SESTRE PRESV. SRCA ISUSOVA U OTOČCU PROSLAVILE BLAGDAN SV. JOSIPA RADNIKA
Sestre Presv. Srca Isusova u Otočcu proslavile su u nedjelju 1. svibnja blagdan sv. Josipa Radnika u samostanskoj kapeli posvećenoj ovom velikom čuvaru i skrbniku naših obitelji. Sv. misu predvodio je biskupov tajnik i kancelar Gospićko-senjske biskupije preč. Mišel Grgurić i održao propovijed:
„Okupili smo se danas u vašem samostanu kako bismo proslavili blagdan nebeskog zaštitnika vaše kuće u kojoj živite, radite i na evanđeoski način djelujete u župi Otočac.
U Evanđelju današnje nedjelje slušali smo o susretu Uskrslog Gospodina i njegovih učenika koji su ribarili. Učenici su bili zbunjeni s događajem Isusove smrti i uskrsnuća. Nisu bili baš uvjereni da je Isus uskrsnuo. Sumnje su obuzimale njihova srca te im oči vjere nisu dopuštale da ga jasno prepoznaju. Učenici su jednostavno tražili dokaze da je Isus ustao od mrtvih. Primjer nam je u tome apostol Toma koji nije vjerovao dok nije ugledao Uskrsloga, a kada ga je ugledao nije bilo potrebe da stavlja svoje prste u Njegove rane jer su oči vjere prepoznale da je to Onaj koji ih ljubi i koji ih je za života okupljao i vodio. Uskrsni događaji nam jasno govore da su apostoli bili zbunjeni i nesigurni te zaključani u kući u strahu od Židova. Jednostavno, nisu bili ni sami uvjereni da je Isus uistinu uskrsnuo a kamoli da to još javno posvjedoče. I u događaju današnjeg evanđeoskog izvješća apostoli nisu jasno prepoznali uskrslog Isusa.
Isus se ukazao učenicima na Tiberijadskom moru. Učenici su tamo ribarili. Sedmorica učenika bijahu zajedno: Petar, Toma, Natanael, Jakov i Ivan (Zebedejevi sinovi) i druga dva čija imena ne znamo. Šimun Petar odlučio je poći na more ribariti, a drugi su pošli s njim. Te noći, kako smo čuli u Evanđelju, ne uloviše ništa. Dok su ujutro veslali prema obali, Isus ih je čekao, ali nisu ga prepoznali. Upitao ih je imaju li što za jelo, razočarano mu odgovoriše: “Nemamo.” No, poslušali su njegov savjet i bacili mreže na desnu stranu lađe – i gle, uloviše mnoštvo riba! Ivan je tada prvi prepoznao Gospodina i to odmah rekao Petru. Vidimo kako Ivan, učenik koga je Isus ljubio, očima vjere prepoznaje onoga koji je za života stalno činio brojna čudesa i na taj način jačao vjeru onih koji su ga slijedili.
Uočavamo, kako Isus nakon uskrsnuća susreće svoje prijatelje u njihovom ribarskom životu, tamo gdje su bili kada ih je i prvi put pozvao. Isus čini čudo donoseći im obilat ulov, nakon što su se čitavu noć uzalud trudili. Nakon toga Isus im priprema doručak. Možemo reći kao da nije imao pametnijeg posla, mogao je otići i javiti se drugima kojima se još nije objavio, ali Isus želi ojačati i osposobiti učenike za daljnje poslanje – propovijedanje po čitavom svijetu i svjedočenje snažnog iskustva koje su imali sa svojim Učiteljem.
Isus i nas želi susresti u našoj svakidašnjici; u našem radu, molitvi, odmoru u svakoj sekundi našeg života. Isus nam želi biti blizak kako bismo i mi osjetili snažno iskustvo njegove ljubavi. Isus nas na taj način osposobljava za daljnje djelovanje i učvršćuje u pozivu i službi u koju nas je pozvao. Ponekad se i nama događa da Isusa ne prepoznajemo u našem svagdašnjem životu i radu. Isus se služi različitim osobinama kako bi nam se približio i pozvao nas na još jače iskustvo njegove prisutnosti. Učenike je susretao i nalazio u njihovoj svakodnevici: dok su trčali grobu na uskrsno jutro puni neizvjesnosti i očekivanja, dok su molili u dvorani posljednje večere ispunjeni strahom, dok su bježali prema Emausu želeći sve ostaviti i zaboraviti, dok su na Genezaretskom jezeru bezuspješno ribarili … Isus nas nalazi na radnom mjestu: za katedrom i među loncima, u vrtu ili bolesničkoj sobi, u vrtiću ili razredu, tamo gdje plačemo i tamo gdje se radujemo, gdje smo sami ili u društvu, kad molimo i kad radimo. Tek kada ga u ovim prilika naučimo prepoznavati,onda ćemo moći začuti njegov glas s kojim nas hrabri da i dalje djelujemo u njegovo ime i u njegovoj ljubavi.
Crkva danas slavi i sv. Josipa Radnika, zaštitnika vašeg samostana i kapele. Crkva je odlučila da jedan dan u godini posveti radnicima i da iskaže počast ljudskom radu. Crkva od samih početaka cijeni rad i radnike. Čovjek je stvoren na Božju sliku i pozvan je raditi i stvarati svojim rukama. Bog je stvoritelj, a čovjek sustvoritelj te svojim radom nastavlja Božje djelo stvaranja kako bi ovaj svijet učinio ugodnijim i ljepšim za življenje. Današnji blagdan ustanovio je papa Pio XII. i odredio da se slavi kao blagdan svih radnika, a za zaštitnika postavio je sv. Josipa koji je svojim rukama radio i postao uzor ljudskog rada. Crkva nam po sv. Josipu Radniku želi pokazati kakvo je shvaćanje ljudskoga rada i radnika. U tom najsvetijem radniku blista sva vrijednost ljudskog rada.
Crkva nam, stavljajući pred oči jednoga sveca kao uzor svim radnicima, želi pokazati kako čovjek nije stvoren da bi bio rob rada, nego mu rad treba biti sredstvo osobnog posvećenja. Sv. Josip bio je radnik, točnije drvodjelja i po tome poznat u Nazaretu. Josip s ovim zanatom nije bio neki veliki poslodavac, možemo reći današnjim rječnikom, bio je mali obrtnik. Ali Bog baš izabire ovakve, malene i neznatne, obične radnike koji rade ono što možda, drugi ne bi nikada htjeli i na taj način Bog želi vratiti ugled baš takvim vrstama rada koje su izložene raznim podcjenjivanjima i prezirima, pa rekli bismo nekada i ruganjima. Bog tako pokazuje kako mu je stalo do onih koji obavljaju skromne poslove i skromno žive. Tako tesar iz Nazareta postaje slika dostojanstva što ga Bog iskazuje svakom radniku koji svoj posao obavlja s puno ljubavi, poniznosti i poštenja.
Sveti papa Ivan Pavao II. napisao je encikliku posvećenu ljudskom radu i nazvao je 'Laborem Exercens – Radom čovjek'. Ova enciklika bavi se ljudskim radom i socijalnim naukom Crkve. Riječ 'rad' označava svako čovjekovo djelovanje bez obzira na značenje i okolnosti tog djelovanja. Drugim riječima, tim imenom označava se svaka ljudska djelatnost koja se smatra ili mora smatrati radom među tolikim mnogobrojnim oblicima djelatnosti za koje je čovjek sposoban i prema kojima je sklon po svojoj naravi i snagom svojega čovještva. Čovjek se svojim radom proslavlja i radom je sličan Bogu. Možemo slobodno reći da se čovjek tek kada radi osjeća čovjekom jer tada u sebi nosi osjećaj korisnosti koja ga čini sretnijim i zadovoljnijim.
Poštovane sestre, usudim se reći da ste za zaštitnika izabrale uzornog, svetog – neporočnog Josipa koji je skromno živio i napornim radom hranio Svetu Obitelj koju mu je Bog povjerio. Vi kao redovnice postavljene ste u različite službe, ali zajedno činite jedno tijelo koje ne može bez jednog od udova. Neke brinete o domaćinstvu, kuhate, perete, peglate, druge pomažete u sakristanskim službama, neke ste pozvane za katehistice ili djelatnice u različitim uredskim poslovima, ali sve činite u skromnosti i poniznosti, baš onako kako to Bog voli i na što nas poziva. Mnogi poslovi koje obavljate spadaju baš u one poslove koje sam maloprije spomenuo a koje mnogi ne bi rado radili. Bog po vašem radu vraća ugled baš tim vrstama rada koji su danas podcijenjeni ili prezreni. U dokumentu 'Nova zvanja za novu Europu' piše: 'Autentičan sluga u Crkvi je onaj koji je naučio osjetiti pranje nogu najsiromašnijoj braći kao povlasticu; to je onaj sluga koji je postigao slobodu u gubljenju vlastitog vremena za potrebe drugih.
Iskustvo služenja je iskustvo velike slobode u Kristu. Onaj tko služi bratu neizbježno susreće Boga i ulazi u poseban sklad s Njim. Neće mu biti teško otkriti Njegovu volju o sebi, a prije svega osjetiti se pozvanim da je ispuni. A to je u svakom slučaju zvanje služenja za Crkvu i svijet. Kršćansko je zvanje, naime, postojanje za druge.'
Sveti Josip je u svom radu nalazio zadovoljstvo, sreću i cilj svog života. To se i od nas očekuje. Niti jedan posao ili služba nisu lagani, ali kada radimo s ljubavlju onda taj teret prerasta u zadovoljstvo jer primjećujemo plodove svog rada. Isus je u današnjem Evanđelju došao k svojim učenicima dok su naporno radili. Radeći, učenici su Ga prepoznali i On ih je ohrabrio i poslao naviještati Njegovo ime po svem svijetu. Bog je radeći stvorio svijet u kojem živimo. Na kraju svoga rada stvorio je najljepše djelo – čovjeka. Stvorio ga je na svoju sliku i priliku i pozvao da svojim radom dalje stvara.“ Propovjednik je završio pozivom da nas u našem svagdašnjem radu prati moćni zagovor sv. Josipa Radnika. Amen.“
Ove godine izostali su sa slavlja vjernicima, iz pastoralnih razloga zbog nedjelje. U ovom samostanu prebivaju sestre: Ljubomira Lešić, prošle godine umirovljena vjeroučiteljica u školi, uključena u župni vjeronauk, sviranje i pjevanje i poglavarica je u samostanu. Judita Podnar vrši sakristansku službu i uređuje crkvu. Još su tu starija sestra Ciprijana Košćak, i kuharica Gema Mrkonja. U ovom slavlju sv. Josipa Radnika pridružile su se i sestre koje djeluju u biskupskom domu u Gospiću: s. Amalija Budimir, s. Celestina Beljo i s. Robertina Medven.
Ovo je jedini ženski samostan u ovoj biskupiji. Sestre Presv. Srca Isusova su, u ne tako davnoj prošlosti, djelovale u gotovo svim župama ove biskupije.
Njihova riječka službenica Božja Majka Marija Krucifiksa svoju ljubav je nesebično darivala siromašnim djevojkama i djeci bez roditeljske skrbi. Iz njezinog života ističemo upravo ljubav kao plod vjere u Božje Srce! Uzimala je djecu prije negoli im je osigurala materijalno, jer je potpuno vjerovala u čudesnu ljubav Božju i nije se prevarila. Još istog dana kada je uzela siromašno dijete, stigla je odjeća, hrana, čak i krevet. Molimo da Majka Krucifiksa i danas svojim zagovorom pomaže naše siromahe, našu djecu i mlade koji su itekako potrebni ljubavi koja izvire iz otvorenog Isusovog Srca, a svim čitateljima preporučamo molitvu za nova duhovna zvanja.
s. Robertina Medven
Galerija fotografija
