Teško je nabrojiti sve ono što je Ivan Pavao II. učinio za nas Hrvate. U sva tri posjeta narod je jasno izrazio svoj odnos prema njemu i prema njegovim porukama. Pred tim dobrim i plemenitim čovjekom naš narod je pokazao da su mu bliske vrline koje on naviješta i živi. On je poput magneta povukao na vidjelo one pozitivne energije u našem narodu, pomogao da se one izraze i da se očituju njemu, nama i svijetu.
Jasno je da nas ta pozitivna slika o nama ne smije zavarati da povjerujemo kako nemamo i one druge, loše osobine. No dok se neki trude da nam neprestano upiru prstom u te loše osobine, Papa želi aktivirati našu dobrotu, znajući da smo tek onda sposobni nadvladati loše sklonosti kada se objedini naša dobra volja i naša plemenitost; da ćemo lakše pitati oproštenje i opraštati drugima ako se u nama pokrene dobrota i povjerenje, nego kad nas se sili da stalno padamo na koljena.
Kada se vidi kojim je očima Papa gledao na naš narod, postaje nam jasnije zašto je on toliko zagovarao naš ulazak u Europsku zajednicu. Papa nipošto nije gledao na nas tek kao siromašne prosjake od europskog bogatstva, nego u prvom redu kao na one koji mogu obogatiti Europu u mnogočemu, a čime ona oskudijeva. On je vjerovao da bismo mi Hrvati pomogli Europi da obnovi svoju kršćansku dušu. Zato on nipošto ne želi da mi idući prema Europi postupno gubimo svoj kršćanski i katolički identitet.
Papa je vidio opasnost da se u novo tisućljeće prenesu nagomilane opasnosti iz prethodnog tisućljeća pa poziva sav svijet da se ugleda na one koji su znali živjeti i žrtvovati se za druge. Takve je tražio i kod nas i stavljao nam ih za uzor. Kod svih njih isticao je njihovu spremnost da ponesu teret križa za drugoga.
Papa je nošenjem križa svoje bolesti bio do kraja vjerni svjedok poruke koju je uputio svijetu. Govorio je i kroz svoju bolest a na koncu i kroz svoju šutnju.
Mnogi s pravom govore da od njegovih riječi treba stvarati planove i programe za bolje dane našega naroda i domovine, za što se i Papa molio, a u čemu nas – vjerujemo – i sada zagovara pred prijestoljem Božjim.
Jedan takav program pokrenuli smo izgradnjom Crkve hrvatskih mučenika u Krbavi (Udbini). Papa je 8. lipnja 2003. u Rijeci blagoslovio kamen temeljac za tu Crkvu. Ona želi biti poziv svima nama da svojim radom i žrtvom pripremamo na ovim našim hrvatskim prostorima "bolje dane". Za to je molio i Ivan Pavao II.
Zahvalni smo Bogu što je u našim teškim iskušenjama upravo ovaj papa bio na stolici Svetog Petra. Teško je i zamisliti da bi itko drugi imao toliko razumijevanja i ljubavi prema nama. Kada se znade da je prihvaćen kao svjetska moralna vertikala, njegov odnos prema Hrvatskoj dobiva još više na značenju. Vjernici naše Biskupije ostat će mu trajno zahvaliti i za to što je na ovim prostorima uspostavio novo biskupijsko i duhovno središte: Gospićko-senjsku biskupiju.
Hvala Bogu koji nam je dao Ivana Pavla II, hvala i velikom Papi za dobrotu kojom nas je obogaćivao. Neka ga Gospodin uvede u svoj pokoj!