Normal 0 21 false false false MicrosoftInternetExplorer4 /* Style Definitions */ table.MsoNormalTable {mso-style-name:"Obična tablica"; mso-tstyle-rowband-size:0; mso-tstyle-colband-size:0; mso-style-noshow:yes; mso-style-parent:""; mso-padding-alt:0cm 5.4pt 0cm 5.4pt; mso-para-margin:0cm; mso-para-margin-bottom:.0001pt; mso-pagination:widow-orphan; font-size:10.0pt; font-family:"Times New Roman"; mso-ansi-language:#0400; mso-fareast-language:#0400; mso-bidi-language:#0400;}

Kako iskazati dostojanstveni i civilizacijski pijetet žrtvama?

Mile Bogović

(Po)ratne žrtve i prikrivena grobišta

Krbavsko polje moglo bi biti mjesto iskazivanja počasti svim žrtvama hrvatskoga naroda s anonimnih grobišta.

U javnosti se postavlja dosta pitanja u svezi sa žrtvama komunističkog režima, koje ne samo da su nepravedno osuđene, nego većini od njih sve do danas nije javno očitovan minimalni civilizacijski pijetet.

Pitanje je aktualizirano činjenicom da se otkrivaju nova grobišta neznanih stradalnika nakon završetka Drugog svjetskog rata, a još nije nađen odgovor na pitanje kako te kosti na primjeren način pokopati i grobišta dolično obilježiti. Godine 1945., neposredno nakon završetka rata (9. svibnja), vrijeme je najvećih stradanja u povijesti hrvatskog naroda, kako nedavno reče sisački biskup Vlado Košić. Teško je shvatljiva ta gorka činjenica, tim više što se to masovno ubijanje dogodilo u vrijeme „mira“, i da su zločinačkim rukama neki ratni pobjednici dostavljali nemoćne žrtve. Još i danas, da navedemo samo jedan od brojnih slučajeva, obnavljaju se spomenici jednoj akciji koja je počela u Srbu 27. srpnja 1941., a koja je do temelja uništila Boričevac i hrvatska naselja u Lapačkoj dolini; još i danas prognanici i potomci stradalnika iz tih krajeva nemoćno pružaju ruke na sve strane tražeći poštovanje prema žrtvi, a ne prema zločinu. Još je uvijek nekima shvatljivo ubijanje bez suda pripadnika „zločinačkog režima“. „Nažalost, još ima onih koji izabiru, i to bez srama, stranu ubojica“- reče biskup Košić u spomenutoj propovijedi.

Činjenica je i to, nažalost, da povijest ne pozna slučajeve da su ljudske žrtve bilo kojeg totalitarnog režima tako dugo bile prešućivane, a njihovi grobovi bili neotkriveni ili tako zapušteni.

Kako shvatiti te činjenice te kršćanski (ili civilizacijski) odgovoriti na njih?

U razgovoru sa slovenskim kolegama, koji su organizirano i uz potporu države pristupili tom problemu, čuli smo jasnu poruku: Nije dostojno da žrtve leže ondje gdje su ih krvnici sakrili da ih ponize. Tek ekshumirana žrtva svjedoči pravu istinu o patnji koju je podnijela i o zločincu koji je te patnje nanio.

Jugoslavenski popisi žrtava

Pregled i razne popise žrtava Drugog svjetskog rata proučio je dr. Josip Kolanović.

Prva se time bavila „Zemaljska komisija za utvrživanje zločina okupatora i njihovih pomagača“ koju je osnovalo Predsjedništvo ZAVNOH-a 18. svibnja 1944. godine. Rad te Komisije trajao je do veljače 1947. godine i rezultirao utvrđivanjem “ratnih zločinaca”, ali i popisom ubijenih od strane „okupatora i njihovih pomagača“. Cilj toga popisa bio je utvrditi “ratne zločince”, a tek na drugom mjestu utvrditi i njihove žrtve.

Drugi popis žrtava fašističkoga terora organizirao je Glavni odbor Saveza boraca NOR Jugoslavije 1950. godine s ciljem da se izradi „spomen-knjiga o žrtvama, koje su naši narodi dali u Drugom svjetskom ratu“.

Treći popis žrtava fašističkoga terora obavljen je na temelju odluke vlade SFRJ od 10. lipnja 1964. kojom se osniva „Savezna komisija za popis žrtava rata 1941-1945“, a cilj mu je bio pribavljanje službene dokumentacije o ljudskim gubitcima prouzročenim od “okupatora i domaćih izdajnika”. Taj je popis imao poslužiti vladi SFRJ za pregovore s vladom Savezne Republike Njemačke radi utvrđivanja i isplate ratne otštete.

Sve tri navedene komisije/povjerenstva imale su za cilj utvrditi samo jednu politički točno određenu kategoriju žrtava: žrtve fašističkoga terora. Nikome danas ne treba tumačiti da je tih žrtava bilo doista mnogo i bilo je potrebno da one budu popisane te da im se oda poštovanje. Žalosno je da su se one korisile za razne političke manipulacije i što nije bilo zanimanja za žrtve drugoga terora, onoga komunističkog. Ne samo da tima ne priznaje status žrtve, nego nisu ni brojene.

Posebnu okrutnost pokazao je komunistički režim nakon 1945. prema vojnim žrtvama iz redova“ okupatora i domaćih izdajnika”. Naredbom broj 1811/45. ministra unutrašnjih poslova Jugoslavije Vicka Krstulovića od 6. 07. 1945., njihova vojna groblja sravnjena su sa zemljom, uklonjeni križevi i druga obilježja. U mjestima gdje su uništena hrvatska katolička naselja, kao npr. u Udbini, i civilna groblja doživjela su istu sudbinu.

Ti popisi nisu dovršeni ni cjelovito objavljivani. Zato je ostao široki prostor za umnažanje i uveličavanje broja žrtava (fašističkog terora), kao sredstvo političke instrumentalizacije. Tom zlu nije naše društvo još odlučno i jasno dalo istinsku kvalifikaciju.

Istraga u državi Hrvatskoj

Godine 1991. donesen je Zakon o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskoga rata kojim se u tu svrhu osniva Saborska komisija. Polazeći od činjenice da su žrtve „fašističkoga terora“ bile dovoljno istražene i obilježene, Komisija je naglasak u svome radu stavila na žrtve komunističkog režima. O svom radu ona je krajem 1999. podnijela izvješće svome osnivaču. Komisiju je, nedovršena posla, ukinula koalicijska vlada Ivice Račana 2002. Zakonom o prestanku važenja Zakona o utvrđivanju ratnih i poratnih žrtava II. svjetskog rata.

U obrazloženju se, kao glavni razlog ukidanja Komisije, navodi da problem istraživanja žrtava treba premjestiti iz uprave (čitaj: politike) u nadležnost znanstvenih institucija. To bi bilo točno kad upravo politika ne bi bila glavni razlog za dokidanje Komisije, odnosno, kad se novim zakonom stvari ne bi vraćale u prijašnje okvire političke instrumentalizacije žrtava.

Novim zakonom težište se stavlja na Domovinski rat. Takav svoj stav tadašnja Vlada pokazala je na svojoj sjednici održanoj 9. ožujka 2001. godine, kada je donijela Odluku o pokretanju znanstvenih istraživanja Domovinskoga rata. Tu su Drugi svjetski rat i poraće uključeni kao „uzroci“.

Nositeljem projekta je određen Hrvatski povijesni institut u Zagrebu što podrazumijeva da je on “matična ustanova” cijeloga projekta, ali u realizaciji sudjeluju i druge ustanove i pojedini stručnjaci. Valja reći da je u okviru tog projekta objavljeno više dobrih znanstvenih studija koje su iznijele na vidjelo mnoge žrtve komunističkog terora i komunističkih sudova. Pravni vid komunističkih sudova u ratu i poraću u nas najbolje je dao J. Jurčević u knjizi Beleiburg (2005.)

Poticaji iz Crkve

Crkva je stalno zastupala mišljenje da je zločin uvijek zločin, bez obzira tko ga počinio, odnosno da je žrtva uvijek žrtva bez obzira tko ju je podnio, koje je vjere, nacije ili politike. Posebno je taj govor bio jasan na mjestima obilježavanja spomena na žrtve ili u obljetnicama masovnih stradanja, kao na obilježavanju spomena žrtava Bleiburga i Križnih putova, zatim na Danu hrvatskih mučenika na Udbini. Isti govor Crkve je i kad je riječ o jasenovačkim žrtvama. O osudi svakog zločina i poštivanju svake žrtve progovorila je u više navrata i Komisija HBK Justitia et Pax. Posebno valja istaknuti Izjavu te Komisije od 13. svibnja 2008.. O prikrivenim grobištima… o pravu na grob i dužnosti pijeteta (U službi pravde i mira, str.144-150), zatim Izjavu iste Komisije 9. studenoga 2009. Protiv negacionizma (ondje, str. 210-216). Prvu spomenuti Izjavu potpisale su zajedno komisije biskupskih konferencija Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Slovenije.

Kardinal Bozanić je u Bleiburgu 13. svibnja 2007. u propovijedi pozivao državne i znanstvene institucije da naprave popis žrtava, da se obilježe njihova grobišta, da se istraži zločine i obznani krivce, a znanstvene institucije da rasvijetlite istinu. A u Jasenovcu, 24. rujna 2009. reče: „Postavlja se pitanje zašto, i poslije devetnaest godina od demokratskih promjena, još uvijek nema popis žrtava komunizma, ni dužnih obilježja, niti doličnih spomena?“

Mučenici vjere

Činjenica je također da je u nas, više nego drugdje, na udaru bio kler i njemu bliži suradnici. Među njima razmjerno mnogo više žrtava nego u bilo kojoj europskoj zemlji. Mnogo je truda uloženo da se popišu i prikažu mučenici vjere. U tome se posebno ističe don Anto Baković svojim Hrvatskim martirologijem XX. stoljeća u kojem je iznio stradanje katoličkog klera i redovnica u Drugom svjetskom ratu i poraću.

Čini se da je potrebno osnovati na razini BK jedan ured koji bi koordinirao taj posao i ujedno izdavao časopis u kojem bi se znanstvenom metodologijom istraživali i objavljivali tragovi mučeništva u svim vjerničkim slojevima na našim prostorima. Bez sumnje da bi tu dobro došlo iskustvo koje su Baković i drugi na tom području imali i građa koju su pri tome poslu skupili. Na to nas je jasno pozvao i veliki Ivan Pavao II. kada je na pragu trećeg tisućljeća pozvao sve narode da popišu svoje mučenike.

Mnogo su na tom polju učinile razne postulature u postupcima za proglašenje blaženim ili svetim pojedinih vjernika. Takav postupak se vodi za proglašenje svetim blaženoga kardinala Alojzija Stepinca te za proglašenje blaženim slugu Božjih: Miroslava Bulešića, Drinskih mučenica, Žarke Ivasić i hercegovačkih franjevačkih žrtava. Spominjem samo izravne žrtve komunističkog režima.

Kako je u drugim državama?

Redovito u svim demokratskim europskim državama postoje popisi žrtava Drugog svjetskog rata i drugih ratova. Grobišta su dolično uređena i jasno obilježena. Ako su grobišta u drugim državama, sklapa se poseban međudržavni sporazum o načinu ekshumacije i obilježavanja. Takav sporazum sa Slovenijom Hrvatski sabor je donio, ali on nije prošao u Slovenskom parlamentu. Inače u Sloveniji pri ministarstvu obrane postoji odsjek za vojna grobišta. Posebno djeluje Komisija za prikrivana grobišta. Iz tih ureda dolazi poruka da se u ovakvim okolnostima može mnogo učiniti za obilježavanje mjesta stradanja. Italija svoje državljane, stradale u tuđoj zemlji, ekshumira i prenosi na jedno od zajedničkih groblja (Redipuglia i dr.). Njemačka u takvim slučajevima objedinjuje grobišta, obilježava i uređuje u zemlji gdje su žrtve stradale i pokopane. Ne pita se na kojoj je političkoj strani netko bio kada je stradao. Redovito je tu riječ o vojnim grobljima. Poznato je kako se SAD brinu o svojim vojnim grobljima po svijetu.

Posebno svaka država vodi brigu o masovnim grobištima u vlastitoj zemlji. Spomenut ću samo dvije zemlje: Austriju i Poljsku.

Austrijski Crni Križ (Österreichische Schwarze Kreuz - ÖSK) vodi brigu o očuvanju, njegovanju i podizanju grobnih spomenika za civilne žrtve ratnog bombardiranja i političkog progona, stradalih izbjeglica i vojnika, pomaže pri traženju i pronalaženju grobišta poginulih u ratu, pri ekshumiranju, identificiranju i premještaju poginulih vojnika ili nastradalih u ratu u njihovu domovinu. ACrniK je mnogim ljudima u Austriji poznat i po prikupljanju dobrovoljnih priloga na dan Svih Svetih. Zauzima se i vodi brigu o svim žrtvama (groblja s poginulim: Crvenoarmejcima, Francuzima, Amerikancima, Englezima........, kao i vlastitim žrtvama poginulim u I. i II. svjetskom ratu na strani ili protiv njih: Cara i Hitlera.

U Poljskoj nakon Drugog svjetskog rata sustavno su se obilježavala mjesta stradanja Poljaka podizanjem spomen-obilježja brigom najviše lokalnih vlasti i stanovništva. Naravno, za vrijeme komunističke vlasti nije se posebno obilježavalo mjesta poratnih stradanja žrtava komunističkog režima; to se događalo tek nakon 1989 godine, iako su stanovnici i obitelji postavljali privremena obilježja. Sada postoji Vijeće zaštite spomenika borbe i mučeništva koje funkcionira od poraća i zanima se za održavanje spomen-obilježja, popisivanje i popularizaciju znanja o stradalima, također u borbama za slobodu.

Postoji također Institut, nastao 1989., koji je sustavno preuzimao arhivu bivše poljske Udbe i drugu arhivu o stradanjima, prije svega iz vremena komunizma, te se zauzima za znanstveno obrađivanje tih materijala.

U Poljskoj je provedena lustracija, preuzet arhiv njihove Udbe, i sve ide uz potporu vlade. Crkva u traženju mučeničkih tragova ima punu potporu državnih ustanova.

Svehrvatski grob

Čini mi se potrebnim da se na jednom mjestu izgradi „svehrvatski grob“ (npr. Krbava, pokraj Crkve hrvatskih mučenika, ili negdje drugdje, ako postoji bolje mjesto s više takve simbolike) u koji bi bile položene sve kosti iz raznih grobišta i jama gdje su stradalnici, nedolično ljudima, bačeni da im se zatre ime i trag. U taj zajednički grob ne bi bilo potrebno prenositi kosti iz grobišta koja su identificirana, istražena i primjereno obilježena. No u taj se grob mogu položiti neidentificirani ostaci iz vojnih nepartizanskih grobalja, u Hrvatskoj i izvan nje, koja su sustavno uništavana i nisu dostojno obilježena. Krbavsko polje je za to vrlo prikladno jer simbolički, bolje nego neki drugi lokaliteti, može postati mjesto za iskazivanje poštovanja stradalnicima u raznim vremenima hrvatske povijesti i raznim hrvatskim prostorima. Takvo spomen-obilježje na Krbavi bilo bi i dobar izlaz iz sadašnjeg mučnog stanja u kojemu postoje činjenice masovnih grobišta Hrvata, osobito u Sloveniji, koje se stalno nanovo otkrivaju, ali nema jasne ideje o njihovu obilježavanju.

 

  Vijesti - Sve