Prva godišnjica smrti biskupa mons. Mile Bogovića
Na godišnjicu smrti prvog gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića koji je preminuo 19. prosinca, a pokopan je 22. prosinca 2020. u gospićkoj katedrali Navještenja BDM, biskup mons. Zdenko Križić predvodio je sv. misu u zajedništvu s kanonicima, većim brojem svećenika, a slavili su je vjernici Gospića i okolnih župa, rodbina i prijatelji pokojnog biskupa.
Biskup Zdenko počeo je propovijed, tumačeći evanđeoski odlomak iz Evanđelja po Luki (Lk 1,39-45) koji smo upravo čuli ove četvrte nedjelje došašća, o Marijinom pohodu rođakinji Elizabeti u Gorje, u grad Judin. Ovaj Marijin pohod važna je poruka: Marija je trudna. U njezin život ušao je Bog te ona, kao i svi u čiji život uđe Bog, imaju potrebu s drugima dijeliti tu radost i Boga nositi drugima s ljubavlju i služenjem. Ljubav i služenje obilježja su Božjih prijatelja. Marija spontano samu sebe definira kao sluškinju, a Isus će nešto kasnije naglašavati kako je On došao služiti, a ne biti služen (Mt 20,28). Na to je neprestano pozivao svoje učenike, uvjeravajući ih da je to nešto najveće u Božjim očima.
Vidimo i još jednu istinu u ovom pohodu, da osoba koja nosi Boga u svome srcu zrači, ona vidi misteriozne stvari. Elizabeta odmah nakon Marijina pozdrava otkriva cijeli Marijin misterij. Ona Mariju naziva „majkom Gospodina mojega“. Kako to zna? Tko joj je to otkrio? Odgovor je samo jedan: Bog duši, u kojoj ima svoje boravište, dade vidjeti i otkriva neke tajne do kojih sâm razum ne bi nikada došao.
Ovaj događaj nam objavljuje da je Isus po Mariji na putu i prije rođenja. Međutim, on ne pohađa Elizabetu samo po Mariji, nego Isus to želi činiti i danas po svakom svom učeniku, po svakome od nas. I sami učenici, kada su poslani naviještati Radosnu vijest, poslani su nositi i pokazati Isusa svima do kojih dođu. Noseći Isusa drugima, oni ga sve više imaju u svom srcu. Isusov učenik nije onaj koji čuva Isusa za sebe, nego ga dijeli s drugima. Osoba koja u sebi nosi Boga, otkriva istinu da je daleko više Bog taj koji u životu nosi nju.
Ne sviđaju mi se slike Marije od umjetnika koji je prikazuju kako čvrsto drži dijete Isusa i steže ga na svoje grudi. Marija je zapravo, ona koja Isusa ne drži za sebe tako da ga nitko ne smije ni dodirnuti, nego ona ga daje, poklanja, pruža. Pristup Isusu imaju svi koji to žele, bilo da su siromašni pastiri ili bogati mudraci s Istoka. To se još bolje vidi za vrijeme Isusovog javnog djelovanja kada se udaljio od majke da bi naviještao kraljevstvo Božje. Otišao je od Marije kada joj je bio najpotrebniji, jer Josip tada nije više među živima. Ali ona ga pušta neka nastavi svoj put idući drugima, jer svjesna je da je Isus Božji dar svima.
Tako se ponašaju ljudi vjere: spremni su dijeliti s drugima sve darove koje su primili. I što ih više dijele to ih više imaju. Elizabeta proglašava Mariju blaženom jer vjeruje Bogu do kraja. Marija nije ona koja sve zna, nego ona koja vjeruje i snagom vjere dolazi do spoznaja. Ona je ona koja ljubi i snagom srca vidi očima nevidljive stvarnosti. Sveti Augustin je to lijepo napisao: 'Ja ne vjerujem zato što razumijem, nego razumijem zato što vjerujem. Razumijevanje je plod vjere. Ako ne budete vjerovali, nećete ništa razumjeti.'
Idemo u susret Božiću, blagdanu Isusovog rođenja. Upišimo se u Marijinu školu vjere i ljubavi. Ona će nam pomoći da uđemo dublje u misterij utjelovljenja Sina Božjega i postanemo svjesniji istine da je on 'Emanuel', 's nama Bog'. Njegove riječi: 'Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta' bit će nam snaga i utjeha u svim našim životnim nevoljama.
Na današnji dan prošle godine Gospodin je pozvao našega biskupa Milu da se preseli u Očev dom gdje nikakva patnja nema pristup, gdje više nema ni vjere, ni nade, nego ostaje i živi samo ljubav. Pred sâm blagdan Isusovog rođenja, koji je on uvijek slavio s posebnom radošću i poklonstvom, rođen je za nebo da tamo gleda i iskusi sve ono, kako piše apostol Pavao, 'što oko ljudsko nije vidjelo, što uho nije čulo, na što ljudsko srce nije pomislilo: to je Bog pripravio onima koji ga ljube.' (1Kor 2,9).
Mogu sigurno reći da je biskup Mile bio učenik u Marijinoj školi evanđelja. Bio je čovjek vjere i trudio se vidjeti sve stvari, ljude i događaje onako kako ih Bog gleda. Nije bio čovjek koji bi ikome podilazio, nego čovjek koji se prigiba samo onome što osjeća da je Božje viđenje stvarnosti i tako zbori bez obzira je li se to nekome sviđa ili ne sviđa.
Imao je izraziti osjećaj za pravednost i antipatiju prema nepravdi, ne toliko onoj koja je pogađala njega, nego onoj koja je pogađala njegov narod, a napose sirotinju.
Bio je posebno osjetljiv prema siromašnima i pomagao im je koliko je mogao i sve to s najvećom diskrecijom. To mogu potvrditi s primjerom: 'Jednom', pričao je, 'došao mu siromah, ne malo sklon alkoholu i tražio pomoć. Kako to već biva, takvi uvijek predstave neki problem koji treba drugoga ganuti i potaknuti na pomoć. Biskup Mile veli da mu je dao 200 kuna. Međutim, taj isti dolazi i sutra i kaže, pomalo suzeći, da je taj novac izgubio ili mu ga je netko ukrao. I biskup Mile mu daje ponovno. Potom biskup Mile veli nama prisutnima: 'Znao sam ja da on mene vara, ali što ću, dao sam mu ponovno. Znao sam da ne govori istinu, ali opet, njemu je puno teže nego meni.'
Ovo može izgledati naivno, ali nije. To je, prije svega, ljubav prema siromašnima, a ljubav uvijek u sebi ima nešto naivnosti.
Biskup Mile zauzimao se za obespravljene na svim razinama. Mnoge osobe, kojima je dostojanstvo bilo pogaženo, dolazile su k njemu tražeći zaštitu i ohrabrenje. Poznato je koliko se zauzimao za naše branitelje u vremenu kada ih se počelo stavljati na stup srama. Koliko se zauzimao za Gospić koji je u jednom vremenu u medijima bio promatran kao grad slučaj, a njegovi branitelji kao kriminalci i zločinci!
Koliko se zauzimao za prognanike koji su dolazili na teritorij biskupije da bi zaštitio njihovo ljudsko i kršćansko dostojanstvo i pomagao im kako je znao i mogao. U proglas programa za tek osnovanu Gospićko-senjsku biskupiju, među glavne prioritete stavlja, zauzetost za prognanike. Imao je iskustvo siromaštva, a također i progonstva za vrijeme Drugog svjetskog rata dok je još bio dijete od pet godina, ali mu je to ostalo duboko urezano u memoriju. Iskustvo patnje učinilo ga je izuzetno osjećajnim za patnje drugih.
Svima je poznato koliko je i sam trpio i bio napadan u medijima kao nekakav ekstremni desničar i ekstremni nacionalista, iako se iz njegovih brojnih spisa, nagovora, nastupa, takvo nešto ni na koji način ne može zaključiti. On je bio istinski domoljub. Tražio je istinu i pravdu za svoj narod, ali i za sve druge narode. O tome je puno govorio i napisao.
On je zapravo, imao uvijek na pameti evanđeoske zahtjeve i slijedio ih. U svojim spisima i intervjuima u više navrata spominje kardinala Kuharića i njegov stav u najtežim trenutcima obrane od velikosrpske agresije. U jednom intervjuu iz tog vremena koji je dao „Globusu“ piše: „Kardinal Kuharić je, u jeku najžešćeg rata, pokazao kako se pravi kršćanin treba ponašati. Bio je pravi svjetionik svima nama u Katoličkoj crkvi, objašnjavajući da se zlo ne iskorjenjuje činjenjem novoga zla. Zlo se uništava dobrotom. To je logika evanđelja. To ću i ja propovijedati.' (str. 46).
Biskup je propovijed završio riječima koje su nas podsjetile na biskupa Milu, a i na našu obvezu:
„On je zaista tako i propovijedao. Pozivao je na opraštanje i pomirenje, na toleranciju i suživot, na priznavanje dostojanstva svake osobe. Njegov glas nije utihnuo niti nakon njegove smrti. Taj glas nas i danas poziva da kao kršćani ostanemo na Isusovom putu, a na tom putu život sigurno neće biti promašen. Amen.“
Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz glazbenu pratnju Franje Puškarića.
Nakon svete mise četvrtu adventsku svijeću, svijeću RADOSTI, na trgu Marte Vodarice ispred katedrale, upalila je Ana Jelić, majka četvero djece, a molitvu je predvodio vlč. Anđelko Kaćunko, župni vikar i pozvao da budemo radosni te dijelimo svoju radost i sreću s drugima. Radujmo se, jer Gospodin je blizu! Zbor je ovaj čin završio prigodnom adventskom pjesmom.
s. Robertina Medven
Galerija fotografija
