Svi Sveti ili nešto drugo
Može se taj dan poći i na groblje, pomoliti se, ukrasiti grob cvijećem i zapaliti svijeću ili lampion.Naročito ako su Svi sveti neradni dan u državi, kao što je to slučaj kod nas i u većini Europskih zemalja. Ali se ne bi trebala zbog posjeta groblju zanemariti sv. misa, koja je najveći čin zahvale Bogu i najveći čin Božje ljubavi prema čovjeku. Zato i jest sutradan Spomen svih vjernih mrtvih, kada je naglasak na posjetu grobljima i u nekim krajevima prikazivanje sv. mise kod središnjeg križa ili u grobljanskoj kapeli. Tako će, npr. Zagrebački nadbiskup, na Sve svete prikazati misu u Katedrali, a na Dušni dan na Mirogoju. Dakle, nije ispravno reći za Dušni dan da je dan mrtvih, već živih, jer mi i vjerujemo da su naši pokojnici, koji su na groblju sahranjeni, sada u vječnom zajedništvu s Bogom.
Nažalost, i kod nas se sve više s približavanjem blagdana Svih svetih počeo stavljati naglasak na prodaju aranžmana, ikebana, plastičnih ili prirodnih, lampiona, svijeća ili čega sve ne po tržnicama, poštama, dućanima, benzinskim postajama itd, pa tako, već od polovine rujna nisi mogao proći tržnicom ili ući u poštu od „stampeda“ i potrage za što jeftinijim aranžmanom za groblje, jer se približava dan „obilaska grobova“ (1.11.), kao da će sutra smak svijeta, jer treba se „riješiti“ i te obveze ili običaja, za nekoga. A Bog je dao čovjeku 365 dana u godini i na svaki od njih može poći na groblje i pomoliti se za svoje pokojne i bez ikebane i lampuša.
Naravno, sve to ne prolazi bez zvonjave mobitela i vikanja, pa nije ni čudo što nam veprovi jure kroz grad, kad smo im u posljednje vrijeme okupirali njihova prirodna staništa i presjekli staze u potrazi za kojim preostali vrganjom ili peharkom. U ratu su životinje od granata pobjegle u susjednu nam Sloveniju i Austriju, pa od zaštićenih vrsta možeš vidjeti još pokoju, a sada ih našim vikanjem i zvonjavom tjeramo u kontra smjeru, u centar grada. A svaki iole pismen čovjek zna da životinje imaju do nekoliko puta jači sluh od ljudskoga.
U naš kršćanski svijet također je sa Zapada uvučen i običaj proslave „Noći vještica ili Hallowen“ u dane oko Svih svetih. Što je Halloween?
To je razmjerno nova pojava u Europskoj kulturi. Sadrži nekoliko elemenata koji nemaju nikakve veze s kršćanskom uljudbom ili tradicijom. Štoviše, ona vuče korijene iz poganskih običaja. Manifestacija pod tim imenom označava najprije „vještičju novu godinu“. Nastala je, naravno, u Americi, gdje se pretvorila u pravu maškaradu, vrlo je komercijalizirana i sve se više širi također i u tradicionalno kršćanskim sredinama. Simbol toga slavlja je izrezbarena bundeva, slična mrtvačkoj lubanji, u koju se navečer stavlja svijeća. To je ikod nas postao trend, osobito u nekim ženskim skupinama, tako da se nameće kompleks zaostalosti svima koji nisu spremni „dostojno obilježiti“ taj uvozni običaj koji se čak naziva blagdanom. A priredbe s tim bundevama, maskama, vještičjim kostimima toliko su „in“ da je bez njih nezamisliv imalo kulturni događaj. Znakovito je, npr. Da su mnoge promotivne prodaje knjiga o Harryju Potteru bile predviđene točno u ponoć i bile su „ukrašene“ vješticama i svjetlećim bundevama. Glavna publika bila su – djeca. No, duh vještica proširen je dotle da čak u mnogim vrtićima i školama takve priredbe nisu više samo moda, već dio redovnog programa. Iz ovog opisa jasno je koja mu je uloga u kršćanskoj kulturi. Sama činjenica da u suvremenoj zapadnoj kulturi koja se ponosi svojim racionalizmom i znanstvenošću, a uz to je također već dva tisućljeća prožeta kršćanstvom, još uvijek ima sljedbenikâ raznih vradžbina- zapanjujuća je. Taj famozni „Halloween“ potječe, zapravo, iz jednog, u Americi, raširenog obreda koji se zove „wicca“. To je mješavina keltske poganske religije, američkog woodooa i razvodnjenog kršćanstva. Dakle, u predvečerje, 31. listopada već se i u Hrvatskoj obavlja proslava „noći vještica“. A taj je dan, također, keltska nova godina. Tada su druidi pod svetim hrastom žrtvovali životinje, vjerujući da time oslobađaju zarobljene duše svojih pokojnih, a posebno grješnih rođaka. Dakle, možemo razumijeti da se netko iz pomodarstva priklanja novopoganskim običajima, ali za kršćanina je noć vještica nespojiva s njegovom vjerom i vjerskom praksom. Zato vještice nemaju nikakve veze sa svetima.
Ljudima je teško prihvatiti da neke okultne organizacije sve jačom reklamnom kampanjom nastoje magijom prožeti sve strukture javnog života, šireći tako svojevrsnu novopogansku ideologiju. Istodobno, oni žele dobro zaraditi, jer sve prikazuju kao oblik zabave i razbijanja „malograđanske ustajalosti“. Ali time se zanemaruje činjenica da svaka djelatnost povezana s okultnim pospješuje upadanje u psihičke poremećaje.
Mi živimo u tzv. demokratskom okruženju i svakom je čovjeku slobodno s „idejne tržnice“ uzeti ono što mu se čini najboljim. Međutim, problem su poremećeni kriteriji i golemo neznanje kod ljudi koji su izloženi kontinuiranom teroru reklamiranja „svakog vraga“. Zato su glavna obilježja današnjeg čovjeka površnost i usmjerenost instant ugodama koje odvlače pozornost od bitnoga u životu. To je problem čak i pod vidom običnog humanizma, a poglavito je time ugrožena čovjekova orijentacija prema vječnim vrjednotama i pitanjima. Zato bi kršćani trebali imati na umu ono što im kaže Biblija:“Svi ste vi, braćo, sinovi svjetlosti i sinovi dana. Nismo doista od noći i od tame“ ( 1Sol 5,5 ).