Uskrsna sveta misa u senjskoj katedrali
Tijekom svete mise liturgijsko pjevanje predvodio katedralni zbor sv. Cecilije uz pratnju na orguljama gospodina Milana Dučića, a pod vodstvom gospodina Ivana Prpića.
Nakon biblijskih čitanja uslijedila je Biskupova uskršnja propovijed:
„Draga braćo i sestre, evo nas okupljene da proslavimo Dan Gospodnji, spomen na Isusovo uskrsnuće. Slavimo događaj koji je promijenio svijet, koji je dao smisao ljudskom životu.
Kada je na Veliki petak, na križu u teškim mukama, završio svoj ovozemaljski život Bogočovjek Isus Krist, s njim su umrle i sve nade koje su njegovi učenici u njega polagali. Oni su se, razočarani, od njega udaljili i njih pod križem više nema.
Razbježali su se u strahu da ne bi i sami došli na udar Isusovih neprijatelja. Osim toga razbijena su im sva nadanja da je taj čovjek Isus donio svijetu nešto novo što će radikalno promijeniti ljudski život.
Oni su bili svjedoci mnogih Isusovih čudesnih djela, božanske moći koju je on posjedovao, ali su bili i svjedoci njegove potpune nemoći u procesu muke i stradanja.
Isus je učenicima o svemu tome govorio u više navrata. Govorio im je o svojoj patnji i smrti, ali je uvijek ponavljao da će treći dan uskrsnuti. Ali taj navještaj trećeg dana i uskrsnuća teško je dopirao do njihova srca i uma. Patnja i smrt, kako onda tako i danas, ima svoj zastrašujući aspekt koji se silno opire vjeri u uskrsnuće.
Tako i Isus, usprkos nauci i silnim djelima, nije uspio spremiti svoje učenike da ne izgube nadu kada budu svjedoci njegove muke i smrti.
Sa Isusovim pokopom pokopane su i sve njihove nade. To će potvrditi i sami njegovi učenici kada ih je Uskrsli susreo na putu za Emaus i gdje mu oni vele: „Razapeše ga, a mi smo se nadali da je on onaj koji će spasiti Izraela".
Oni su se nadali, ali se sada više ne nadaju ničemu. Isus je u grobu, grob je zapečaćen, navaljen je veliki kamen, sve je izbrisano.
Međutim, kada su ljudi izgubili svaku nadu, Bog iznenađuje. U vrtu, gdje je nekoć Adam svojim grijehom pokopao ljudski rod, evo sada u vrtu Krist svojim uskrsnućem ljudskom rodu vraća novi život.
Kako se dogodilo to uskrsnuće, evanđelisti ne donose niti jednu riječ. Jedini svjedok je bila ova sveta noć.
Evanđelist Ivan, kako smo čuli u evanđeoskom odlomku, navodi kako Marija Magdalena dolazi na grob, u nedjelju „u ranu zoru, još za mraka". Dolazi na grob bez nekih posebnih očekivanja. Dolazi kao što i danas ljudi idu na grobove dragih osoba.
No, na njezino iznenađenje ona nalazi da je kamen s groba maknut. Problem je što ona vidi da u grobu nema Isusova tijela. To ju je uplašilo i još više razočaralo.
Ona bježi od tog praznog groba i ide javiti učenicima. Nalazi Petra i Ivana, te im prenosi tu žalosnu vijest.
Magdaleni nije niti na kraju pameti pomisliti kako je Isus uskrsnuo. Zaključila je, posve logički, da je netko maknuo Isusovo tijelo. Najvjerojatnije njegovi neprijatelji. Jer žele tako spriječiti svaki kult prema toj osobi koja im je za života jako smetala.
Brzo, trčeći, na grob dolaze Petar i Ivan. Koliko je to za njih bilo uzbuđenje vidi se iz činjenice da ne trče zajedno, nego svaki prema svojim sposobnostima. Ivan je bio mlađi i stiže prije Petra. Napokon stiže i Petar.
Evanđelist Ivan detaljno opisuje što su oni vidjeli u grobu, i gdje se što nalazilo: povoji, ubrus koji je bio na Isusovoj glavi, „ali nije bio uz povoje, nego savijen na jednome mjestu". Detalji koji nas možda ne zanimaju, ali je njemu ta slika ostala vječno urezana u pamćenje.
Ivan piše da je on odmah povjerovao kada je ušao u grob i sve vidio. Ali je bio iskren te je dodao da „oni još ne upoznaše Pisma, da Isus treba da ustane od mrtvih".
Ne znamo onda što je to Ivan povjerovao. On zapravo ne govori o svojoj vjeri u tom času, nego o svojoj vjeri dok piše svoje Evanđelje.
Zapravo i Ivanu i Petru je zadnja pomisao u tom času da je Isus uskrsnuo od mrtvih. I oni su, kao i Magdalena, uvjereni da je Isusovo tijelo ukradeno.
Vidimo, nitko od ovih, koji su našli prazan grob, nije zbog toga povjerovao da je Isus uskrsnuo. Prazan grob nije tome dokaz.
Oni su povjerovali tek kada su se susreli sa Uskrslim, sa živim Isusom. Čak i to na početku nije išlo bez jakih sumnji. Bio je to za njih previše izvanredan, prevelik i prelijep događaj da bi u njega lako povjerovali. Otvarali su se vjeri malo po malo.
Nema vjere u uskrsnuće bez iskustva jakog susreta sa živim Bogom. Vjerovati ne znači znati da je Isus uskrsnuo, nego iskusiti njegovu blizinu, iskusiti njega kao uskrsnuće i život.
Sjećamo se događaja koji opisuje isti evanđelist, kada Isus ozdravlja slijepca od rođenja, i nakon ponovnog susreta s njim koji sada vidi, Isus ga pita: „Vjeruješ li u Sina Čovječjega?".
Ovaj odgovara sa protu pitanjem: „Tko je taj Gospodine da vjerujem u njega?" Na to mu Isus veli: „To je onaj koji s tobom govori". Tek poslije ovoga, ovaj bivši slijepac napravi ispovijest vjere govoreći: „Vjerujem, Gospodine" i pade pred Isusom ničice.
Da bi se vjerovalo potreban je direktni osobni susret s Isusom. Vjera nije teorija, nije ideologija. Vjera je iskustvo Boga. Bez tog iskustva prave vjere nema.
Isus će se kroz 40 dana ukazivati učenicima i tako jačati njihovu vjeru, ali ih i spremati da budu znali prihvatiti novi oblik njegove prisutnosti u njegovoj Crkvi.
Ukazanja su prijelazno razdoblje. Isus preko ukazanja želi dati jamstvo svojim učenicima da će uvijek ostati nazočan među njima.
To što se on ukazuje učenicima prolazeći kroz zatvorena vrata ima za cilj uvjeriti ih da će on biti s njima u svim životnim okolnostima, u svako vrijeme i na svakom mjestu. želi ih uvjeriti da će on biti s njima u sve dane do svršetka svijeta. On je tu!
Ta vjera u Isusovu prisutnost dala je učenicima snagu da svima navještaju istinu njegova uskrsnuća i da za tu istinu polože svoje živote. Iskustvo Isusove prisutnosti je bilo jače od života.
Ti jednostavni i priprosti ljudi su imali dosta borbe sa svojom vjerom, imali su dosta sumnji i nesigurnosti. Ali kada je njihova vjera postala njihovo duboko iskustvo, onda im nije bio problem za tu istinu dati svoj život. Svi su završili kao mučenici. A mučenicima se ne postaje zbog običnih bajki.
Učenici nisu imali nikakva osobnog interesa u svom navještaju Isusa. Nisu se preko toga borili za neku vlast ili neki materijalni probitak. Svi su oni živjeli kao siromasi i umrli kao siromasi.
Pokretačka snaga njihova života i djelovanja je bio uskrsli Isus. To je ideal kome se nije pretpostavio nikakav drugi. Jedina im je želja bila da svaki čovjek u svom životu iskusi prisutnost živoga Boga i sigurnost vječnog života na koji ga Bog poziva.
Isusovo uskrsnuće je događaj koji daje smisao našem životu. To je dan pobjede života nad smrću. To je dan koji je dao smisao i svim našim životnim patnjama. Uskrs nam govori da patnje u našem životu imaju svoje granice koje ne mogu prijeći. One jednom završavaju. Čovjeku se otvara vječnost za kojom čezne svako ljudsko biće. I ni s čim manjim od toga čovjek ne može biti zadovoljan. Uskrs je tome navještaj i sigurno jamstvo,” zaključio je Biskup svoju propovijed.
Biskup je svima zaželio blagoslovljen Uskrs te zahvalio prisutnim vjernicima, posebno onima koji su došli s djecom proslaviti najveći blagdana naše vjere – Isusovo Uskrsnuće. Nakon svete mise Biskup je blagoslovio je hranu.
Na kraju misnog slavlja župnik preč. Richard Pavlić zahvalio je preuzvišenom biskupu mons. Zdenku Križiću i njegovom tajniku preč. Mišelu Grguriću, također pjevačima, prisutnim vjernicima i svima onima koji su na bilo koji način doprinijeli proslavi najvećeg blagdana naše vjere – Isusovog Uskrsnuća – Vazma. Zatim je svih pozvao s Biskupom u Župni dom na čestitanje.