prave veličine oni koji svoje svakidašnje poslove savjesno obavljaju iz ljubavi prema Bogu i čovjeku, naglasio je biskup Bogović, rekavši kako se hrvatske sestre milosrdnice mole i nastoje da gospićka mučenica s. Žarka bude uzdignuta na čast oltara, a zovu i vjernike Gospićko-senjske biskupije da se priključe njihovoj molitvi i radu. "To je poziv da odamo poštovanje i brojnim drugim žrtvama. Gospić još nije učinio sve što treba u znak poštovanja prema stradalima na kraju rata, o kojima je bila nametnuta šutnja. Taj govor treba biti konkretniji i glasniji. I ovo je jedna od prilika da produbimo svijest o veličini žrtve koja je ovdje prikazana", naglasio je biskup Bogović, spomenuvši da je odatle pošla i ideja o Crkvi hrvatskih mučenika. Preporučio je neka i ovim putem krene poruka da se svojih nevino stradalih naš narod sa zahvalnošću i s poštovanjem sjeća. U tom smislu, zaključio je biskup, knjigu s. Veronike Popić o stradanju s. Žarke trebamo ne samo pozdraviti i preporučiti nego je sa zahvalnošću primiti kao veliki dar našoj Crkvi i našem narodu, a pogotovo Crkvi i narodu Like i Gospića.
O knjizi je na kraju progovorila i autorica s. Veronika, posebno zahvalivši svima koji su joj u radu na knjizi pomagali.
Anđelko Kaćunko,
Gospić, 9. studenoga 2010.