Svetkovina Duhova u Gospiću i podjela sakramenta sv. potvrde

Ponedjeljak, 10. 6. 2019.

Danas, u nedjelju 9. lipnja 2019. svetkovali smo Duha Svetoga koji je nakon Kristove pobjede ispunio apostole i po njima počeo svoje djelovanje u svijetu, obnavljajući srce čovjeka i lice zemlje. Oluja i oganj simboli su te duhovne snage, a korintska zajednica. o kojoj piše drugo čitanje, primjer je djelovanja toga Duha među ljudima koji su tako različiti, a ipak mogu biti jedinstveni i skladni ako se otvore tom Duhu.

U gospićkoj katedrali Navještenja BDM, na sv. misi u 10,00 sati bilo je posebno svečano i radosno. Misno slavlje predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić i podijelio sakrament sv. potvrde kandidatima iz gospićke župe kojih je bilo sedamdeset i osam.

U koncelebraciji bili su kancelar i tajnik preč. Mišel Grgurić, domaći župnik preč. Mario Vazgeč, asistirali su đakoni Josip Tomljanović i Mario Kralj, bogoslovi Domagoj Tujmer i Bruno Lovaković, sjemeništarac Marko Butković. Na početku su biskupa u ime svih krizmanika i njihovih obitelji pozdravili krizmanica i krizmanik i darovali mu buket cvijeća. Biskup im je zahvalio i u propovijedi istaknuo važnost Duha Svetoga, jer po njemu u čovjeka ulazi Božji život. To svjedoči Knjiga Postanka ( 2,7) ističući dvije stvari: „Prva, da Bog načini čovjeka od praha zemaljskog. Ova istina je iskustvo svakog čovjeka. Svi znamo kako je ljudski život krhak. Psalmist u tom smislu veli: 'Dani su čovjekovi kao sijeno, cvate k'o cvijetak na njivi; jedva ga dotakne vjetar, i već ga nema, ne pamti ga više ni mjesto njegovo.' (Ps 103,15-16). Čovjek se po smrti vraća u prah od kojeg je načinjen. To je sudbina svih: i bogatih i siromašnih i velikih i malih i moćnih i jadnih. Što se čovjekov život više približava smrti to iskustvo ove istine u njemu sve više raste. Kako je nekada žalosno vidjeti na smrtnoj postelji velike i moćne ljude u potpunoj nemoći. S druge strane se to može gledati kao izričaj pune pravednosti: u toj smrtnoj nemoći svi su jednaki, svi su isti, bez obzira na to što neki imaju sprovodni ispraćaj s planetarnim počastima. Ali i oni idu na isto mjesto kamo ide i sirotinja pokopana u neke zajedničke grobnice i bez ikakvog ispraćaja.

Tu istinu liturgija nam posvješćuje na početku Korizme, na Čistu srijedu obredom pepeljenja kada se mogu čuti riječi: 'Sjeti se čovječe da si prah i da ćeš se u prah pretvoriti.' Zaista je važno da nikada ne izgubimo iz motrišta ovu istinu! Bog je stvorio čovjeka na svoju sliku, ali čovjek nije Bog, niti smije pretendirati zauzeti mjesto Boga. Zato apostol Pavao daje poruku koju smo čuli u drugom čitanju, kada veli: 'Ne težimo za taštom slavom.' Neke taštine čovjeka često izdignu iznad realnosti života i dovedu do umišljenosti o sebi i svojim mogućnostima! Mi dobro znamo što znači kada se za nekoga kaže da je napuhan čovjek. Nije, nažalost, napuhan od Duha Svetoga, nego od svoga egoizma, od svoje taštine, od svoga sebeljublja. To nije nikakvo postignuće, nego duhovna bolest.

Međutim, istaknuta je u stvaranju i druga stvarnost čovjeka da je Bog, samo njemu, između svih stvorenih bića, udahnuo svoga Duha, po kojem on ulazi u Božji život, postaje, kako piše Biblija, 'živa duša' ili slika Božja. Čovjek se vraća u prah kada ovaj Božji duh iz njega iziđe. Stoga se, za onoga tko je umro govori da je „izdahnuo“, tj. ostao bez daha života.

Prorok Ezekijel govori o jednom svom viđenju u kojem se nalazi u jednoj dolini punoj suhih ljudskih kostiju. I Bog ga pita: 'mogu li ove kosti oživjeti?' Prorok odgovara: 'Bože, to samo ti znaš.' Onda mu Bog veli da će svoga Duha udahnuti u ove kosti i one će opet oživjeti. Nakon toga prorok vidi kako se kosti prebiru i kada duh Božji uđe u njih, 'oživješe i stadoše na noge'. Poruka je jasna: bez Duha Božjeg čovjek nema života. On nije na svojim nogama. No, moguće je da se čovjek osiromaši Božjim duhom do te mjere i nastavlja živjeti vegetirajući. Fizički čovjek nije mrtav, ali je prazan životom.

Žalosno je susresti mlade osobe praznog života, a još su na početku života. Može ih se vidjeti kako, gotovo beživotni, leže u nekim zabačenijim kvartovima naših gradova, omamljeni drogom ili alkoholom. Zašto su posegnuli za te opijate? Osjećali su da njihov život nema smisla, jer se nisu znali nositi s nekim životnim neuspjesima i problemima. To je bježanje od života, biranje smrti kao životno rješenje. Za svakog je to tragično! Čovjek lako u životu klone i izgubi nadu. Ljudi, posebno mladi, uvjere sami sebe da iz nekih problema nema izlaza. Onda smrt malo-pomalo osvaja njihov život. Prihvate umirati na rate prije negoli su i počeli ozbiljno živjeti. Evo ovdje nenadomjestive uloge Duha Svetoga koga Isus zove Braniteljem, snagom i svijetlom. Isus, znajući s kakvim se sve poteškoćama čovjek mora hrvati, jamči učenicima da ih neće ostaviti kao siročad nego će poslati Duha Branitelja koji će s njima ostati zauvijek.

U Posljednici, a to je himan koji smo čuli prije Evanđelja, sažeto opisuje značenje Duha Svetoga u životu kršćanina. Evo samo nekih zaziva:

Molimo ga: 'Dođi Oče ubogih, djelitelju dara svih, dođi, srca svijetlosti.' Duha Svetoga naziva se Ocem ubogih. On je snaga ubogih da mogu izdržati, da ne klonu. Svi se mi ponekad, osjetimo ubogima, nemoćnima, kada nas samo Božji Duh može pridići. Zato ga i molimo: 'U nemoćima tjelesnim, potkrepljuj nas bez prestanka.' On je umornima odmor, žalosnima utjeha, razočaranima nada. 'On je svijetlost srca.' Kako je važno imati tu svijetlost u našim životnim izborima, u našim životnim odlukama! Kako nam samo pogrješne odluke ili pogrješni izbori mogu zagorčati život i ostaviti trajne teže posljedice za našu budućnost! Zato ga i molimo: 'Sjaj u srcu puka svog.' Duh Sveti ne dopušta da postanete djeca tame. Bez snage i svjetlosti Duha Svetoga, čovjek, kako veli himan, 'tone sav u crnom zlu'. Zatim ga molimo: 'Nečiste nas umivaj, suha srca zalijevaj, vidaj rane ranjenim. Mekšaj ćudi kamene, zagrij grudi ledene, ne daj nama putem zlim.' Kada čovjek ostane bez Duha, njegovo srce postane suho, hladno, kameno, izgubi sposobnost suosjećati s drugima, pa i s onima s kojima živi. Teško je živjeti s osobom čije srce postane hladno i kameno! Kolike obitelji trpe zbog toga! Uloga Duha Svetoga je formirati čovjeka u ljubavi, dobroti, velikodušnosti, finoći. Znamo što znači kada se za nekoga kaže da je duša od čovjeka. To je želja Božja za svakoga od nas.

Dragi krizmanici! Danas vas posebnije pozdravljam i Bogu preporučam. U ovom sakramentu Bog vam udjeljuje poseban dar Duha Svetoga, životvorca, onoga koji daje život. Bog želi da život svakoga od vas bude sretan, ispunjen radošću, i on sam za to jamči osiguravajući svoju pomoć. Nažalost, ima toliko mladih koji su se prevarili i krenuli za lažnim ponuditeljima sreće. Ima puno onih koji su zbog toga završili u praznini i preziru života. Ima puno onih koji su, iako jako mladi, ostali bez života, kojima je život izgubio svaki smisao. Nemojte izgubiti kontakt s Božjim Duhom, napose kroz molitvu. Dopustite Duhu Svetom da upravlja vašim životima jer to je jamstvo da nećete ostati bez života. To ne znači da u životu nećete imati nikakvih poteškoća, to nije realno, nego nećete imati takvih poteškoća koje s Bogom nećete moći pobijediti.“ Biskup je završio propovijed pozivom: „Neka Duh Sveti koga ćete na poseban način primiti u sakramentu potvrde, trajno prebiva u srcima vašim, neka bude svijetlo u važim životnim izborima, i snaga na vašem životnom putu, da ostanete svjedoci vjere i praktični vjernici.

Nakon propovijedi i obnove Krsnog zavjeta slijedila je sv. krizma.

Na kraju su krizmanica i krizmanik u ime svih, zahvalili svima koji su pridonijeli ovom slavlju posebno roditeljima, svojim obiteljima, kumovima, svima je također zahvalio i župnik preč. Vazgeč, a potom i biskup Križić te je čestitao krizmanici i pozvao obitelji na svakodnevnu molitvu koja jedina može obnoviti pojedince i narod.

Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom i uz orguljsku pratnju Franje Puškarića.

s. Robertina Medven