U Gospiću obilježena druga godišnjica smrti biskupa Mile Bogovića
Sv. misu, na drugu godišnjicu smrti prvoga gospićko-senjskog biskupa Mile Bogovića koji je preminuo u Respiracijskom centru KBC-a, Rijeka u 82. godini života, 19. prosinca 2020. i pokopan 22. prosinca u gospićkoj katedrali Navještenja Blažene Djevice Marije, predvodio je biskup Zdenko Križić u zajedništvu s kanonicima i većim brojem svećenika. Stigla je rodbina, prijatelji, vjernici Gospića i okolnih župa. Pjevao je katedralni zbor pod vodstvom Nikole Perišića.
Biskup Križić je u propovijedi ponovio starozavjetno i novozavjetno izvješće iz današnjih liturgijskih čitanja u kojima se spominje da će žene nerotkinje u dvije obitelji roditi dijete i nastavio:
„ U Starom zavjetu riječ je o navještaju rođenja snažnog Samsona koji će biti osloboditelj Izraelskog naroda od potlačenosti moćnijeg naroda u tom vremenu. U Novom zavjetu je navještaj rođenja Ivana Krstitelja, Isusovog preteče upućen Zahariji, ocu Ivana Krstitelja kada je obavljao svećeničku službu u najsvetijem dijelu Hrama: Svetištu nad svetištima. Kocka je pala na njega da može ući u taj najsvetiji prostor, gdje je jedan svećenik mogao ući, možda, jednom u životu. Zaharija je bio presretan što je ždrijebom izvučeno njegovo ime za taj uzvišen čin. Svećenik, ulazeći u taj sveti prostor, prikazivao je Bogu svoju molitvu i molitvu naroda, svoje potrebe i potrebe naroda. Dok je on bio unutra, narod je ostao vani i molio. Nakon što svećenik obavi molitvenu službu u Svetištu nad Svetištem, gdje je Bogu prikazao molitve i potrebe naroda, izišao bi pred narod i podijelio mu Božji blagoslov. On je u Svetište nad Svetištem nosio narod Bogu, a nakon toga Božji blagoslov nosio narodu.
Međutim, nije sve išlo po planu. Dok je Zaharija prikazivao Bogu sebe i narod imao je viđenje. Ukazao mu se anđeo Gabrijel i rekao, da su mu molitve uslišane. Dobit će sina koji će biti velik pred Gospodinom. Što znače ove anđelove riječi? Zaharija sigurno nije u Svetištu nad Svetištem molio da dobije sina. Veli se da su on i žena bili u poodmakloj dobi i on je sigurno još davno prestao moliti za porod jer ga više nije smatrao realnim. Istina, Zaharija i narod vani mole da se rodi dijete, ali ne od Zaharije, nego Mesija, naviješten od davnih proroka kojega iščekuje sav narod. Svi mole na tu nakanu jer je narod ugnjeten tuđom vlašću i nada se danu oslobođenja.
Anđeo Zahariji naviješta rođenje djeteta koje će biti preteča iščekivanom Mesiji. Međutim, Zaharija to ne želi povjerovati, jer njemu u poodmakloj dobi ovaj navještaj je nemoguć. Zaharija je, kao svećenik, dobro poznavao Pisma i znao da su se takvi navještaji ostvarivali u povijesti spasenja. Dovoljno se sjetiti Sare i Abrahama, Samsonovih roditelja ili majke proroka Samuela. Međutim, Zaharija sumnja, da će se to dogoditi i traži dodatne znakove. Tada zbog nevjere dobiva ukor i kaznu. Izlazi iz Svetišta nad Svetištem gdje ga narod čeka da mu podijeli blagoslov, ali ne može podijeliti blagoslov jer je nijem, ne može govoriti. Posljedica svega je da narod ostaje bez blagoslova. Zbog nevjere jednoga svećenika cijeli narod ostaje bez blagoslova. Zar to nije i danas jednako snažna poruka: bez nedostatka vjere, bilo svećenika, bilo svakoga od nas, naše obitelji, naše mjesto, naša domovina, ostaju bez blagoslova. To je poziv svima nama da se ispitamo, ne ostaju li možda, zbog naše nevjere i pomanjkanja molitve, naš narod, naše župe, naše obitelji bez blagoslova. Potrebni su nam itekako, ljudi vjere i molitve koji će biti posrednici Božjeg blagoslova za mnoge.
Danas je druga godišnjica smrti prvog gospićko-senjskog biskupa mons. Mile Bogovića. Zbog njegove vjere, upornosti, zauzetosti i borbenosti za prava obespravljenih, za dostojanstvo stradalnika i žrtava, mogli bismo ga usporediti sa Samsonom ili s Ivanom Krstiteljem našega vremena. I on se, kao svećenik i biskup, dao sav u zaštitu onih najslabijih i nije imao straha to činiti i pred najvećim autoritetima države i Crkve. Znao je da će ga zbog toga mnogi odbacivati pa i ponižavati, ali nije mario. Znamo da se snažno zauzimao za siromašne i prognanike u Domovinskom ratu i poslije rata! Također se borio za naše branitelje koje su lovili i otpremalo u Hag, kao najveće zločince!
Kada se na prognanike, a znamo koliko ih je bilo, digla velika hajka i stavljalo ih se na stup srama, zato što su nakon Oluje ulazili i privremeno zaposjedali kuće onih koji su pobjegli, jer svojih kuća nisu imali, bile su srušene i opljačkane, biskup Bogović ih je, na susretu s Vladom, 14 travnja 2003, gorljivo branio.
Čitamo u njegovoj knjizi: „Rekao sam da te bjegunce pred neprijateljem ne treba tretirati kao bezakonike. Sila ih je na to natjerala. Ne bi oni nikada to učinili u normalnim prilikama. Opasno je ustrajati na pravima onih koji su palili tuđe kuće, a ne zaštititi one kojima su kuće zapaljene.“ A onda dodaje:
„Moj govor nije dobro primljen ni među vladinim dužnosnicima, a ni kolege biskupi nisu otvorili usta da me podrže. Na kraju je Račan održao temperamentnu propovijed kako ova Vlada snažno i mudro štiti nacionalne interese, ali ima među crkvenim ljudima onih koji ne razumiju i krivo komentiraju odnos prema Hagu. I u pogledu presude Gospićkoj skupini neki su crkveni dostojanstvenici dali neprimjerene izjave.“
Biskup Bogović je dobro razumio da se tu cilja na njega i reagirao: „Shvativši da se radi o meni, uzvratio sam da stojim iza svoje izjave, dodavši da iza određenih poteza i govora medija proizlazi kako u Gospiću i nije bilo ništa drugo nego kriminal. A ondje je Hrvatska spašena.“ Zatim dodaje da mu je Račan poslije rekao kako nije mislio na njega.
Biskup Mile bio je iznimno osjetljiv za potrebe naroda, napose onih najsiromašnijih. On sam za sebe veli: „Temeljna moja preokupacija bila je i ostala kako pomoći narodu da raste i napreduje. Ne može mu pomoći onaj koji ga ne razumije, koji ga ne čita. … Dobro čitanje naroda slično je majčinom čitanju djeteta: što ga više voliš to ga bolje razumiješ.“ (183).
On je svoj narod neizmjerno volio i bio za njega spreman sve žrtvovati, posebno za one najjadnije. I sam je u djetinjstvu iskusio bijedu i jad, zato se uspoređivao s ovim najsiromašnijima. Jednoj svojoj ovećoj knjizi, posluživši se Isusovim riječima iz Evanđelja, dao je naslov: „Žao mi je naroda“. To što je volio svoj narod svim svojim bićem, nije mrzio ni jedan drugi narod. Mrzio je zlo, ali ne ljude. Govoreći o povijesnim mučeništvima našega naroda veli: „Ne želim poticati zlu krv protiv mučitelja nego samo poštovanje prema stradalima i njihovim patnjama, kao što ni apostoli nisu tražili kažnjavanje Kristovih mučitelja, nego su cjelivali Kristove rane i njegovu žrtvu.“ (str. 201). Znao je kako se mržnjom i željom za osvetom ne čini ništa dobroga svome narodu. Naše žrtve ne smiju biti razlog našeg duhovnog trovanja mržnjom, nego našeg oplemenjivanja i posvećenja.
Na mučenike naše povijesti gledao je kao na našu povijesnu dragocjenost. Oni su trajne svjetiljke u životu našeg naroda. Zato veli: „Budio sam ponos na mučeničke crte u povijesti hrvatskog kršćanstva i ukazivao na mučenički sjaj na licu Hrvatske.“ Vidimo, kako nije toliko plakao nad mučenicima, koliko se s njima ponosio, duboko uvjeren da su njihove patnje donijele puno blagoslova našem narodu. Na njihovim patnjama je naš narod opstao. Zato je rekao: „Najveći trofej za čovjeka su rane podnesene i za druge.“
Biskup je završio riječima:
„On je i svoje patnje promatrao u tom svijetlu. I one iz djetinjstva kada su mu na kraju Drugog svjetskog rata komunisti ubili oca i kada je obitelj ostala nezaštićena, izložena gladi i svakoj drugoj oskudici, kao i one koje su nadolazile kasnije u njegovom svećeničkom i biskupskom djelovanju. I on dobro zna trenutke kada je, kako sâm reče, tražio svoje Cirence i Veronike koji bi ga utješili i ohrabrili, ali nije ih bilo mnogo. Ipak, zbog toga nije klonuo. I tu se jačala njegova vjera, a molitva postajala još žarča. To mu je dalo snagu u borbi sa bolešću kada nije mogao imati blizu sebe one Cirence i Veronike koje je želio imati. Uvjeren sam da je snagom vjere osjećao blizinu Onoga koji može nadoknaditi nedostatke svih drugih blizina. Neka mu On bude vječna nagrada. Amen.“
Preuzvišeni biskupe Mile, neka Vam Gospodin bude nagrada za sve dobro što ste činili i pridruži Vas svojim svetim izabranima, u novom životu s našim hrvatskim mučenicima kojima ste sagradili Crkvu.
tekst: s. Robertina Medven
fotografije: Mateo Devčić
Galerija fotografija
