Sprovod vlč. Josipa Kapša
Svi vjernici su dobili na dar i uspomenu knjižicu sa životopisom vlč. Josipa Kapša.
Josip Kapš rođen je 18. ožujka 1917. u Gorencima, župi Lukovdol, općina Vrbovsko. Teološki studij završio je na Visokoj bogoslovnoj školi u Rijeci, gdje je i zaređen za svećenika 6. rujna 1954. "U ime naroda" osuđen je 1954. na 6 godina zatvora. Prve tri je proveo u Lepoglavi, a godinu i pol u Novoj Gradiški. Godine 1959. imenovan je upraviteljem župe Smiljan, te župa Trnovac, Brušane i Bužim. Umirovljen je 21. srpnja 1997.
Svećenik i višegodišnji župnik četiriju župa zapadno od Gospića, jedan je od najmarljivijih graditelja i obnovitelja crkava u Lici u doba komunizma. Uz velike poteškoće, odricanja i šikaniranja te osobni fizički rad, vlč. Kapš obnovio je 1962. crkvu u selu Trnovcu, 1963. crkvu Sv. Marije Karmelske u Smiljanu, u Jadovnu sagradio kapelicu Sv. Marije Pomoćnice i križni put u stijeni dug 300 m s kapelom Gospe Žalosne, u Brušanima popravio krovište crkve koju su partizani zapalili 1942., a u Rosuljama sagradio kapelicu.
Govor Ive Vukića na posljednjem ispraćaju vlč. Josipa Kapša
NAD ODROM POPA JOSIPA KAPšA
Pop Josip Kapš, četvrto je od šestero djece Jurja i Marije Muhvić. Rođen je 18. ožujka 1917. u selu Gorence 32 kod Lukovdol. Osnovnu školu završio je u Lukovdolu, a remenarsko tapetarski zanat u čavlima kod Rijeke. U Kraljevini Jugoslaviji odslužio je vojni rok u Planinskoj pješadiji u Bohinjskoj Beli kod Bleda. Po odsluženju vojnog roka odmah je pozivan u rezervu u godinama 1939., 1940. i 1941.
Nakon uspostave Nezavisne Države Hrvatske unovačen je u Domobranstvo u Karlovcu iz kojeg je premješten u Knin. Otpušten je iz domobranstva, pa potom ponovno unovačen u istu postrojbu. Ponovno je radi odlaska u školu ''Državna radna služba'' otpušten iz domobranstva. U ''Državnoj radnoj službi'' ostaje do sloma NDH.
Prošao je križni put od Bleiburga, Maribora do logora u Petrovaradinu. U Mariboru mu je poznavanje remenarskog zanata spasilo život. Partizanima su bili potrebni remenari za izradu i popravak vojnih opasača, orme za konje i ostale opreme. Po danu je s ostalim logorašima iz radionice, radio remenarski posao, a po noći razvrstavali su i u kamione utvarali odjeću i obuću od na tisuće i tisuće pobijenih hrvatskih vojnika i civila. Bio je svjedok najveće tragedije u hrvatskoj povijesti.
Po izlasku iz logora u Petrovaradinu vratio se u svoje selo Gorence, gdje u obiteljskom domu živi do jeseni 1947., kada odlazi u Rijeku na poziv riječkog biskupa, starijim godištima, da se upišu na Riječku bogosloviju, ako u sebi osjećaju poziv za svećeničko zvanje. Želja mu se ispunila, upisao se. Teologiju završava 1954., a za svećenika je zaređen 6. rujna 1954.
Za vrijeme školovanja isticao se svojom aktivnošću. Obavljao je dužnost perfekta i ekonoma. U Hrvatskom Primorju i Gorskom Kotaru s kolegama s bogoslovije prikupljao je milodar za Riječku bogosloviju, koja je trn u oku komunističkoj vlasti. Smetala im je katolička crkva. Nastojali su je zatrti. U montiranom sudskom postupku sa skupinom svećenika optužen je da su kao bogoslovi širili neprijateljsku propagandu i poticali narod na nasilno rušenje komunističkog poretka.
Presudom Okružnog suda u Rijeci od 16. svibnja 1955. osuđen je na kaznu strogog zatvora u trajanju od 6 godina zbog kaznenog djela ''protiv naroda i države'' i gubitak građanskih prava na dvije godine. Kaznu je izdržao u kaznionicama Lepoglava i Stara Gradiška. Iz zatvora je otpušten 16. kolovoza 1959. Dekretom je postavljen za svećenika u Trnovcu, Brušanima, Smiljanu i Bužimu. Svećeničku dužnost preuzeo je od svećenika Tomca. Za svoga službovanja izgradio je krovišta na crkvama u Brušanima, Trnovcu, Smiljanu i Bužimu. Izgradio je u Jadovnom kapelicu Marije Pomoćnice, u Trnovcu Križni put, u Rosuljama kapelicu Srca Isusova i novo groblje, u Smiljanskom polju obnovio zapušteno staro groblje i izgradio kapelicu posvećenu Svetom Ivanu Nepomuku i izgradio bunar za selo. Obnovio je u smiljanskom groblju kapelicu Presvete Krvi Isusove.
Odgojio je mnoge naraštaje u vjeri i ljubavi prema Bogu domovini i svome narodu, potičući ih da ne klonu duhom i ne pokleknu pred nasrtajem komunističkog zla, kuge dvadesetog stoljeća. Njegovim djelovanjem trojica mladića; Vlado Krznarić, Ante Cindrić i Ivica Miškulin odabrala su svećenički poziv, a jedan redovnički. Pomagao je mladim sjemeništarcima i karitativnim udrugama.
U Domovinskom ratu u okvirima svoga svećeničkog poziva bio je potpora hrvatskoj vojsci.
Dragi brate, po robijaškom križu Josipe! Mi, bivši politički uznici ponosimo se Tobom. Ljubav i odanost Bogu i svom hrvatskom narodu svjedočio si svojom riječju i djelom. Rekao si mi: ''Reci nad mojim odrom koju riječ, ali ne puno. Molite Boga za spas moje duše, a ja ću Svemoćnog moliti za vaš spas''.
Počivaj u miru Božjem, brate Josipe!
