Slunj: biskup Bogović predvodio misu na 28. obljetnicu progonstva Slunjana

U subotu 16. listopada u Slunju je dostojanstveno obilježena 28. obljetnice od progonstva Slunjana iz svog mjesta nakon teških borbi i okruženja tijekom jeseni 1991. godine, nakon čega je za njih slijedio četverogodišnji križni put do povratka u svoje domove. Sve je započelo komemoracijom kod spomenika poginulim braniteljima u gradskom parku, nastavljeno kolonom sjećanja središtem grada, svetom misom u župnoj crkvi Presvetog Trojstva a zaključeno je satom povijesti pod nazivom „Da se ne zaboravi“. 

 Vijence za poginule Slunjane položili su izaslanik predsjednika Vlade RH Andreja Plenkovića ministar hrvatskih branitelja Tomo Medved, izaslanik predsjednice Kolinde Grabar Kitarović umirovljeni general Mladen Markač, zamjenik ravnatelja policije Željko Prša, načelnik PU Karlovačke Darko Bratić, saborska zastupnica Marija Jelkovac, zamjenica karlovačkog župana Vesna Hajsan Dolinar, karlovački gradonačelnik Damir Mandić, domaći gradonačelnik Jure Katić i predstavnici brojnih udruga. Molitvu odrješenja predvodili su župnik i dekan slunjski mons. Mile Pecić i vojni kapelan don Milenko Majić. Zatim je slijedila kolona sjećanja središtem Slunja ulicom S. Radića do spomenika trojici ubijenih policajaca te do župne crkve Presvetog Trojstva.

 Misu je predslavio biskup u miru Mile Bogović u suslavlju mjesnog župnika i dekana slunjskog mons. Mile Pecića, vojnog kapelana i dekana karlovačkog vojnog dekanata don Milenka Majića, župnika Cetingrada Stanka Smiljanića, Kosinja Pere Jurčevića i Cvitovića i Lađevca Šime Božića. „Danas se sjećamo naše braće koji su dali svoje živote, ne radi gorčine, već da crpimo hrabrost iz njihovih žrtava“, istaknuo je na početku mise  mons. Mile Pecić. Biskup Bogović u svom je obraćanju istaknuo:

“Kada zdrav organizam dobije ranu ili se dogodi da ga napadne neki virus, iz svakog dijela tog organizma krenu raspoloživi branitelji na to ugroženo mjesto, a mnogi od njih u toj borbi stradaju. Kažu da je gnoj na rani groblje stradalih bijelih krvnih zrnaca, a kada tijelo ima jak obrambeni sustav, liječnici to nazivaju jakim imunitetom.  Hrvatska se 1991 opredijelila za samostalnost i zato je napadnuta, no imala je mnogo branitelja koji su krenuli u obranu hrvatske samostalnosti. Na njezinom je tijelu bilo mnogo rana, Vukovar, Škabrnja, Gospić a svakako i Saborsko, Slunj, Rakovica i Cetingrad. Tu se očitovalo zdravlje hrvatskog tkiva na ovim prostorima.  Bez tog braniteljskog osjećaja u našem narodu, bez spremnosti da se i vlastitim životima brani svoje obitelji, svoja sela i gradove, svoj narod, ne bi bilo Hrvatske samostalne države. Valja se toga prisjetiti i obnoviti ideale koji su tada pokretali našega čovjeka. To obnavljamo i današnjim okupljanjem. Ovom prilikom htio bih vam svima reći nešto o plemenitoj i svetoj ulozi branitelja. Isus je obećao apostolima da će na njih i na one koji na njihovu riječ povjeruju i pokrste se poslati Duha Svetoga. Znakovito je da Isus tog Duha naziva Braniteljem. Znamo što znači riječ branitelj. Njegova zadaća je braniti one koji su ugroženi, napadnuti. On u prvom redu gleda ugroženo dobro koje treba sačuvati. Zato je biti branitelj uzvišena služba i uloga.

Bog je, doista, uvijek za čovjeka, za njegovo spasenje i uzdignuće. On nikada ne želi da čovjek bude ponižen u svom dostojanstvu. To je bitna sastavnica Radosne vijesti koju su apostoli na uskrsno jutro doživjeli a na dan Duhova počeli širiti svijetom.

Kada je Isus poslao u svijet svoje apostole i učenike govorio im je da će u svijetu imati muka, da će ih svijet zamrziti, da ih šalje kao janjce među vukove. Koji je onda apostolima oslonac u radu i naviještanju? Poslat će im Branitelja. Time im je zagarantirao da ih ni mržnja svijeta, ni njihove slabosti neće u konačnici  nadvladati jer Kristovi učenici imaju takva Branitelja koji im osigurava sigurnu pobjedu. Mogli su se apostoli, vidjevši što se dogodilo s njihovim Učiteljem, povući u stranu, opustiti se i prilagoditi se prilikama, naći svoj mirni kut negdje u zavjetrini. Mogli su reći: ništa se ne može, prilike su takve. No oni su osjetili ljudsku nevolju i na Kristovom tragu, preuzimajući i Kristovu sudbinu, krenuli u svijet da ga brane od zla. Osjetili su se odgovornim za svakoga čovjeka. Krenuli su, dakle, težim putem, napornim putem zato da bi drugima svojim životom stvorili više svijetla na njihovom životnom putu. Dragovoljno su prihvatili ulogu i službu branitelja ljudi. Prihvatiti ulogu branitelja doista je vrlina nad vrlinama.

Nama se nameće konfuzija da i nisu postojali s jedne strane napadači a s druge branitelji nego da su obje strane jednako napadačke. Zato je korisno da naznačimo osobine napadačkog i braniteljskog mentaliteta.

Napadački mentalitet ide za tim da se na drugoj strani uočavaju samo slabe strane. Što manje dobra a više zla, veći je razlog za napad. Treba stvoriti dojam da na drugoj strani i nema dobra. Zato se napadom samo dobiva jer se time zlo uklanja. Napadač sužava vrijednost onoga kojeg napada na ono što ne valja, na ono što treba uništiti. Eventualni nedostatak poistovjećuje s cijelom osobom. Nastaje potreba za više zloće na drugoj strani. Onda se ona povećava i umnaža. Prisjetite se kakva je bila predratna propaganda o hrvatskom narodu i hrvatskoj državi (genocidan narod i zločinačka država!). To je napadački mentalitet  koji ima za cilj uništavanje.

Takav mentalitet dolazi do izražaja i u vrijeme kada oružje miruje. I tada se drugim sredstvima ističu negativnosti onoga kojega se želi napasti. Dobro je razrađen sustav optuživanja, a nerazvijen osjećaj za praštanje.  Cilj je isti kao i u ratu, samo što su metode drukčije. Uvijek se moglo razjariti svjetinu da traži krv; uvijek će biti Pilata koji će osuditi nedužne i oprati ruke. 

Braniteljski mentalitet ide za tim da se zaštiti ugroženo dobro: pravda, sloboda, mir; tj. da se ljudima osigura pravda, život u slobodi i miru. Branitelj gleda ljude i vrijednosti koje treba zaštititi, spasiti. Kod branitelja je razvijen osjećaj spremnosti na opraštanje i za zaštitu vrijednosti koje napadač posjeduje. On je spreman žrtvovati se za ideale.

Za taj osjećaj nije potrebno veliko znanje. To mogu osjetiti i nepismeni. Često se to događa više kod manje obrazovanih nego kod onih koji se previše oslanjaju na svoju mudrost (mudrovanje). Vidimo da neki visoko školovani kadrovi govore da i nije važno jesi li bio branitelj ili napadač, dapače da pojam napadača i ne postoji u međunarodnom pravu. Pokazuje se snaga istočnog grijeha: mnogi smatraju da imaju pravo uzeti ulogu Boga i određivati što je dobro a što zlo. Društvo koje ne pravi razliku između obrane i napada slijepo je za razliku između dobra i zla. U tu krizu  upalo je ovo vrijeme, a mi osjećamo i te kako posljedice takvih nejasnoća. Neki bi htjeli da se izbriše iz sjećanja i Bleiburg i Vukovar, i dan kad je pao Slunj. Tima je Oluja još mrskija. To bi, kršćanski govoreći izgledalo kao kad bih ja danas propovijedao da nije potrebno sjećati se Isusove muke i njegova križa. U obranu Vukovara i Slunja branitelji su pokazali koliko cijene svoju braću, svoje selo, svoj grad, domovinu i svoj narod.

I na kraju. Ovaj naraštaj koji je doživio slobodu ne smije zaboraviti ni onu muku koju su ponijele tisuće i tisuće naše braće 1945. godine. Nedavno sam taj vapaj poslao s Udbine, pred nekoliko dana o tome sam govorio potpredsjedniku Vlade i ministru obrane, ministru branitelja, a neću se umoriti ići i dalje. Trebamo obraniti njihovo ljudsko dostojanstvo.

 

Zvonko Ranogajec

Galerija fotografija

  Vijesti - Sve