U Jablancu pokopan vlč. Josip Jurković
Na mjesnom groblju u Jablancu, 3. rujna 2021. u svećeničku grobnicu sahranjen je umirovljeni svećenik Gospićko-senjske biskupije vlč. Josip Jurković. Sprovodne obrede predvodio je gospićko-senjski biskup mons. Zdenko Križić u zajedništvu s riječkim nadbiskupom koadjutorom i apostolskim upraviteljem Dubrovačke biskupije mons. Matom Uzinićem i svećenicima Gospićko-senjske biskupije.
Prije polaganja lijesa u grobnicu prigodnim govorom oprostio se mons. Mate Uzinić u ime Riječke nadbiskupije u kojoj je vlč. Jurković djelovao za vrijeme Riječko-senjske nadbiskupije. Nadbiskup Uzinić pročitao je izraze sućuti riječkog nadbiskupa metropolite mons. Ivana Devčića koje prenosimo u cijelosti:”U svoje osobno ime i u ime župljana župe Krasno koja danas pripada Gospićko-senjskoj biskupiji, a u vrijeme kada je njome upravljao pok. velečasni Josip Jurković bila je u sastavu Riječko-senjske nadbiskupije, izražavam biskupu mons. Zdenku Križiću i svim svećenicima, redovnicima, redovnicama i vjernicima Gospićko-senjske biskupije, koja je i moja rodna biskupija, a na poseban način rodbini i prijateljima vlč. josipa, iskrenu kršćansku sućut. Vlč. Jurković volio je svoje vjernike, rado ih susretao i primao, jednako starije kao i mlađe, djecu i mlade kao i odrasle. Možemo reći da je doista bio svećenik od ljudi za ljude: pristupačan, susretljiv, suosjećajan, razgovorljiv. Rado se družio s mladima i djecom, kao i sa starijima i bolesnima. I meni je pomagao savjetom i podrškom na mom putu prema svećeništvu, a poticao je i druge mladiće da se odazovu Gospodinu ako osjete da ih zove u svetu službu. U svakoj je kući bio dobrodošao. Vjernicima Krasna bila je posebno draga njegova briga za uređenje i uljepšavanje crkava. Slično je bilo i u susjednom Kuterevu, župi koja mu je također bila povjerena i koju ni u kojem pogledu nije zanemarivao, iako nije u njoj stanovao. Imao je veliku pomoć u majci koja se brinula o domaćinstvu, kao i u sestrama. Obnavljao je Svetište Majke Božje na Krasnu i župnu crkvu sv. Antuna Padovanskog, u kojoj je u apsidi dao izraditi veliku fresku koja prikazuje sv. Antuna Padovanskog, župnog zaštitnika, kako upućuje krasnarske vjernike i njihova župnika prema Marijinu svetištu povrh Krasna. Tako vjernici svaki put kad dođu u župnu crkvu susreću se s likom Gospe od Krasna i sa svojim zaštitnikom sv. Antunom Padovanskim, ali i s likom njihova nekadašnjeg župnika koji se sada preselio u kuću Očevu, odakle ih, vjerujem, i dalje iz pozadine prati na njihovu putu do cilja na koji je on upravo stigao, tj. u Kuću Oca Nebeskog i Nebeske Majke Marije.
Nakon djelovanja u župama Krasno i Kuterevo, bio je premješten na područje sadašnje Riječke nadbiskupije gdje je službovao u pet župa: Divjake, Skrad, Grižane, Dramalj i Jadranovo. Vjernici tih župa, kao i cijeli kler naše Riječke nadbiskupije sjećaju ga se sa zahvalnošću i pamte ga kao jednu ljudima i kolegama izrazito blisku osobu. Poznato nam je da je pokojni svećenik Josip doživio i krizu na svom svećeničkom putu, koja ga je za neko vrijeme udaljila s tog puta, ali se naposljetku vratio na svećenički put i ustrajao na njemu sve do smrti. Molimo da mu Gospodin oprosti njegove grijehe i slabosti te ga pribroji društvu svetih pastira u svom Kraljevstvu, kako bi odatle mogao i dalje pratiti one kojim aje kao svećenik služio na njihovu putu u Dom Očev, u koji je on, vjerujemo i nadamo se, već primljen. A mi ga nastavimo pratiti i Bogu preporučivati svojim molitvama“.
U ime klera Gospićko-senjske biskupije prigodni govor izrekao je mons. Mile Pecić, dekan i župnik Slunja, rodne župe pokojnog vlč. Jurkovića. Govor mons. Pecića prenosimo u cjelosti:“ Vlč. Joso Jurković odlučio se za svećenički poziv u teškim vremenima. Bila je to svojevrsna hrabrost. Zajedno s vlč. Perom Bogutom i biskupom Milom Bogovićem (sva trojica iz župe Slunj) pripremao se za služenje narodu u nenaklonjenom vremenu. Mladu misu slavio je u Slunju 07.07.1963. Bio je na župama Krivi Put, Krasno i Kuterevo, Divjake-Skrad, Bilaj i Lički Ribnik, Grižane, Dramalj, Jadranovo, Jablanac. Iz ovih je podataka razvidno da je prihvaćao poslanje koje mu je dodijeljeno. Imao je ideala i zanosa ali upao je i prošao kroz trenutke krize i slabosti. Svećeničko zvanje nije kod ređenja završeno nego je u neprestanoj kušnji, sazrijevanju, vraćanju zanosa. Petar apostol u najtežem trenutku Isusove muke nije molio, spavalo mu se! Zatajio je Učitelja pred sluškinjom ali je i zaplakao i slijedio Učitelja do mučeništva. Naš sud nije mjerodavan. Božje oko vidi u dubinu duše, u svijest i podsvijest i zato može donijeti sud. Ali Bog nije samo sudac nego i Otac milosrđa. Mojsije se zauzimao za svoj narod kad je narod okrenuo leđa Bogu. Upravo je zbog toga bio velik i drag u Bojim očima. Crkva moli za svoje sinove, pa i za grešnike. Ovdje okupljena crkva i svećenici mole za svoga brata Josu. To je najljepše što možemo učiniti. Bože budi mu milosrdan!“
Biskup Križić je na koncu sprovoda u ime pokojnog svećenika Josipa zahvalio svima koji su mu tijekom života bili dobri, njegovoj obitelji, subraći svećenicima a na poseban način Riječkoj nadbiskupiji u čijem je Svećeničkom domu proveo 10 godina umirovljeničkog života.
Nakon ukopa, biskup Zdenko je u župnoj crkvi Sv. Josipa, u zajedništvu s nadbiskupom Matom Uzinićem, kancelarom i tajnikom Mišelom Grgurićem, župnikom Svetog Jurja, Starigrada i Jablanca i senjskim dekanom Silvijom Milinom, ekonomom Biskupije Nikolom Turkaljem, župnikom Korenice i prepoštom Senjskog kaptola Milom Čančarom, župnikom Senja Richardom Pavlićem, župnikom Otočca Tomislavom Šporčićem, župnikom Slunja Milom Pecićem, župnikom Švice Milom Rajkovićem i župnikom Brinja Josipom Tomljanovićem predvodio svetu misu zadušnicu za pokojnog svećenika Josipa Jurkovića.
U svojoj propovijedi biskup Križić rekao je sljedeće: „Kada se nađemo pred tajnom smrti uvijek se nameću pitanja: koji je smisao ljudskom životu? Ako život zbilja prestaje sa smrću onda mu je teško naći smisao. Jedan biblijski pisac, koji još nema spoznaje o uskrsnuću, dolazi do zaključka da je jednak svršetak životu čovjeka i životinje. Po njemu tu nema nikakve razlike. Svršetak im je isti: nestaju, bez obzira što čovjek, za razliku od životinje, u sebi to ne može prihvatiti i sa smrću se nikada ne miri. Onda se neizbježno nameće pitanje koji smisao ima mučiti se u životu, biti pošten, biti dobar, biti velikodušan, darežljiv… koja korist od svega toga? Zato taj isti biblijski pisac zaključuje da je u ljudskom životu sve ispraznost. On bi imao i pravo kada bi ljudski život završavao sa smrću. Pa i sveti Pavao s ovim slaže kad veli da ako nema uskrsnuća „jedimo i pijmo jer sutra mremo“ (1Kor 15,32). To znači: čini što te volja, radi što hoćeš, uživaj i čini samo ono što je u tvom interesu, zašto bi se iscrpljivao za druge pa bila to i vlastita djeca? Istina da ljudski život ne završava smrću sve mijenja. Isus je svojim uskrsnućem pokazao svima da smrt nema zadnju riječ u životu čovjeka. Čovjek nije stvoren da umre i nestane, nego je stvor za vječnost. Stvoren je kao slika Božja. Bog želi da njegova slika bude uvijek s njim, ali želi da to bude i čovjekova želja. Ali na žalost čovjek se može opredijeliti i za smrt i distancirati se od svog Stvoritelja. Uvjet za vječni život su vrijednosti koje ne mogu umrijeti: ljubav, dobrota, velikodušnost, milosrđe, itd. To su vrijednosti koje u sebi nose snagu uskrsnuća. Pa i za Isusa se veli da je prošao zemljom čineći dobro. I zbog toga njegovo tijelo nije moglo ostati u grobu. Besmrtne vrijednosti koje je nosio u sebi bile su snagom njegova uskrsnuća. Tu je i snaga našeg uskrsnuća. Zato Isus veli u prispodobi koju smo čuli da nije ista sudbina ljudi koji su činili dobro i koji su činili zlo. Zato Pavao napominje kršćanima, kako smo čuli u prvom čitanju: „Svi ćemo stati pred sudište Božje … Svatko će od nas za sebe Bogu dati račun“. Tu nema iznimke i nema švercanja. Tu istinu ne smijemo zaboraviti. Isus nam je sa svom jasnoćom stavio pred oči gradivo za naš zadnji životni ispit. I važno nam je to gradivo dobrote i ljubavi naučiti na vrijeme. Poslije smrti vremena za učenje više nema. Zato sveti Pavao poručuje: „Dok imamo vremena činimo dobro svima“ (Gal 6,10). Ako bude tako onda se sigurno nećemo plašiti stati pred lice Božje. O pokojnom bratu svećeniku Josi ja ne znam puno. Ja kada sam došao za biskupa u Gospić on je živio u svećeničkom domu u Rijeci pa smo se rijetko susretali. Međutim ono što sigurno znam jest to da je i on narodu naviještao ove istine o ljudskom životu te vjeri i nadi u uskrsnuće. Uvjeren sam da se i sam, u svojoj ljudskoj krhkosti, spremao za susret s Gospodinom. Mi kod ove svete Mise molimo Gospodina da mu bude milosrdan i blag, i podari mu mjesto svjetlosti i mira, mjesto u koje smrt i patnja nemaju pristup. Amen!“.
Na svršetku misnog slavlja biskup Križić još jednom je izrazio kršćansku sućut obitelji i rodbini pokojnog vlč. Jurkovića kao i zahvalnost domaćem župniku Milinu i svim njegovim suradnicima na pripremi dostojanstvenog posljednjeg ispraćaja vlč. Josipa Jurkovića.
Mišel Grgurić
Galerija fotografija
