Sahrana posmrtnih ostataka žrtava ekshumiranih na području grada Gospića

U ponedjeljak 23. kolovoza 2021. na Dan sjećanja na žrtve totalitarnih i autoritarnih režima, ispred kapele Svih Svetih na groblju Sv. Marije Magdalene u Gospiću, postavljeno je 37 ljesova s posmrtnim ostacima 102 nevine žrtve ekshumirane na području grada Gospića, a poubijane nakon drugog svjetskog rata.

S početkom u 11 sati, gospićko-senjski biskup Zdenko Križić predvodio je sprovodnu misu za žrtve, u zajedništvu s kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, ekonomom Nikolom Turkaljem, ravnateljem Caritasa Lukom Blaževićem i Mariom Vazgečem

 Biskup je izrekao sljedeću propovijed:

„Stojimo pred misterijem ljudskog zla i ljudske tragedije. Zlo uvijek ima za cilj ljudsku tragediju, a izvor zla, đavao, predstavi ga ljudima  kao nešto dobro od čega će imati veliku korist i oni prihvate ponudu Zloga.

Ovdje stojimo ispred kostiju nepoznatih ljudi tragično stradalih, pobijenih, najčešće, bez ikakvog suda ili suđenjem bez pravde i pravednosti. Ovdje je slika još veće tragedije: i to tragedija ljudi koji su besavjesno donosili smrtne presude služeći se lažnim dokazima ili bez ikakvih dokaza; tragedije ljudi koji su izvršavali ta užasna zlodjela i onda žrtve pokapali kao da su uginule životinje. Nameće se pitanje: kakvu su savjest imali ti ljudi koji su naređivali i činili ova zlodjela? Kakva je bila duša tih ljudi i jesu li je uopće imali? Kako su doživljavali plač i vapaj ovih ljudi koji nisu bili ništa krivi nego su se slučajno, našli na nekom mjestu ili pogubljeni su samo zato što su pripadali drugoj vjeri ili naciji? Kako će se oni jednom, susresti s tim ljudima kojima su divljački oduzeli život? Na to sigurno nisu mislili.

Čovjek bez duše i savjesti može počiniti svaku vrstu zločina. Činjenica je da se ovdje nije radilo o pojedinačnim slučajevima koji su se dogodili u trenutku određene ljudske rastrojenosti, nego o projektu sustavnih likvidacija kakvih je bilo i na mnogim drugim mjestima naše domovine. Zlo ovdje pokazuje svoje najstrašnije lice. Čovjeka zlo tako zaokupi da ga zavoli i samoga sebe, na neki način, pretvori u zlo. Zlo je zapravo, po naravi progresivno: što ga se više čini, s njim se više suživi i tako u čovjeku raste potreba činiti zlo.

Stoga, ne treba se čuditi da nekim ljudima činiti zlo postane zabava, igra, a patnje, jecaji i plač drugih kao neka vrsta glazbe i ugode. Zar to ne potvrđuju činjenice da je nakon rata bio ne mali broj onih koji su javno tražili, štoviše, molili nadređene da im omoguće uživanje u strijeljanjima ili drugim načinima iživljavanja nad jadnim ljudima. Kako se čovjek lako može degradirati ispod životinjske razine!

Isus je takve dobro definirao, kao ljude koji vole samo tamu, jer tama je njihov prirodni ambijent, jer takva im je nutrina. Dakle, nije čudno što se čak i danas, u 21. stoljeću, duhovni sinovi ove zločinačke ideologije ne kaju  zbog grijeha svojih ideoloških otaca, pa čak i ne priznaju te zločine ili ih relativiziraju, pa čak i opravdavaju. Poznata nam je dobro ona skandalozna izjava jednog saborskog zastupnika koji je javno rekao i napisao da poslijeratno divljačko ubijanje nije temeljito odrađeno, tj. trebalo je biti puno više pobijenih, odnosno, trebalo je sve pobiti.

Zar je moguće da još uvijek, u 21. stoljeću, ima onih koji žale što pobijenih nije bilo više? Zar zločina nije bilo i previše?! Kada zlo i tama ovladaju osobom, onda se ne treba čuditi da je u njihovoj nutrini želja za ubijanjem još uvijek itekako, živa. Komunistička ideologija, uz fašističku i nacističku, osuđena je u Europi kao zločinačka. Ali usprkos tome, u nas ima još ne mali broj onih koji tu komunističku ideologiju jako brane i poduzimaju sve da ona bude prihvaćena kao vrijednost, kao antifašizam. Komunizam nema veze sa antifašizmom. Komunizam je bio samo drugo lice fašizma. Ništa blaže. Zar nije komunizam proizveo i više žrtava negoli fašizam?

Pravi antifašizam, kakav je bio u zemljama zapadne Europe i u Sjedinjenim Američkim Državama, ne poznaje masovna ubijanja ili ubijanja bez suda. Pravi antifašizam razvio se u demokraciju, u poštivanje ljudskih prava, a komunizam u totalitarizam, nasilje i gaženje ljudskih prava u svim zemljama gdje je bio na vlasti. Zaista je žalosno, i danas i uvijek, htjeti nametati zlo kao vrijednost!

No, ovdje želim prvenstveno istaknuti kako čovjek ne može činiti zlo te istovremeno biti sretan u duši i nositi mir u sebi. Čovjeka koji čini zlo,  progonit će ga to i ubijati na jedan ili drugi način. Tu istinu nalazimo na mnogim stranicama Svetog pisma, počevši od prvih stranica.

Kajin, nakon što je ubio brata, ne nalazi nigdje mira, ne osjeća se sretnim. Tuži se Bogu kako se mora stalno skrivati i biti vječni lutalac na zemlji i uvjeren je da će ga ubiti tkogod ga susretne i nađe. Odakle taj njegov strah? Znamo da tada nema još nikoga tko bi prijetio Kajinu i od koga bi se on trebao braniti. Prijetnja, zapravo njemu ne dolazi izvana, nego iz njegove nutrine. Osobe koje čine zlo uvijek nose osjećaj da im netko prijeti. Zar i komunisti u nas, nisu nosili taj isti osjećaj? Svima su poznate njihove fraze iz tih vremena koje su ponavljali samima sebi, kako oni uvijek trebaju biti budni jer neprijatelj nikada ne spava. Neprijatelja su vidjeli svuda i u svima. Iz tog vremena je i ona poznata šala kako su se u Jugoslaviji prestali proizvoditi kreveti jer nikom ne trebaju: komunisti moraju biti uvijek budni, a neprijatelji i tako nikad ne spavaju.

Šalu na stranu, jer radilo se o ozbiljnim prijetnjama. Naime, problem je u tome što osobe zla, uz to što nose u sebi osjećaj straha i uvjerenje da im stalno netko prijeti, iz te umišljene ugroženosti postaju užasna prijetnja drugima. Kako se u sportu veli, napad je najbolja obrana, takve osobe imaju potrebu napadati i ugrožavati druge s uvjerenjem da se  brane. Isto tako se i ubijanje drugih opravdavalo kao samoobrana.

Zar nismo to isto slušali i doživjeli prije agresije na Hrvatsku? Neki su stalno govorili da su ugroženi, a onda su počeli činiti najveće zločine. Kada je osoba ugrožena od zla koje je u njoj samoj, ona postaje smrtna opasnost za druge. Zlo je agresivno i stalno opsjeda čovjeka i nitko od nas nije siguran da nam zlo neće okupirati srce i zatrovati dušu. Nije Isus u molitvu Očenaša slučajno stavio zaziv: „Oslobodi nas od zla.“

Vratimo se ovim ljudima koji su bili žrtve zla, čija imena ne znamo a tijela su im bačena kao zadnje smeće. Zahvalni smo Bogu na daru slobode koja nam omogućuje da ovim žrtvama možemo vratiti nešto ljudskog dostojanstva koje im je bilo posve oduzeto, da im možemo iskazati ljudsko poštovanje i omogućiti im sahranu dostojnu čovjeka. Ispred nas su samo kosti tih nepoznatih ljudi. Čija su to djeca, čiji su to očevi i majke, braća i sestre? Ne znamo. Ni njihovi najbliži nisu nikada doznali kako je završio život dragih im osoba ni gdje su im grobovi, ali su zbog njih sigurno prolili puno suza.

Mi ne poznamo ove ljude, ali znamo da su to bili ljudi stvoreni na sliku Božju. Dok njima vraćamo pogaženo dostojanstvo, mislimo i na sve druge koji su slično završili svoj život i za čije grobove se nikada nije doznalo.

Dostojanstvena sahrana ljudi smatrala se u Bibliji, ali i u svim starim civilizacijama, djelom milosrđa. Veliki biblijski lik Tobija pokapao je kriomice mrtve koje su neprijatelji ubijali i ostavljali zvjerima zemaljskim, uvjeren da čini Bogu ugodno djelo. I zbog toga ga je Bog nagradio. I  mi danas činimo to djelo milosrđa, pa makar poslije tolikih desetljeća, sahranjujući dostojanstveno one kojima je to bilo onemogućeno u tom vremenu tame. Radi se ovdje o njihovim kostima, ali su oni za nas ljudi. Mi im vraćamo dostojanstvo s porukom da oni koji su im ubili tijelo nisu im mogli ubiti dušu. Mi te ljude danas oživljavamo.

U Bibliji čitamo kako prorok Ezekiel, u jednom svom viđenju, uočava jednu dolinu punu suhih kostiju. I dok on to gleda dolazi glas s neba koji ga pita: „Sine čovječji, mogu li ove kosti oživjeti?“ Prorok odgovara: „Bože, to samo ti znaš!“ I prorok čuje glas koji mu govori: „Prorokuj ovim kostima i reci im: 'O suhe kosti, čujte riječ Gospodnju. Ovako govori Gospodin ovim kostima: Evo, duh ću svoj udahnuti u vas, i oživjet ćete'.“ (Ez 37,4-5).

I prorok se čudom čudi gledajući što se događa. Kosti se počeše pribirati i oživješe ljudi kojima su te kosti pripadale.“

Biskup je propovijed završio riječima:

„Oživjet će i ljudi kojima su pripadale ove kosti koje ćemo dostojanstveno sahraniti. Ljudski život je kratak. Svatko se, prije ili kasnije, mora suočiti sa smrću. Ne daj nam Bože umrijeti opterećene savjesti! Molimo da dragi Bog nagradi vječnim životom mučeničku smrt ovih ljudi, da im udjeli onaj novi život gdje smrt i patnja neće imati nikakav pristup. Amen.“

Nakon sv. mise svoj pijetet žrtvama izrazili su:

svjedok vremena prof. Andrija Benković;  

član državnog Povjerenstva za istraživanje i pronalazak grobišta iz 2. svjetskog rata, pri Ministarstvu hrvatskih branitelja, Željko Tomić;

gradonačelnik Grada Gospića Karlo Starčević,

župan Ličko-senjske županije Ernest Petrij;

izaslanik predsjednika Vlade Republike Hrvatske, potpredsjednik Vlade i ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved.

Slijedio je obred sprovoda koji je predvodio biskup Zdenko Križić. Nakon polaganja ljesova u grobnicu obred ukopa završio je molitvom i završnim blagoslovom.

Katedralni zbor, pod vodstvom Franje Puškarića, pjevao je tijekom sv. mise i na kraju sprovoda izveo Himnu Lijepa naša Domovino.

tekst: s. Robertina Medven

foto: Nikola Mraović

Galerija fotografija