Uskrs u Senju s biskupom
„Kristovo uskrsnuće je novo stvaranje. Na to upućuje red čitanja koja završavaju s uskrsnućem. Na koncu toga puta prema savršenijem nalazi se najuzvišeniji zahvat – čovjek je u Kristu nadvladao smrt i uskrsnuo na novi život. To je početak boljega svijeta, novoga svijeta. Zato se tada svečano kliče: aleluja (hvalimo Gospodina!). Doživljaj uskrslosti nitko od nas nema. Uskrs nije samo događaj koji se zbio pred toliko i toliko godina pa ga se danas sjećamo. To je otvaranje nove epohe u povijesti čovječanstva. Tako uskrsnućem Isusovim nastaje za cijelo čovječanstvo jedno novo vrijeme u kojemu se po novim normama prosuđuje sve što se odnosi na čovjeka i cijeli svijet. To je jedno novo stanje, novost života u kojem treba prevrednovati čovjeka i svako njegovo djelo, koja na sve što postoji baca novo svijetlo. Jasno je da i danas djeluje stari kvasac pa se djelovanje Crkve vrjednuje po tome hoće li pridonijeti da ljudi budu bogatiji i moćniji.
Uskrsnuće Isusovo je radosna vijest za svakoga čovjeka. I tu se moramo poslužiti razumljivim slikama, iako one ne dosižu razinu novosti uskrsnuća. Pretpostavimo da se pronađe neki lijek protiv raka. Zar ćemo to držati samo za sebe, ili da neka bolnica to koristi samo unutar svojih zidova. To bi trebalo što prije prostrujiti cijelim svijetom. Uskrsnuće Kristovo je kud i kamo važnija i vrjednija vijest je ona nosi poruku da je nadvladana smrt općenito, da je čovjek dionik božanske vječnosti. Može nam pomoći za razumijevanje glasnik koji je nosio Atenjanima radosnu vijest da je na polju Maratonu poražen njihov neprijatelj i da mogu živjeti u miru. Kada na vratima grada priopćio tu vijest, pao je mrtav. Na uspomenu na njega trči se i danas maraton. Sličnu trku vidimo i danas u evanđelju Petra i Ivana koji trče na grob i nakon groba iz kojega je krist uskrsnuo. Oni su tu svoju trku nastavili po svijetu do kraja života. petar je svoju trku dovršio u Rimu mučeničkom smrću.
Uskrs nije događaj koji se zbio i ostao u prošlosti. On je stvaranje novoga vremena kojim se vrijeme pretače u vječnost, kojim se čovjeka diže na razinu Božjeg zajedništva. Kristovo uskrsnuće se objavljuje da njegove posljedice vrijede i nebo i zemlju. Ono daje čovjeku snagu za prevladavanje svakoga straha. Ne bojte se! – prve su riječi i anđela i Krista.
Sv. Pavao nas poziva da se radujemo kad smo zajedničari Kristovih patnji. On je Kristovu patnju shvatio zato što je vjerovao u njegovo uskrsnuće. Zato je Ivan Pavao II. na pragu trećeg tisućljeća pozvao sve narode da popišu to blago i da nasljeduju njihov primjer jer je to najveća garancija za bolju budućnost svijeta. No, ne samo da činjenica Kristova uskrsnuća daje smisao naše patnje, nego i sve drugo treba pod tim vidom gledati: bogatstvo, vlast, ugled u svijetu, zdravlje i drugo. Svetog Franju je ta svijest potaknula da se odreče i bogatstva u vlasti i svjetovnog ugleda, a poznato je da je zaželio nositi Kristove rane i da je imao teške bolesti. Sveta Veronika je pred kraj života znala govoriti da ne vidi razloga zašto bi i dalje bila vezana uz zemaljska dobra. Privlačila ih je težnja za nebeskim, vječnim vrednotama. Za uskrsnuće vjerujemo da će se i u nama ostvariti, ali mi još živimo svoje velike petke.
Oni koji su odbacili Isusa, zanijekali su i njegovo uskrsnuće. Tu vijest prvi su počeli širiti su oni Židovi koji su govorili da su apostoli ukrali Kristovo tijelo dok su vojnici spavali. Po toj poruci uskrsnuće ne postoji, Krist nije uskrsnuo. Ta poruka ima nastavljača i danas, a imat će ih do kraja svijeta. Vjerovati u uskrsnuće je bit naše vjere. Bez toga možemo biti folklorni vjernici, koji su vezani uz tradiciju koja je već ispražnjena od prave vjere a prenosi samo neke okvire ili posude u kojima je nekada bila vjera