Svećeničko ređenje
Šimo Božić je rođen 10. prosinca 1986. godine u Zenici, Bosna i Hercegovina, kao prvo dijete oca Drage i majke Mare r. Jurić od ukupno četvero djece. Još ima jednog brata i dvije sestre. Nakon rata 1996. godine doselio se s obitelji u Korenicu gdje je završio osnovnu školu. Poslije osnovne škole upisao je Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju u Zadru kao sjemeništarac Gospićko-senjske biskupije u sjemeništu «Zmajević». Godine 2005. je maturirao, te upisao filozofsko-teološki fakultet u Rijeci kao bogoslov Gospićko-senjske biskupije. U svibnju ove godine je diplomirao. Na blagdan Krštenja Gospodinova 9. siječnja 2011. godine u Gospiću je zaređen za đakona i kao đakon je na pastoralnom praktikumu u župi sv. Križa u Ogulinu.
Dino Rupčić, rođen 23. studenog 1986. god. u Rijeci, od majke Jelke Rupčić. Dolazi iz župe Sv. Jurja mučenika kod Senja. Nadbiskupsku klasičnu gimnaziju završio je u zadarskom sjemeništu «Zmajević», nakon čega upisuje studij teologije u Rijeci kao kandidat gospićko-senjske biskupije. Među kandidate đakonata i prezbiterata primljen je 2007. god. u gospićkoj katedrali. Zaređen je za đakona 9. siječnja 2011. na blagdan Krštenja Gospodinova u Gospiću. Nalazi se u Gospiću, gdje djeluje kao vjeroučitelj u srednjoj školi i ujedno je na đakonskom praktikumu u katedralnoj župi Navještenja BDM – u Gospiću.
Katekizam Katoličke Crkve o svećeničkom ređenju piše u broju 1589: Crkveni su naučitelji pred veličinom svećeničke milosti i službe osjećali hitnim poziv na obraćenje, da bi njihov život u svemu odgovarao Onome u čiju ih je službu postavio ovaj sakrament. Tako sveti Grgur Nazijanski, još kao mlad prezbiter, piše: Treba očistiti sebe prije nego se počne čistiti druge; treba biti poučen da bi se moglo poučavati; treba postati svjetlo da bi se moglo svijetliti, približiti se Bogu da bi se druge Bogu privodilo; biti posvećen da bi se druge posvećivalo, vodilo za ruku i pametno savjetovalo. Znam čiji smo službenici, na kojoj smo razini i prema komu smo usmjereni. Poznam Božju veličinu i čovjekovu slabost, ali i snagu. Tko je dakle svećenik? Branitelj istine, uzdiže se s anđelima, slavi s arkanđelima, uzdiže žrtve na nebeski oltar, ima udjela u Kristovu svećeništvu, preobražava stvorenje, obnavlja u njemu sliku Božju, iznova ga stvara za nebeski svijet i, da reknem što je tu najveće, on je pobožanstvenjen i on pobožanstvenjuje.
Sakrament reda posebnom milošću Duha Svetoga suobličuje ređenika s Kristom i čini ga Kristovim sredstvom u cilju služenja njegovoj Crkvi. Ređenje ga osposobljava da djeluje kao predstavnik Krista, Glave Crkve, u njegovoj trostrukoj službi svećenika, proroka i kralja. To sudioništvo u Kristovoj službi, kao i kod krštenja i potvrde, podjeljuje se jednom zauvijek. I sakrament reda utiskuje neizbrisiv duhovni biljeg i ne može biti ponovljen niti može biti privremeno podijeljen (brojevi: 1581. i 1582.).
U SLUŽBI ISUSA KRISTA
- Papa Benedikt XVI. 2009/2010. godinu proglasio je svećeničkom godinom i za uzor svećenicima stavio svetog Arškog župnika Ivana Marija Vianney, koji je preminuo pred 150 godina. Sve vjernike potaknuo je na molitvu za svoje svećenike. Svećenike potiče da ustraju u svojoj službi naučavanja, posvećivanja i upravljanja. Još u Starom zavjetu govori se o trostrukoj službi Božjih poslanika: proročkoj, svećeničkoj i kraljevskoj. Kod sakramenta krštenja svaki je krštenik pomazan svetim uljem krizme uz riječi: «On te maže krizmom spasenja da se pribrojiš njegovu narodu i ostaneš ud Krista svećenika, proroka i kralja za život vječni.» Svaki je, dakle vjernik dionikom kraljevskog Kristova svečeništva i pozvan da u svom životu bude apostol koji naviješta Radosnu vijest spasenja, mudri upravitelj svoga života i da po svojoj povezanosti s Bogom posvećuje svoje postojanje i djelovanje.
Isus Krist je na poseban način naučavao i vodio svoje apostole i one koji su prihvatili poći za njim. Učio ih je služiti jedne drugima. Na posljednjoj večeri oprao je noge svojim apostolima i nazvao ih prijateljima. Svoju svećeničku službu ispunio je u potpunosti jedinstvenom žrtvom križa u kojoj On veliki svećenik prinositelj postaje i prinesena žrtva za spas čovjeka.
Svećenik i danas izaziva posebnu pažnju gdje god se pojavi, bila ona pozitivno ili negativno usmjerena. Svećenik je bio i ostao izazov, jer po svojoj trostrukoj službi sakramenta svetog reda upućuje na višu stvarnost koja nadilazi ovo zemaljsko postojanje.
Zahtjevanost svećeničkog poziva iz dana u dan postaje sve veća. Ljudi doista trebaju svećenika za najrazličitije potrebe. Koji puta i za ono što nisu tipično svećeničke zadaće. Svećenik je prije svega pozvan naviještati Božju Riječ, poruku spasenja i smisla života kroz propovjedi, vjeronauk i u tolikim drugim zgodama, a u posljednje vrijeme otvorenost medija pruža sve veće mogućnosti, ali traži i osposobljenost za nove izazove. Na taj način svećenik vrši svoju proročku i naučiteljsku ulogu. Molitva, blagoslov i slavljenje svetih sakramenata predstavljaju onu posvetiteljsku zadaću koju ima svećenik ukorijenjen u službu jednog jedinog Velikog svećenika Isusa Krista za povjereni mu narod. Na to se nadovezuje i ona kraljevska služba upravljanja i vođenja koja se očituje ne samo kroz brigu oko crkvenih dobara, obnavljanja crkava i drugih objekata u službi pastorala, nego i svjedočenja jasnih životnih putokaza. Zato je svećenički poziv težak i zahtjevan, ali nebeski lijep i nadilazi svaki drugi poziv jer se osoba koja ga prihvati stavlja čitavim svojim životom u službu Krista Kralja, uskrsnog Pobjednika života. Krist je na jednom mjestu nazvao svoje apostole: SINOVIMA USKRSNUĆA (Lk 20,36). Može li se izabrati poziv većeg dostojanstva?