PROSLAVA SV. IVANA KRSTITELJA, ZAŠTITNIKA ŽUPE ŠVICA I POSVETA NOVOG OLTARA

U otočkom dekanatu, u četvrtak 24. lipnja, na svetkovinu sv. Ivana Krstitelja, župa Švica slavila je svog zaštitnika i posvetu novog oltara. Slavlje sv. mise predvodio je i posvetio oltar gospićko-senjski biskup Zdenko Križić.

Koncelebrirali su: preč. tajnik i kancelar Mišel Grgurić, vlč. domaći župnik Mile Rajković, don Anđelko Kaćunko župnik Kompolja, Brloga i Vratnika i fra Juro Marčinković, župnik Križpolja, Jezerana i Stajnice.

 Pjevao je župni zbor uz glazbenu pratnju Hane Marinić.

Biskup je u prvom dijelu propovijedi predstavio život sv. Ivana Krstitelja, sveca za kojeg je Isus rekao, da je 'najveći od sviju koji su rođeni od žene'. U drugom dijelu istaknuo je značenje oltara u crkvi.

„Crkva danas slavi rođenje Ivana Krstitelja. Roditelji su ga izmolili

od Boga kad su bili u poodmakloj dobi. Njegov otac Zaharija bio je Veliki svećenik i imao je povlasticu jedanput godišnje ući u Svetište nad Svetištem. Tamo mu je Bog obećao potomstvo. Zaharija je nakon toga zanijemio, a njegova žena Elizabeta ostala je u blagoslovljenom stanju. Kad je anđeo Gabrijel navijestio Blaženoj Djevici Mariji da će začeti i roditi Sina Božjega, rekao joj je: „A evo tvoje rođakinje Elizabete: i ona u starosti svojoj zače sina. I njoj, nerotkinjom prozvanoj, ovo je već šesti mjesec. Ta Bogu ništa nije nemoguće!«  

Marija je tada pohitala Elizabeti u pohode. Dakle, Ivanovo začeće i njegovo rođenje najavio je sâm anđeo Gabrijel. Ivan je bio čovjek pun Božjeg Duha, pun Boga. U susretu dviju trudnica, Ivan, kao plod Elizabetine utrobe zaigrao je od radosti.  Iz ovog možemo iščitati kako je važno da majke koje u sebi nose dijete, nose i Boga u svom srcu, da dijete bude zaštićeno Bogom od majčine utrobe. Svaka majka koja s ljubavlju nosi svoje dijete u utrobi osjeti igranje tog djeteta. Kako je žalosno kada neka majka to ne osjeća, nego dijete želi odstraniti iz svoje utrobe, oduzeti mu život. 

Zaharija je progovorio tek, nakon što je na pitanje, kakvo će ime dati djetetu, napisao  na tablici: 'Ivan mu je ime.' Kod Ivanova rođenja pitali su se svi: 'Što li će biti od ovoga djeteta?' Odgovor na ovo pitanje nije dao nitko, jer to nitko ne zna. Svi želimo novorođenčetu zdravo i sretno djetinjstvo i rast u svakom pogledu, ali ne možemo znati kakva će biti stvarnost. Jedno ipak, možemo znati: budućnost svakog djeteta zavisi ponajprije od odgoja koji će mu se pružiti, od ljubavi koju će mu dati, od vrijednosti koje će usaditi u njegovu dušu. U tome je najveća roditeljska odgovornost, ali i svih drugih s kojima to dijete dolazi u kontakt. Dječja duša je meka kao vosak. U nju se lako utisnu krjeposti, ali i mane.  Zato je za svako dijete posebno važan odgoj u vjeri, rast u spoznaji da je Božje dijete, da postoji Bog koji ga voli, kojega uvijek može moliti pomoć i od kojega nikada neće biti ostavljeno. Roditelji su oni koji, pored biološkog života, prenose djeci i dio svoje duše, svoju vjeru i Boga.

Roditelji, vi nastavljate živjeti u svojoj djeci i poslije vaše smrti. Učinite sve da vas se vaša djeca uvijek sjećaju sa zahvalnošću Bogu što im je dao takve roditelje.

I kada je Ivan započeo svoje poslanje tj. pripravu puta Gospodinu, mnogi su pomislili da je on uistinu, Ilija za koga su svi vjerovali da treba doći i pripremiti „dan Jahvin velik i strašan“, kako je najavio prorok Malahija.

Ivan se ljudima pokazao kao prorok silan na riječi i na djelu. Mnogi su za njim pohrlili, a moćnici su ga se bojali jer su prepoznali da je on Božji čovjek i da neustrašivo ukazuje na grijehe onih koji su bili najodgovorniji za narod. Ivanu šalju svoju delegaciju s pitanjem: 'Tko si ti?' Zanima ih je li on Ilija, ili možda, Mesija koji treba doći, ili neki od velikih starodrevnih proroka koji je uskrsnuo.

 Ivan je na sve upite odgovorio: 'Nisam.' A onda za sebe veli: 'Ja sam glas koji viče u pustinji: 'Pripravite put Gospodinu.' Ivan sebe stavlja u drugi plan, a u prvi plan stavlja Isusa te reče: 'Među vama stoji netko koga vi ne poznate. Ja mu nisam dostojan odriješiti sveze na obući.' Ovdje se očituje sva Ivanova veličina: on se maksimalno ponizio da što više istakne Isusa. Zbog ovoga će ga Isus nazvati najvećim od sviju koji su rođeni od žene. Božji kriteriji razlikuju se od naših: u Božjim očima velik je onaj koji se zna poniziti, tko je skroman.

Nažalost, za ljude našeg vremena veliki su oni koji imaju puno novca,   bogati, imaju političku moć i vladaju. Osobe skromnijeg stanja, koje ne zauzimaju neko uvaženo mjesto u društvu, bez obzira na njihovo poštenje, dobrotu požrtvovnost, velikodušnost, svetost, ... najčešće ih se ignorira…

Sveti Franjo Saleški u tom smislu ismijava lažne vrijednosti do kojih svijet drži. 'Neki', veli on, 'uzjašu dobrog konja pa se prave važni, a nisu svjesni da divljenje ne zaslužuju oni, nego konj. Neki opet zadjenu za šešir paunovo pero pa misle da su nešto, a ne znaju da ta ljepota pripada paunu, a ne njima.'

 Ivana Krstitelja upućuje na očekivanog Mesiju. Isus mu je došao na krštenje koje se davalo za oproštenje grijeha, ne zato što bi imao kakav grijeh, nego da od Ivana baštini starozavjetnu baštinu i proslijedi je u novozavjetni slijed događanja.  

Pod ovom svetom misom posvetit ćemo novi oltar u ovoj župnoj crkvi Sv. Ivana Krstitelja. Oltar je središnji dio ili srce svake crkve. Oltar nije dio nekog crkvenog namještaja, nego oltar predstavlja samoga Isusa. Svećenik na početku i na završetku misnog slavlja uvijek ljubi oltar. To je poljubac Isusu, izričaj ljubavi prema Isusu i čini to u ime cijele sabrane zajednice.

U vjeri, gotovo svih naroda, oltar je  mjesto na kojem su narod i svećenici prinosili različite žrtve Bogu, bilo životinjskog bilo biljnog podrijetla. Žrtva se stavljala na oltar kao prinos Bogu, a onda se od te žrtve davao dio obitelji koja je tu žrtvu prinijela. Po blagovanju te žrtve, od Boga posvećene, osobe su dolazile u jače zajedništvo s Bogom. Tako je bilo tijekom cijele ljudske povijesti, od prvih ljudi Kajina i Abela pa nadalje.

I u Starom zavjetu oltar je predstavljao Boga i po tome oltar posvećuje sve prinose koji se na njega stavljaju. To je u hramu najsvetije što postoji. Zato su ljudi u Starom zavjetu podizali oltare ili žrtvenike na mjestima Božjeg ukazanja, ili posebnih Božjih intervenata. Bog je to mjesto posebno posvetio, a onda oltar predstavlja Božju prisutnost na tom mjestu. Ljudi, dolazeći oltaru, dolazili su k Bogu. Zato su na oltar prinosili svoje darove Bogu.

S Isusom su prestale žrtve tog oblika, jer se sâm Isus prikazao Bogu kao žrtva za spasenje ljudi i slaveći euharistiju na oltaru, vjernici blaguju samoga Isusa i tako imaju, ne samo poseban odnos s Bogom, nego Boga primaju u svoje srce, u svoju nutrinu. Za drugim oblicima žrtve vjernici više nemaju potrebu. Isus je postao žrtva, on je i veliki svećenik koji sebe prikazuje Bogu, ali on je i oltar. U vazmenom Predslovlju molimo: „Prinosom svoga tijela u pravoj žrtvi križa ispunio je starozavjetne žrtve, predao sebe za naše spasenje te ostaje zauvijek i svećenik i oltar i žrtveni Jaganjac“ (Vazmeno predslovlje, V).

Isus je, slaveći prvu euharistiju sa svojim učenicima, upotrijebio kao oltar jedan običan stol za blagovanje. Tu na tom stolu, na tom oltaru, Isus daruje učenicima sebe, svoje tijelo i svoju krv. On tu anticipira svoju žrtvu na križu. Zato i u svetoj misi imamo poseban odnos između oltara i križa, jer je i na jednom i na drugom ista žrtva: Isus. Križ je uvijek, ili uz oltar ili na oltaru. Isus i križ su jedno. Isus i oltar su jedno. Zato se kod posvete oltara, pri mazanju svetim uljem, pravi pet znakova križa koji označavaju pet Isusovih rana na križu. Isus je oltar na kojem on prikazuje Bogu sebe kao žrtvu, ali je Isus i oltar na koji mi prikazujemo sebe Isusu, kao i sve druge za koje molimo, koje Isusu prikazujemo kada dođemo u crkvu. Na naš dar Isus uzvraća svojim darom, s darom samoga sebe. Zato Isus, kako nam navodi evanđelist Matej, prigovara Židovima što su u svoju praksu uveli običaj da najveću vrijednost nema oltar, nego žrtva koja se prinosi na oltar, tj. ta životinja ili plodovi zemlje. On im veli: „Slijepci! Što je više: žrtveni dar ili žrtvenik koji posvećuje dar?“ (23,19).

Isus ih želi poučiti da je žrtvenik ili oltar najsvetije mjesto jer predstavlja samoga Boga. Oltar posvećuje sve ono što se na njega prinosi i na njemu prikazuje.

Evo, draga braćo i sestre, ovo je značenje oltara koji danas posvećujemo, u kojemu sigurno, ima i vaših priloga, odnosno vaše ljubavi. Isus vam neće ostati dužan. Nemojte nikada dopustiti da ovaj oltar, koji je podigla vaša vjera i vaša ljubav, bude prazan, da na njemu nema vaših prinosa, odnosno, vaših molitava, vaše zahvalnosti Bogu, vašeg srca. Amen.“

Nacrt za oltar dao je župnik vlč. Mile Rajković, a izvođač radova bio je  kamenoklesar Tomislav Marincel.

Na kraju sv. mise domaćin župnik zahvalio je biskupu za predvođenje misnog slavlja i posvetu kamenog oltara. Dvije župljanke u narodnim nošnjama predale su biskupu na dar, u ime župljana, košaru domaćih proizvoda.

Biskup je potom, svima zahvalio, čestitao im svetkovinu i imendan onima koji ga slave.

tekst: s. Robertina Medven

foto: Zoran Stegnjaić

Galerija fotografija