Slavlje Dana života u gospićkoj katedrali
Život je najveća vrijednost, najveći Božji dar koji smo primili, ali opet, na žalost, ne može se izbjeći pitanje: Koja je vrijednost života za čovjeka našeg vremena? Zadnjih nekoliko Papa govore puno o prijetnjama kojima je izložen život suvremenog čovjeka. Govori se sve više o civilizaciji smrti ili kulturi smrti koja sve više nadire i ovladava u suvremenom svijetu. Postavljaju se sve više pitanja: Koliko život danas vrijedi? Po kojim kriterijima se život danas vrednuje? Ne govorim sada o problemu terorizma, o vrednovanju života kod ljudi koji idu svjesno napraviti samoubojstvo da bi pobili mnoge druge, uglavnom nedužne ljude. Sličnih je uvijek bilo u povijesti čovječanstva. Ubijalo se zbog osvajanja tuđih teritorija, zbog različitih interesa, zbog ideologije, zbog vjere, zbog različite rase, itd. Život se oduzimao iz najrazličitijih razloga i mučenika je uvijek bilo.
Specifičnost našeg vremena je odnos prema životima začete djece i odnos prema životima starijih, bolesnih i nemoćnih ljudi. Tu je, rekao bih, najveće izopačenje suvremenog svijeta. Ubijanje nerođene djece je posve legalizirano. Toliko se govori o pravu žene da raspolaže kako želi sa svojim tijelom, da bi se onda oduzelo svako pravo začetom životu da bude rođeno. I ne samo to. Situacija je takva da ako danas netko digne glas u obranu prava na život začete djece, digne se, đavolski agresivno, cijeli pakao protiv takvog glasa. Sjećamo se svi koliko je publicitet dobila ona gospođa koja je htjela zaustaviti povorku koja je samo imala nakanu senzibilizirati današnjeg čovjeka za život. Ta je gospođa od mnogih medija proglašena „heroinom“. A ona se bori za smrt i gle koliku podršku ima od medija i moćnika ovoga svijeta!
U prijašnjim civilizacijama djeca su bila najveća vrijednost. U Bibliji se jasno vidi kako je obitelj, koja je imala puno djece, smatrana od Boga posebno blagoslovljenom. To je bio najveći ponos i blagoslov obitelji. Osvajači prošlih vremena su, okupirajući druge narode, od obitelji otimali djecu, jer su im trebali bilo kao vojnici ili kao radnici, jer djece nije bilo dovoljno. I danas djece nije dovoljno. Mnogim narodima Europe prijeti izumiranje. I naš narod je itekako izložen ovim prijetnjama, ali bez obzira na to, kultura smrti se na veliko promiče.
U Svetom pismu čitamo kako Bog želi odgojiti svoj narod da promiče život. Bog im veli da budu svjesni da imaju pred sobom, s jedne strane, život i sreću i s druge strane smrt i nesreću, a onda ih Bog gotovo moli: „Život biraj“ (Pnz 30,19). Tko se opredjeljuje za život postaje nositeljem života. Faraonova kći spašava dijete Mojsija od smrti i ona postaje majka jer je spasila jedan život. Ona nije biološka majka, ona nema mlijeka, ali postaje majkom jer spašava život. Zato joj Mojsijeva sestra govori: "Hoćeš li da tebi potražim dojilju među Hebrejkama da tebi dijete doji" (Izl 2,7).
Majka je ona koja spašava život, a ne koja ubija. Mnoge majke su se gorko kajale zbog tog čina smrti vlastitog djeteta, ali ne znam da li tko poznaje i jednu koja se pokajala zato što je rodila dijete nad kojim je imala napast abortusa. Najčešće je roditeljima baš to dijete bilo posebniji blagoslov u njihovu životu. Mnogi znaju reći kako danas ima puno abortusa zbog ekonomskih razloga. Na to Isus ima odgovor kada kaže: „Zar život nije vrjedniji od jela i tijelo od odjela?“ (Mt 6,25). Drugim riječima to znači: više vrijedi život djeteta nego li, ne znam kakav, standard zbog kojega bi se toga djeteta trebalo riješiti, odnosno ubiti ga. Život vrijedi puno više od svega onog materijalnog što se tom životu može pružiti.
U svom pismu na blagdan Nevine dječice papa Franjo komentira riječi proroka Jeremije koji naviješta pokolj nevine dječice govoreći: „U Rami se glas čuje, kuknjava i plač gorak: Rahela oplakuje svoje sinove i ne može se utješiti jer njih nema“. Papa dodaje: „I danas se, nažalost, u našem svijetu – i to pišem s dubokom boli u srcu – još uvijek čuje jauk i plač mnogih, zbog smrti njihove djece, njihove nevine djece“. Krv nevino ubijenih, poput krvi Abelove, uvijek viče prema Nebu i Bog je čuje. Nitko neće izbjeći odgovornost za živote nevinih. Osim prema djeci, pogledajmo danas i odnos prema životu starijih, bolesnih i nemoćnih. Koliko pažnje dobivaju životi ovih ljudi? Ima nažalost puno slučajeva gdje izražavati sućut zbog smrti nekih osoba liči gotovo na ruganje. Izražava se sućut, a ta osoba je već odavno napuštena od svojih najbližih, koji nisu niti skrivali želju da je smrt što prije odnese. Ovdje razlikujemo situacije gdje netko može biti i radostan zbog smrti neke osobe zbog teških bolova koje osoba trpi u nekoj neizlječivoj bolesti. Ali ono što je bitno jest to: kakav je bio odnos prema toj osobi u njezinoj bolesti i nemoći. Koliko smo učini da osoba umre s osjećajem da je voljena.
Čitam na jednom portalu gdje doslovno piše ovako: „Stari ljudi su na kraju života ostavljeni na milost i nemilost profesionalno zaposlenih ljudi. Nemaju sreće umrijeti u svojoj kući u okruženju najbližih, zato ne čudi bešćutnost društva, nebitno jesu li vjernici. Stariji često puta tijekom svog života doživljavaju socijalnu smrt. Iako su fizički živi, društvo ih je 'pokopalo'. Nitko ih se ne sjeća i žive ostavljeni i zaboravljeni“.
Današnja kultura, nažalost, je našla rješenje za neke od ovih: eutanazija, ili budimo jasniji: ubojstvo. Dokle će ići ova kultura smrti? Nitko to ne zna reći. Doduše, bolesne i nemoćne se ne ubija prolijevajući njihovu krv, ali ih se ubija hladnim odnosom prema njima, indiferentnošću, grubim riječima, ponižavanjima, i slično.
Braćo i sestre, Isus nam poručuje: „Ja dođoh da život imaju“. I Bog nas trajno potiče:„Biraj život“. A istinski život se nalazi u Božjoj riječi, u vršenju njegovih zapovijedi. „Vrši moje zapovijedi jer u njima ćeš naći život“, poručuje Bog. Koliko je to istina iskusili su svi prijatelji Božji. Neka to iskustvo postane istina svakoga od nas da bi nosili u sebi puninu Isusova života i tako obogaćivali živote drugih s kojima živimo ili se susrećemo“.
